Još za Jugoslavije glasoviti i duhoviti srpski aforist Miloš Baljak, gledajući silne godišnjice, priredbe, sletove i manifestacije, napisao je da politička elita ima povijesti dovoljno za idućih stotinu godina. Gledajući nedjeljno okupljanje u ličkome Srbu, Baljak bi mogao nešto slično reći i za današnju Hrvatsku. No, s obzirom na to da se ove godine nitko značajan iz političkog vrha Hrvatske nije pojavio u Srbu, možda je to najava da bi takvi običaji uskoro mogli i prestati. Besposleni penzioner, bivši predsjednik Stipe Mesić i "politički Srbin" Milorad Pupovac, koji su i ove godine došli u Srb, ipak nisu dovoljno jamstvo da će se tradicionalna proslava nastaviti. Usprkos tome što je 22. lipnja u Hrvatskoj postao službenim Danom antifašizma, zbor u Srbu ipak je nastavljen kao nekadašnja socijalistička proslava i kao paralelni dan antifašizma. Doduše, ove je godine preimenovan iz nekadašnjeg Dana ustanka naroda Hrvatske u ustanak naroda Like. U socijalizmu je 27. srpnja, unatoč tome što se vremenski kasnije dogodio od formiranja Sisačkog partizanskog odreda, ipak imao prioritet biti slavljen kao važniji datum od sisačkog. Desetljećima se uopće nije smjelo postavljati ni pitanje zbog čega nešto tako nelogično. Kao što se, uostalom, nije smjelo javno govoriti o nekim kontroverzama samoga antifašizma. Uvažavanjem antifašizma kao jedne od bitnih sastavnica hrvatske povijesti, uz starčevićanstvo i radićevštinu, te njegovim uvrštavanjem u sam Ustav, toj je odrednici dana povijesna važnost, ali ju se i krivotvorilo i zloupotrebljavalo na razne načine. I nekadašnji događaji u Srbu ostaju prijepornima i danas. Pogotovo kada ih preuzetno interpretiraju političari.
Antifašizam nije jednoznačan. Bez obzira na dugogodišnje paušalne tvrdnje, antifašizam u Sisku i u Srbu nisu bili isti. U Srbu je ustanak podignut zbog srpske egzistencijalne ugroženosti, a u Sisku kao posljedica svijesti da je potrebno oduprijeti se nadirućem zlu. Sisački su studenti, gimnazijalci i radnici, listom Hrvati, u ustanak krenuli kao Hrvati kojima egzistencija nije bila ugrožena. To je bila njihova svjesna, namjerna i dragovoljna odluka. Taj je otpor vodio intelektualni dio partije. To je godinama zanemarivano, valjda da se dade prednost radničkoj klasi, kakvom se valjda smatralo ustanike u Srbu. Kult te radničke klase desetljećima je njegovan, pa je valjda zbog toga i lička partizanija imala prednost pred sisačkim ustanicima. O tome se nije javno govorilo, kao ni o proturječjima samoga antifašizma. Zato je potrebno možda još jednom ponoviti da je antifašizam u svojoj biti napredan, ali i proturječan. Neprijeporno je da su ga vodili komunisti i da su svi komunisti bili antifašisti, ali svi antifašisti nisu bili komunisti. U nekadašnjoj predratnoj Narodnoj fronti bilo je mnoštvo ljudi koji nisu bili u Komunističkoj partiji. Što je u Hrvatskoj intelektualno vrijedilo, bilo je antifašističko. Od književnoga barda Miroslava Krleže i njegova prijatelja Augusta Cesarca, preko slikara Ljube Babića i Krste Hegedušića do glasovitog kipara Ivana Meštrovića i poznatoga odvjetnika dr. Ive Politea. Antifašisti su bili i poznati arhitekt Drago Ibler, dr. Andrija Štampar, dr. Antun Barac, pjesnik Jure Kaštelan... Mnogi ni danas ne znaju da je antifašist bio i kardinal dr. Alojzije Stepinac. Da su i u partizanima prevlast imali komunisti toga tipa, a ne rigidni i primitivni boljševici, sigurno je da ne bi bilo ni Bleiburga ni Križnoga puta. Sigurno ne bi bila zatrta ni hrvatska sela, poput Boričevca, Španovice i Zrinja.
Intelektualni dio partije bio je hrvatski. Noć prije no što je odveden na strijeljanje u Kerestinec, književnik August Cesarec, zatvoren u podrumu zagrebačke zgrade u Ulici Franje Račkoga, na zidu krvavim noktom piše "Živjela sovjetska Hrvatska!". Ne spominje Jugoslaviju, nego Hrvatsku. Zbog svoga je hrvatstva umoren i najutjecajniji hrvatski komunist Andrija Hebrang. Te su činjenice vjerojatno namjerno zanemarivane. Partija ih je vjerojatno namjerno prešućivala uime iluzije jugoslavenstva. Tako je hrvatski antifašizam s vremenom sveden na kruti i nemilosrdni, pa i protuhrvatski, boljševizam. Zato je najvjerojatnije i ono što se dogodilo u Srbu dobilo prednost nad onime što se svojedobno dogodilo u Sisku.
>> Stvarna je moć partijskih šefova u partijskom vlasništvu
>> Da je ljevičar, Thompson bi odavno bio najbolji hrvatski roker