Dalmatinsko mjesto postalo hit, doseljavaju se ljudi iz Nepala i Dubaija: Otkrili su nam zašto

Karin kao Manhattan. Prva, Peta, Sedma, Dvanaesta... OK, nisu avenije, već su ulice, no kako se u New Yorku snalaze po centru tako i pod Velebitom. Lako za imena ulica, ali i susjedi su tu kao na newyorškom otoku. Sa svih strana svijeta. U Karinu prava kozmopolitska sredina – Libanonac Isham iz Dubaija, Egipćanin Emad koji je oženio Riječanku, imaju i susjeda iz Irana, kojem dolazi prijatelj iz Kambodže.

– Zove se Kakada, a mi ga zovemo Kakadu – pričaju domaći...

S Himalaje pod Velebit

Idemo dalje po susjedstvu. Tu su i Nijemci koji su u mirovini mir pronašli uz Karinsko more, mlade Njemice koje žive s mališanima, Englezi, Šveđani, Talijani, Francuzi, Nizozemci... Ima ih sa svih strana, Carlo, Joseph, Hainz, Uwe, Lisa, Cheryl... U mjestu u kojem zimi živi otprilike 700 stotina ljudi, što je brojka onih koji imaju isti ključ haustora zagrebačkog nebodera u Ulici Braće Domany, gotovo svaki deseti – stranac. Uz Karinsko more postoje dva Karina, Gornji i Donji, a dijeli ih Rijeka Karišnica.

– Ja sam iz Nepala – priča konobarica u konobi Dalmacija. Ona je u Gornji Karin došla raditi, no...

– Možda i ja ovdje ostanem zauvijek, sviđa mi se Karin, lijepo je mjesto za život, mirno, tiho. To volim – priča Bindu Tiwari (25) dok gostima nosi kave i Karlovačka piva.

– Iz mojeg mjesta u Nepalu, ne vidi se Mt Everest, ali se vidi Machapuchare. Zovu ga “Riblji rep”, a visok je 6993 metra – priča djevojka odrasla podno Himalaja. Sad je pod Velebitom čiji je najviša točka – Vaganski vrh – na 1757 metara. – Četvero iz Nepala nas je došlo raditi u Karin, preko agencije. Preko dana radimo, navečer se družimo, ljeti odemo na plažu. Zašto Hrvatska?

– Zbog novca, naravno. U Nepalu sam radila kao novinarka, na lokalnom radiju. No, u zemlji su prosječne plaće, preračunate iz naših rupija, oko 1000 kuna. 1 kuna je otprilike 18 rupija. Pa sam radila kao konobarica, to je u Nepalu veća plaća. A ovdje, mogu zaraditi više. I dio novca šaljem obitelji u Nepal. Gosti u Karinu ne govore nepalski, kako se sporazumijete?

– Govorim ja nešto hrvatskog! Težak mi je jezik, jer nikad prije nisam čula ni riječ hrvatskog. No, nama Nepalcima ništa nije problem. Ionako su Nepalci, zbog posla, Razbacani po cijelom svijetu. Bila sam i u Bahreinu, radila i tamo, no tu mi je baš lijepo – kaže Bindu i ne skida osmijeh s lica. Ona je tu zbog novca. Ostali nisu. Svi sugovornici su – doselili. Zauvijek. Vjerojatno...Za stolom u konobi Dalmacija, uz macchiato, oko podneva i – Michael Luzak (63). Nijemac iz Mindena.

– Iz Karina... – ispravlja Luzak pa dodaje: – Živim tu već deset godina, u mirovini sam. Došao sam u Karin sasvim slučajno. Njega nećete naći na turističkim kartama. Uvijek se spominju Dubrovnik, Istra, Zadar... No, ne i Karin. Jednog ljeta, pozvao me prijatelj Reiner, da dođem na tjedan dana kod njega na vikendicu tu kraj Maslenice. Nikad se više nisam vratio kući...

Ostali ste zauvijek u Karinu?

– Kad je on išao kući, natrag u Njemačku, ja sam rekao: “Ostajem, možda i zauvijek!” I ostao. Iznajmio sam jedan apartman, nije veći od 50 metara četvornih, i u njemu živim već deset godina. U Njemačkoj imam dvije kuće, ali ljepše mi je ovdje. Kupam se, uživam, vozim na motorima, imam ih tri u garaži, sve oldtimeri – Kawasaki, Suzuki i miljenik BMW R60 iz 1984. godine – kaže Michael.

Kako se družite sa susjedima, kako su vas prihvatili?

– Pomažemo jedni drugima što treba. Ako treba, pomoći ću im i pivo popit, haha! Držimo se skupa, uskačemo ako što treba, a navečer se družimo ili ovdje u Dalmaciji, ili u kafiću Way, ili Boleru ili Kod Ivana. Drugih nema... Kakvo pivo volite? Nijemac ste... – Hladnu! A i gemišt nije loš... Michel Luzak, zaključuje:

– Ma Karin je fantazija, pogledajte oko nas, planine, more, nevjerojatno... Kamo bih drugamo išao? I Njemica Lisa, tu živi sa sinom. Došla je kao odgajateljica u rehabilitacijski centar koji vodi udruga DHP da pomaže mladima, a zatim i – doselila za stalno. – Sin je mlad, ljepše mi je, sigurnije za dijete... Ostat ćemo u Karinu. Kao mantra se ovdje ponavlja “Ostajemo u Karinu”. Idemo dalje

. – Imamo ti jednog Švicarca, e sad... Imena mi domaći ne pamtimo, tko bi to sve pohvatao. Zovemo ih Švabo, Švicarac, Talijan, Egipćanin... Nego, taj Švicarac, on kuću ima u Šušnjarima. Imao je dva srčana udara. Čovjek živio pod stresom cijeli život, ima dvije tvornice u Švicarskoj. I došao ovdje slučajno te nakon nekoliko dana već osjetio promjene. Zrak je fenomenalan u Karinu, miješa se morski i planinski. I javio sinovima: “Brinite se o tvornicama, ja ostajem u Karinu” – kaže Tomo Aračić (60), čovjek koji je dobri duh mjesta, svojedobno i prvi čovjek mjesne zajednice. Manje važno, ali i on je doselio...

– Mi smo iz Bosanskog Broda, a nakon rata živjeli smo u Slavonskom Brodu. Kći Ines, sa šest godina, dobila je astmu. Doktorica Neda Aberle rekla mi je kako je bila na nekoj konferenciji u Švicarskoj, gdje se raspravljalo upravo gdje je najbolje mjesto za oporavak bolesnih. Neki su tvrdili da je to američka Arizona, a drugi Zadarsko zaleđe. Zbog kćeri, kako bi se oporavila, došli smo u Karin u rujnu, a već sljedeće Nove godine bila je zdrava. S injekcija svakoga tjedna došla je na kontrolu svaka dva mjeseca! To je Karin. Je li kći danas ovdje? – Ne. U Njemačkoj je. Nema posla u Karinu, to je problem... – kaže Aračić. Društvo domaćih ovdje na rivi u Karinu nastavlja o mjestu:

– Bila je tvornica hidrauličnih cijevi Đuro Đaković. I zatvorili su je. Neki su stroj prodali u Indoneziju. E sad nama nije jasno, kako njima u Indoneziji taj stroj treba, a nama ne... Ima li u Karinu nekoga iz Indonezije da je doselio? – Nema, koliko znamo... Ali, imamo policajce iz Zagreba! Imamo dvojicu koji dođu u Karin vikendom samo – prespavati! Dolaze samo kako bi se naspavali – kažu na rivi.

A s kime spavaju ti momci?

– A to ne znamo.... – smiju se. U društvu i domaći Ivica Aračić Gluvi (55) i njegov pas  Čupko: – Čupko je prošao preko 30.000 kilometara na motoru. Mješanac je, između maltezera i lava! Haha... – veselo priča Gluvi, pa dodaje: – Čupka su ukrali, ljetos je nestao, pronašao sam ga u Vojniću nekih 200 kilometara dalje. Bilo mi je to pet najtežih dana u životu – kaže Gluvi, pa dodaje:

– Mi smo jedino mjesto gdje nam je kit umro od gladi! Valjda nije radila pekara... Šalu na stranu, zaista nam je uginuo kit, imao je više od 10 metara. Dolazi nam dupin Bobi, igra se s djecom, a imali smo i crnog labuda koji se tu muvao, ali otkako smo ga nazvali Šime, više se ne nije vraćao. Zašto se nije vraćao crni labud?

– A valjda se naljutio zbog nadimka... Zbog Šime. Tko će znat’. A Karinsko more? – Najmanje je na svijetu! Ima navodno u Maleziji jedno manje, ali to još nismo premjerili, pa ne priznajemo da je njihovo manje. Inače, bez šale, naša je obala Karinskog mora duža od cijele slovenske obale. A imamo i više otoka – pričaju ponosno domaći.

Koliko imate otoka?

– Pa jedan! Ali, više od Slovenaca... U priču uskače i Aračić, pa dodaje: – Imamo i jednog magarca! Od prošlog tjedna je na mojoj farmi. Stigao iz Siverića. Ime? – Roko! A zašto je toliko stranaca? – Tko će ga znati... Nama je ovo vukojebina, a njima raj. Prihvaćamo svakog! – slikoviti su na rivi. Tko je došao iz najdaljeg kutka planeta? – Imamo jedne iz Australije...

Iz Londona preselili i šalice

Idemo još po malom mjestu, pronaći strance koji ovdje žive. Ne da ljetuju, ili imaju kuće za odmor, već – žive. Cheryl Carlisle (49) je iz Londona, sa sjevera rijeke Temze, preselila na – Karišnicu.

– Potpuno slučajno došla sam u Karin! Nije mi bilo na kraj pameti da ćemo ovdje završiti. GPS je kriv! Išla sam s dečkom motorima na ljetovanje, i negdje je trebalo prespavati. Pokazala nam je navigacija kako ima neki kamp u ovom kraju, a već je bila noć, više nije bilo za vožnju. Iz Londona smo se vozili prema Dubrovniku. I eto, stali smo navečer u Karin. Imali smo mali šator, njega smo otvorili, te otišli u konobu na večeru. Baš smo sjedili gore u konobi. Jeli smo, sjećam se iako je prošlo više od sedam godina, lignje. Bile su savršene. Ostali smo nekoliko dana u Karinu, dopalo nam se ovdje, još skočili do Zagreba do prijatelja koji su iz Londona, a žive gore i vratili se kući. Šest mjeseci poslije, odlučili smo: “Skupi stvari, idemo u Karin.” Došli smo ovamo, tražili kuću dva tjedna, i kad smo je pronašli, preselili smo sve iz Londona. Selili ste sve? I tanjure?

– I tanjure i šalice! Kompletno smo preselili cijelu kući i došli tu. I mi, kao i susjed Michael, volimo motore, imamo ih pet... To je bio i najveći problem, morali smo u nekoliko navrati vraćati na Otok ne bismo li dovezli jedan po jedan motor... Zašto Karin, a ne London? – Tu će ti svatko uskočiti, pomoći, dati ruke, riješiti problem. A u Londonu, tamo susjed ni glavu ne podigne kad prolazi kraj tebe. U Karinu i obitelj iz – Libanona! Isham Diab (40) doselio se iz Dubaija:

– Kći Hana igra nogomet, želi biti profesionalka, a Luka Modrić joj je omiljeni igrač. Čak su rođeni na isti dan. I tražili smo mjesto gdje bi trenirala, u Dubaiju nogomet nije na toj razini kao ovdje. I odlučili – idemo u Zadar! Supruga Tina je, inače iz zagrebačke Sloboštine, pa nam je Hrvatska bila prvi odabir. U Dubaiju smo živjeli 15 godina, i željeli naći tišinu. Mjesto bez pritiska, gdje nije sve brzo i puno ljudi. A tu se tišina čuje! To je užitak. Kad čuješ tišinu. To je Karin...