Kostadin Stefanović, poznatiji kao Kosta, jedan je od popularnijih zagrebačkih ugostitelja. U njegovoj Tvornici pljeskavica “Kosta” na Savskoj cesti često ćete susresti i osobe iz javnog života koje dolaze u Kostin lokal kako bi probali ono što je najbliže leskovačkom roštilju, koji se u metropoli čvrsto primio. Kostina povijest u Zagrebu nije kratka, traje više od 30 godina.
– Znalo se u Zagrebu i prije što je leskovački roštilj, u vrijeme Velesajma 80-ih godina dolazilo se iz cijele bivše države, potražnja je tada jako rasla. No, radili smo mi i na moru, u Crikvenici, primjerice. Prvi smo lokal imali preko puta Name na Kustošiji, “Bajtu”, još 1987. – kaže Kosta. Svoje znanje koristio je u Grčkoj, Njemačkoj, a posljednjih desetak godina radi u hrvatskoj metropoli, gdje je upoznao i svoju suprugu.
– Zagreb je otvoren, multinacionalni grad, pun brojnih događanja, od kulturnih nadalje, pa tako i u području gastronomije. Svi smo mi sličnog mentaliteta, jezik nam je sličan, ljudi su srdačni, upoznao sam ovdje jako puno ljudi različitih zanimanja i različitog obrazovanja, puno ljudi upoznao sam i kada sam radio u inozemstvu, no na ljudskoj razini, sa Zagrebom se ništa ne može mjeriti. Hladan europski sjever pogotovo ne. Meni se u Zagrebu sve poklopilo, mnogi su mi ljudi ovdje pomogli – kaže poznati zagrebački ugostitelj i nastavlja:
– Pomoglo nam je i što Zagrepčani pamte što je dobar roštilj, pa su nas brzo prepoznali, moj Leskovac poznat je kao prijestolnica dobre hrane, tako da nam je od početka dobro išlo. Dovoljno je bilo da Zagrepčane podsjetimo na ono što su leskovački kuhari pripremali za vrijeme Velesajma. Iako ta tradicija pomalo blijedi, mi je i dalje održavamo, meso je isto kao što se nekada radilo u Leskovcu i zato smo se održali. Kosta žali što mnogi ljudi odlaze iz Zagreba.
– Svi drugi ovdje dolaze, a Zagrepčani odlaze, trbuhom za kruhom valjda. Možda bi se to promijenilo da je malo više dobre volje. Ali grad dobro funkcionira i ima tu svoju dobru, pozitivnu atmosferu – zaključuje šef Tvornice pljeskavica “Kosta”. (Zoran Vitas)•
Vladimir Tintor, glumac: Na granici prijeđem s ekavice na ijekavicu. I obratno...
Kada je dobio ulogu u TV sapunici “Zabranjena ljubav”, glumac Vladimir Tintor preselio se iz rodnog Novog Sada u Zagreb bez ikakva razmišljanja.
– Radio sam tada u tri grada u Srbiji, bio sam mlad i htio sam se dokazivati, a i glumačke su plaće u Srbiji jako male. Ta mi je serija bila prilika da napokon radim na jednome mjestu i da više ne živim praktički u automobilu punom odjeće, obuće i boca vode – prisjeća se Vladimir koji je novi dom, na kraju, pronašao u Osijeku. Radno mu je mjesto već sedam godina osječki HNK.
– Roditelje su mi mučili neki strahovi i pitanja jer mediji s obje strane održavaju sliku zbog koje se ljudi plaše. Upoznao sam i ovdje ljude koji se boje otići u Srbiju, a htjeli bi jer ih ondje nešto privlači, kao što je i mene odmalena privlačila Hrvatska. Najviše sam volio, sjećam se, gledati dječji program Televizije Zagreb. Barijere zbog kojih netko ne bi otišao u “suprotne” države su u glavi – njegov je stav. Kada je bjesnio rat, Vladimir je bio dječak i nije shvaćao što se točno događa. Obitelj mu je, pak, sudjelovala u prosvjedima protiv rata u BiH i Hrvatskoj.
– Nisam dopustio da me val nacionalizma u Srbiji zatruje i zato sam došao ovamo čist. Nisam ni jednog trenutka, u ovih 13 godina, imao problema zbog svoga porijekla. No, najvažnije je što nisam ni došao s predodžbom da će mi se dogoditi nešto loše, ne pripadam ni jednoj nacionalističkoj grupi i moje je ponašanje u skladu s time kakav sam – ističe. Iz Zagreba se 2012. odselio u Osijek, grad prepun ratnih ožiljaka, a Osijek ga je objeručke prihvatio. I obitelji je uspio odagnati strahove pa ga redovito posjećuju u Slavoniji. Zahladnjenja u političkim odnosima između dviju zemalja on na svojoj koži ne osjeća. – Ljutim se kada se dižu tenzije jer sam uvjeren da bi dobra suradnja i dobre riječi izbrisale rane, i krajnje je vrijeme da se ljudima s obje strane dogodi katarza. Krivci trebaju odgovarati, ali sam protiv svake generalizacije pa u Srbiji branim Hrvate, a u Hrvatskoj branim Srbe. Branim normalne ljude – poručuje. – Vrlo respektiram žrtve sa svih strana. Lampaš je uvijek na mojoj kapiji za dan pada Vukovara. U konačnici, u svakom ratu većinom strada nevin narod – dodaje. Dok razgovara s nama u osječkom kazalištu, Vladimir Tintor govori ijekavicom. Kada je u posjetu rodnom Novom Sadu, razgovara ekavicom.
– Prebacujem se s ijekavice na ekavicu, i obrnuto, doslovce na granici, treba mi 15-ak kilometara vožnje. Naravno, ovdje primijete note srpskoga u mojem govoru, a tamo utjecaj hrvatskoga, pa me neki i ispravljaju. A ja nekako potiho radim na tome da pomirim i objasnim neke stvari, zadovoljan sam što sam, na neki način, primjer da nije sve tako kako se priča. Jer, u Hrvatskoj sam upoznao divne ljude, volim gradove u kojima sam živio, proživljavam tu najzrelije godine i doživljavam ovu zemlju svojom domovinom. Tihi sam ambasador obiju strana – rezimira naš sugovornik, koji trenutačno čeka i hrvatsko državljanstvo. (Suzana Lepan Štefančić)
Srboljub Nikolić, Jovan Ristanović, kuhari: Iziđemo u Makarskoj van, a ljudi nam prilaze i tapšu nas po ramenu
“Papar grill” u Makarskoj postao je apsolutni hit otkako nudi leskovački roštilj, a trojica grill-majstora, koji su došli iz Leskovca, ne mogu nahvaliti gostoljubivost kojom su ih dočekali. Došli su iz srca Srbije, zovu se Desimir Radivojević, Srboljub Nikolić i Jovan Ristanović, pa i ne pokušavaju zamaskirati ekavicu ni šumadijski naglasak.
– U Makarskoj sam godinu dana i nikada nisam doživio ništa ružno, nikad nisam primijetio da me netko krivo pogledao. Zašto i bi? Normalan sam čovjek, nikoga ne provociram, došao sam da bih radio i zaradio za svoju porodicu koja je u Leskovcu – kaže nam Srboljub Nikolić, vrhunski grill-majstor, koji je prije nego što je došao u Makarsku pekao roštilj u Zagrebu. – U Hrvatskoj sam dugo i imam samo lijepa iskustva. Stekao sam prijatelje i ovdje sam prezadovoljan! – priča Srboljub. U Leskovcu, 1200 km daleko, ima suprugu i dvoje djece. Posjećuje ih svaka tri-četiri mjeseca, a oni stižu na ljeto. Pitamo ga je li se osjećao nesigurno kada su na splitskoj rivi huligani napali vaterpoliste Crvene zvezde.
– To je samo ružna priča i ne treba o njoj toliko govoriti. Ja volim Split i ne mislim da je to slika Splita. Baš sam htio ovaj vikend s prijateljem odavde otići na utakmicu Hajduka, ali je kažnjen i igra bez publike (smijeh). Bio sam jednom na Poljudu, jako volim nogomet, ali ga samo gledam. Što se tiče sporta, za mene je šetnja rivom, ali plivanje ne vježbam – šali se Srboljub. Jovan Ristanović ima 24 godine, a u Makarskoj je pet mjeseci. – Mogu reći da mi odgovara ovaj narod ovdje. Slažemo se – kaže Jovo.
Pitamo što kažu njegovi u Leskovcu na to što radi u Hrvatskoj. – Komšije su prvo pitali kako to, ali ja im kažem, svi smo ljudi i uklapamo se, razumijemo se, mentalitet nam je sličan. Naravno, sve je to poremećeno ratom, ali ja se tada nisam ni rodio. Prezadovoljan sam uvjetima na poslu, ljudima, time kako su me prihvatili. Družimo se i s Makaranima, izlazim gotovo svaki dan, imamo društvo, igramo nogomet, idemo u Split, na izlete na Biokovo... – govori Jovan.
Branislav Perkić, vlasnik “Papar grilla”, u Makarsku je došao iz Zenice i kaže da nije dvojio ni trenutka kada je odlučio dovesti majstore roštilja iz Srbije. – Nisam se plašio reakcija. Leskovački način pripreme i pečenja roštilja je priča za sebe, prava umjetnost. Odlučio sam dovesti najbolje majstore roštilja s naših prostora i našao sam ih – zadovoljan je Branislav, a i njegovi radnici. Osigurao im je smještaj i prehranu, a kažu da im je plaća dobra.
– Možda je u početku s njihove strane ipak bilo određenog nepovjerenja, ali sam im rekao da se nemaju čega bojati, da ja životom jamčim za svoje radnike. Ne smije im se dogoditi ništa, svi smo mi slobodni ljudi – kaže Branislav i dodaje: – Ljudi su normalni. Rat je daleko za nama. Moji kuhari nakon zatvaranja lokala odu na piće u grad i kažu mi da i ne znaju sve te ljude koji im prilaze i tapšu ih. Mala je Makarska, oni su se odlično uklopili, a ja sam njima kao radnicima prezadovoljan! Kako ne bi bio. Želite li rezervirati stol u “Papar grillu” u danima vikenda i kušati roštilj leskovačkih majstora, prvi slobodan termin je tek za tri tjedna. (Slavica Vuković)
Snežana Velebit, pravnica: Imate beogradsku diplomu?! Čujte, nismo sigurni da ste kompetentni
Rat i ratna događanja rezultirali su brojnim migracijama stanovništva i u tim migracijama najviše je onih koji su se, iz raznih razloga, odlučili preseliti u matičnu državu, iako ima i niz slučajeva da su se neki odlučili za selidbu u „suprotnom smjeru“. Snežana Velebit (37) jedna je od osoba koje su rođene u Srbiji i koje su se odlučile preseliti u Hrvatsku.
Ta diplomirana pravnica rođena je u Šidu, studirala u Beogradu, a od 2006., kada se udala, živi u Borovu. Danas je novinarka Radio Borova.
– Zadovoljna sam životom ovdje. Mogu reći da nisam imala problema što sam rođena u Srbiji. Bilo je nekih sitnijih stvari, ali njih i ne računam. Vjerujem da je dio razloga u tome u kakvom okruženju osoba živi, kakvim je ljudima okružena, ali i kako se postavi – kaže Velebit. Preseljenjem u Hrvatsku poslije sedam godina je, na osnovi postupka spajanja obitelji, dobila i hrvatsko državljanstvo. Postupak je brzo riješen jer je zamolila da se sve što brže riješi radi zaposlenja. U međuvremenu je nostrificirala diplomu beogradskog fakulteta te odradila i pripravnički staž. Prijavljivala se za brojna radna mjesta u struci, ali zasad bez uspjeha.
– Nisam odustala od toga jer bih voljela raditi u struci. Sjećam se i da mi je tijekom jednog razgovora za posao, kada su vidjeli diplomu iz Beograda, rečeno da ne znaju jesam li dovoljno kompetentna za taj posao. Nije pomogla ni moja primjedba da su nam pravosudni sustavi gotovo identični – kaže Velebit. Dolaskom u Hrvatsku prije deset godina, rodila je u vukovarskoj bolnici, za čije liječnike i medicinske sestre ima samo riječi hvale. S obzirom na to da ima iskustvo života u dvije države, kaže da je Hrvatska, kao članica EU, puno uređenija država od Srbije. Kao najveći problem svakodnevnog života u Hrvatskoj vidi politiku i političke interese.
– Ti nekakvi međunacionalni problemi se povremeno umjetno pumpaju. Posebno se to primijeti pri nekim posebnim datumima vezanim uz Domovinski rat. U medijima sam pa i sama vidim što se i kako radi, a sve je nekako dodatno napumpano u zadnjih šest mjeseci. Inače, ljudi normalno žive i svi se bave svojim problemima – kaže Velebit. (Branimir Bradarić)
Komnen Andrić, nogometaš: Pitate me kakav je život u Zagrebu? Pa da je loš, zar bih ovdje doveo ženu i kćer!
Kad se priključio pripremama Dinama u Turskoj, pozirao nam je s Dinamovim šalom. U sobi je obukao trenirku plavih i otišao se upoznati s trenerom Nenadom Bjelicom i suigračima. I prvi nam je dojam bio da Komnen Andrić jako pametan dečko. Nije pobjegao ni od jednog pitanja, pa i kad su škakljivi odnosi Hrvatske i Srbije bili na stolu, ni od jedne poruke koju je dobio.
– Rekao sam tada, kad je objavljeno da idem u Dinamo, da je 99 posto poruka bilo pozitivno – prisjetio se našeg razgovora u Turskoj Andrić, napadač Dinama koji je prvi igrač koji je iz Srbije, iako ne izravno, došao u Hrvatsku.
– Ovdje sam godinu i pol, želio me zaprešićki Inter i vidio sam to kao svoju šansu, volim izazove i dolazak u Hrvatsku bio je za mene izazov. I nisam pogriješio, ponosim se što sam prvi igrač iz Srbije koji je došao u Hrvatsku, a još se više ponosim što mi je trener Intera Samir Toplak dao kapetansku traku i zahvalan sam mu na tome. A sad se posebno ponosim što sam u Dinamu – kaže Andrić. Dinamo je klub u kojem se njeguje poseban nacionalni ponos.
– Kad sam odlazio u Inter, razgovarao sam s obitelji i savjetovao se, a moja je odluka bila, koju su i oni podržali, da idem u Hrvatsku. I sad kad se javio Dinamo, a bilo je razgovora i ljetos, nisam dvojio. U Dinamu se me svi prihvatili kao svoga, od prvog dana, dečki su divni. U Dinamu je inače tako, u svlačionici se ne pita tko je odakle, u njoj vise zastave svih država iz kojih su igrači.
No, igrači su jedno, jedu isti kruh, a kako ste primljeni u gradu?
– Ovdje sam godinu i pol i nikad, ali baš nikad nisam doživio ni jednu neugodnost. Otkako sam u Dinamu, ljudi me u gradu prepoznaju jer je Dinamo ipak druga dimenzija. I zaustavljaju me, žele se sa mnom fotografirati. I to me veseli. A život u Zagrebu? Treba li reći išta više od toga da sam ovamo doveo suprugu i malu kćer da uživamo u načinu života u Zagrebu, u šetnjama, kavi s prijateljima... – pričao nam je Komnen Andrić kojeg je već nekoliko puta maksimirska publika pozdravila velikim pljeskom. U nogometu očito nije važno odakle ste, nego kakvi ste. A Andrić je prije svega pokazao da je pravi profesionalac i jako pametan dečko. (Robert Junaci)
Nebojša Rosić, Adria Media: U Splitu kažem da imam BG tablice, a oni će: Veći bi problem bio da su ZG!
Beograđanin Nebojša Rosić pet je dana u tjednu – Zagrepčanin. Uskoro će se napuniti godinu dana da dolazi stalno, a kući ide petkom i vraća se u ponedjeljak. Direktor je u upravi medijskog izdavača Adria Media grupe za Hrvatsku. Na dolazak u Zagreb odlučio se...
– Jer je izazov bio velik. Radio sam u Adria Media grupi u Beogradu koja je tvrtka partner Styria Adria Mediji u Zagrebu. Pojavila se velika potreba brzog restrukturiranja tvrtke. Bio sam izdavač magazina u Srbiji, dugo sam u medijima i to mi je područje jako dobro poznato. Kad sam vidio da će mi kolegica biti Ivana Krajinović i kakav je to izazov, odlučio sam prihvatiti.
Kakva je tada bila reakcija vaše okoline?
– Pozitivna. Moja je sredina malo progresivniji svijet i svi su me u tome podržali.
Kakvi su dojmovi nakon nepunih godinu dana?
– Dojmovi su sjajni. Mislim da ljudi u Hrvatskoj nisu ni svjesni koliko im je dobro jer uvijek gledaju one kojima je bolje. U Hrvatskoj vidim jako puno mogućnosti. Normalno je da kad negdje dugo živiš i radiš pomisliš da su iscrpljene sve mogućnosti. Ja imam pravo na svjež pogled. Bavimo se tim temama lifestyle prirode pa gravitiramo mlađim ljudima, stoga vidim da bi trebalo puno više prostora dati novim zanimanjima koja više nisu zanimanja budućnosti već sadašnjosti. IT industrija treba dobiti infrastrukturu i veću pažnju u Hrvatskoj. U Srbiji se država budi i to prepoznaje, ali je ta zajednica nastala sama od sebe i entuzijazmom nekoliko ljudi dobila neku formu.
Jeste li imali neugodnih iskustava?
– Ne, samo pozitivna. Ne govorim samo o ljudima s kojima se susrećem u poslu, već i o onim koji obavljaju poslove u trgovini, ugostiteljstvu, o taksistima... Iznenadio sam se koliko ljudi ima prijatelje i rodbinu u Srbiji i koliko održavaju te kontakte.
Osjetite li nekad nelagodu zbog incidenata koji se povremeno dogode, poput onog posljednjeg u Splitu?
– Ne. Bio sam u Splitu prošlog ljeta i ništa loše nisam doživio. Kad sam rekao domaćinu da imam beogradske tablice, odgovorio je: “O.K., bio bi veći problem da su zagrebačke”.
Znate li za obrnute slučajeve, za ljude iz Hrvatske koji su se zaposlili u Srbiji?
– Znam ih jako puno. Neki moji novi prijatelji iz Zagreba bili su sada na naš poziv u Beogradu i otišli smo u dio grada s puno ugostiteljskih objekata. Neke od njih poznavali su ondje bolje od mene, pa mi je bilo i neugodno. A nije da ne poznajem ljude.
Usporedbe u poslu, radnom mentalitetu...?
– Ugodno sam iznenađen kreativnošću ljudi u Hrvatskoj. Ona dolazi kao crta prirode čovjeka, to je odlika naših prostora, a s druge strane dolazi u teškim situacijama kad je tržište traži.
Kako su vas prihvatili kolege u Zagrebu?
– Blago rečeno, zahvalan sam im na tome. Teško je to opisati.
Pobjegne li vam hrvatska riječ u Srbiji?
– Često, i to je jako zabavno. A još je smješnije kad mi pobjegne srpska u Zagrebu. Traže da je ponovim. (Mladen Miletić)
Nebojša Petrović, taksist: Noć, u taksi upadnu četiri Boysa i kažu: Dubrava. Pa pitanje: Hej, odakle si ti?
Zemunac Nebojša Petrović (44) genijalan je tip. Taksist koji radi u Zagrebu, trenutačno je u - Perthu. A možda više i nije. Putuje jedrilicom oko svijeta.
– Vidi, u Zagreb sam se doselio zbog ljubavi. Rekao bih, “udao” sam se u Zagreb, prošlo je od toga više od deset godina – priča Nebojša čija je specijalnost noćna vožnja.
– Sjećam se, jedne večeri u taksi su mi u 2.30 ušla četvorica Bad Blue Boysa. I kažu: ‘Dubrava’. Počne neki razgovor, i odmah me skuže po naglasku. Pitaju: ‘Odakle si?’. Kažem: ‘Iz Zemuna, brate’. Nekoliko sekundi trajao je muk, a onda su se dečki počeli smijati i na kraju smo se zajedno fotografirali u Dubravi. Bio im je štos što ih je Zemunac dovezao kući – priča Petrović sa zapadne obale Australije, s jedrilice “HIR 3”.
– Iz Cape Towna plovili smo 85 dana, prošli 5970 nautičkih milja. Sad krećemo prema Novom Zelandu i dalje prema Južnoj Americi.
Na brodu je sa Sašom Fegićem, dečkom iz zagrebačke Nehajske. Plove rutom kojom godišnje prođe samo četiri-pet brodova. Najtežom mogućom. U danima koji slijede dvojica prijatelja, Zagrepčanin i Beograđanin, proći će “groblje svemirskih brodova”, točku Nemo. Na najudaljenijoj na svijetu točki od kopna leži svemirska postaja Mir. Dečki su u avanturi života, plovit će do ljeta, možda i do jeseni, a potom će se vratiti u Zagreb.
– Natrag u taksi i na zagrebačke ulice – kaže Nebojša.
Kakva je bila prilagodba nakon preseljenja iz Zemuna u Zagreb?
– Sjajna. Nakon 13 dana, dakle manje od dva tjedna, pronašao sam posao u Zagrebu. Servisirao sam tada bankarsku opremu. Putovao sam svuda, na popisu sam imao stotinu gradova u Hrvatskoj i Sloveniji, od Dubrovnika, Koprivnice, Čakovca, Preloga, Iloka, Ljubljane... – prisjeća se.
Kakav je život bio u Beogradu?
– Odrastao sam u Zemunu, inače beogradskoj općini, ali mi zbog lokalpatriotizma kažemo da smo iz Zemuna, nikako iz Beograda. Slična je stvar sa zagrebačkom Dubravom, gdje kažeš da nisi iz Zagreba, nego iz Dubrave. Usto, Zemun čak i sliči na taj kvart. Meni je Dubrava kao da sam doma. Zemun je multinacionalan, žive u njemu Srbi, Hrvati, Bosanci... I tamo sam vozio taksi.
A u Zagrebu?
– Vozim taksi noću. Ljudi su noću zanimljiviji. Iz nekog razloga žele ti ispričati svoju priču, čuješ svaki detalj. No, u Zagrebu su noći ipak mnogo mirnije – zaključuje. (Srđan Hebar)
VIDEO Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj
Ima li koji komentator iz Srbije? Zanima me postoji li imenica "Srbijanac" u srpskom jeziku.