Kako je dr. Franjo 
Tuđman postao glavni argument ljevičara 
u obrani diktatora Tita

Baš nesvakidašnje! Gotovo nema lijevog komentatora u zemlji koji se u posljednje vrijeme nije pozvao na dr. Franju Tuđmana. Za iste ljude za koje je bio autokrat, diktator, gušitelj slobode medija, pokrovitelj pljačke stoljeća, mračnjak koji je s Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu, krivac za rat u toj državi, ratni zločinac i zaštitnik drugih ratnih zločinaca, sve crno i najcrnje, odjednom je postao još malo pa ikona kojom se brani druga ikona – Josip Broz Tito.

Nedavno je u središte pozornosti došlo Titovo poprsje koje je u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, uz još neka, Tuđman postavio i ostavio u naslijeđe budućim predsjednicima. Javilo se podosta značajnika zdesna koji bi Tita odatle odmah uklonili, jer je bio ratni zločinac, neprijatelj Hrvatske i krivac za masovna pogubljenja Hrvata. Naravno, bistu i Tita žestoko su branili ljevičari, a svi su se odreda pozivali na Tuđmana. S još više strasti Tuđmana suprotstavljaju predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, a u istom kontekstu “svađaju” ga s Kolindom Grabar Kitarović.

Podsjećaju kako je prvi hrvatski predsjednik Tita cijenio, smatrao ga zaslužnim i za Hrvatsku, kako je na početku devedesetih štitio i zaštitio uspomenu na jugoslavenskog vođu, pa mora da se prevrće u grobu kad ga Karamarko “jednodimenzionalno označava kao zločinca”, a njegov režim “proglašava rigidnijim i krvavijim od onoga Envera Hoxhe”. Osim toga, Karamarku podmeću kako mu je obračun s Titovim naslijeđem glavni program za osvajanje vlasti, dok, nasuprot tome, Kolinda smatra da nema ništa važnije od gospodarstva. Koje duboke razlike! Pogotovo kad ih primjećuje netko tko se brčka u plićaku vlastite zlobe, jer bi svaka statistika pokazala da Karamarko dvadeset puta više govori o gospodarskim i socijalnim temama nego o Titu. No dovoljno je da ga spomene jednom u dva mjeseca pa da ljevičari zagrakću kako se ničim drugim ne bavi.

Ali vratimo se Titu i Tuđmanu. Zašto je Tuđman bio “slab” prema Titu? Pa pripadali su istom, partizanskom i komunističkom pokretu, pozivali se na iste ideale, u ratu se borili protiv istih vojski, a poslije rata sudjelovali u stvaranju Jugoslavije i njezina političkog sustava. Vjerujem da je to Tuđman radio iskreno, kao što je jednako iskreno ušao u sukob s velikosrpskim centralizmom koji će ga i usmjeriti prema povijesnoj ulozi koju je imao u stvaranju hrvatske države. Osobno sam iz Tuđmanovih usta čuo kako je uvjeren da je Tito bio nacionalno osviješten, da se osjećao Hrvatom, sigurno je imao svojih razloga da tako misli, objektivnih razloga, a i subjektivnih jer je vjerovao da je Tito rekao: “Tuđmanu ne pakovati”. Ali s Tuđmanom i bez njega možemo znati da je Tito imao zasluga za Hrvatsku, da je krivac za neke hrvatske teritorijalne gubitke, ali i zaslužan za teritorijalne dobitke, da je Ustavom iz 1974. godine omogućio hrvatsku državnu samostalnost te da su ga mnogi velikosrbi mrzili smatrajući ga grobarom Srbije. Pa ipak, ništa od svega toga, pa ni Tuđmanove povoljne ocjene, ne mogu Tita iskupiti za zločine koje je učinio.

Ne mogu ga iskupiti ni za mnoge Staljinove likvidacije ljudi koje je denuncirao, ni za masovne pokolje Hrvata poslije Drugog rata, ni za užas Golog otoka i Stare Gradiške, ni za nezapamćenu represiju u svih 45 godina komunističke vlasti u kojoj su daleko najmasovnije žrtve bili Hrvati, ni za ubojstva političkih emigranata... Tuđman je za sve to znao, ali kako mu je samostalna hrvatska država bila glavni i sveti cilj, zacijelo je iz njegova djelovanja “izabrao” ono što je, po njegovu mišljenju, tome cilju pridonijelo. Osim toga, nije bio licemjer koji bi zaboravio da je Titovoj vojsci i državi pripadao dugi niz godina. Ljevičari koji sada Tita brane Tuđmanom, brane ono što Tuđman nikad nije branio – njegova zla na kojima su stariji od njih kao novinari cvali još jako dugo nakon što se Tuđman tim zlima počeo suprotstavljati. S pravom ili ne, Tuđman je branio Tita kao Hrvata, a oni ga s pomoću Tuđmana brane kao zločinca.