Kako je COVID-19 postao šansa za resetiranje Hrvatske

Je li relaksiranje epidemioloških mjera početak kraja ili je, kako je svojedobno sunarodnjake motivirao Winston Churchill, ulazak u opuštenije razdoblje tek kraj početka borbe protiv pandemije, ovisit će o disciplini svakog građanina. Nepobitna je činjenica da je virus među nama i eskalaciju njegova eksponencijalnog širenja možemo spriječiti samo ako se pridržavamo preporuka epidemiologa.

Ostvare li se optimistične procjene na zdravstvenom planu i zadrži li se današnji epidemiološki trend, oni nadobudniji uvjereni su da bi se koronakriza mogla prometnuti u nenadanu priliku za resetiranje postavki hrvatskog društva, državnog aparata i ekonomije. Nekoliko je temelja neočekivanom optimizmu u doba krize. U proteklih mjesec i nešto dana država je mjerama pomoći i načinom isplate subvencija za plaće pokazala da može imati prijateljski odnos s poduzetnicima. Isplate poslodavcima za zadržavanje radnika počele su preko noći bez suvišne papirologije, nepotrebnih pečata i besmislenih redova na šalterima.

Ponašanje državnog inspektorata valja tretirati kao malu devijaciju u fazi uhodavanja na novi mod funkcioniranja države. Obrazovni sustav, pogođen pandemijom i potresom u Zagrebu, prilagodio se praktički preko noći. Školstvo danas funkcionira online usprkos silnom protivljenju uvođenja digitalnih tehnologija u obrazovanje. Istina, zbog organizacije posla negoduju učitelji, roditelji su opterećeni, a djeca pomalo zbunjena, no nitko ne može očekivati da će škole u ovoj fazi funkcionirati savršeno.

Pokazalo se da se može i to je sad najvažnije. Rad i komunikacija putem suvremenih tehnologija, na što su silom prilika bile prisiljene županije, gradovi i općine može biti dobar temelj sveobuhvatne digitalne transformacije javnih servisa na opće zadovoljstvo poduzetnika i običnih građana. Šansa se otvorila i u poljoprivredi, demografskoj i socijalnoj rak-rani hrvatskoga društva. Jasnije nego ikada na vidjelo su izašle deformacije domaćeg agrarnog sustava koji iz godine u godinu dobiva sve veće poticaje dok istovremeno vrijednost poljoprivredne proizvodnje pada.

Činjenica da na vlastitim poljima i farmama danas proizvedemo samo 40 posto hrane, a ostalo uvozimo, alarm je koji zove na reorganizaciju. Zahvaljujući Europskoj uniji i programu ruralnog razvoja, novca za poljoprivredu ima više nego ikada, samo se, očito, pogrešno investira. Drukčijim pravilima igre, koja bi seljake stimulirala na udruživanje, okrupnjavanje posjeda i kreiranje otkupnih centara, privuklo bi se više mladih i obrazovanih u poljoprivredni sektor. Hrvati iseljeni po Europi, koji su tijekom pandemije ostali bez posla, lakše bi se vraćali na slavonska polja kada bi bili sigurni da mogu pristojno živjeti od proizvodnje hrane.

Međutim, da bi sve to bilo moguće potrebno je preustrojiti državnu i lokalnu upravu. To ne znači smanjivanje plaća koje su ionako male, niti dijeljenje nasumičnih otkaza. Javna uprava mora prestati biti mjesto za stranačko uhljebljivanje i negativnu selekciju kadrova te postati organizacija koja će, poput svake privatne tvrtke, nagrađivati rad, trud, htijenje i talent, a kažnjavati nerad. Manja i efikasnija organizacija javnih servisa trebala bi postati poželjno radno mjesto za stručnjake, a ne članove političkih stranaka. Reforma javne uprave zapravo je majka svih reformi, temelj bez kojega ne možemo graditi Hrvatsku kakvu zaista trebamo.