Vijest da je preminuo fra Bono Zvonimir Šagi ovoga je utorka duboko dirnula sve koji su ga poznavali i s njime surađivali. Bio je, istina, u poznoj životnoj dobi i preselio se u Nebo s 88 godina, no ta je vijest iznenadila, kako rekoše, same njegove fratre kapucine, a onda i sve koji su ga poznavali. Uz to je došla dan uoči obljetnice pada Vukovara, grada čiji je nebeski zaštitnik sv. Bono, Šagijev imenjak. Ime Bono u doslovnom bi prijevodu značilo Dobri i nije često pod našim nebom, a slučajnost je htjela da se dvojica Bona susretnu ovoga tjedna. I premda su različiti i živjeli su u različita vremena, imaju nekih dodirnih točaka.
Vukovarskom su Boni (umro 260. godine), prema predaji, roditelji bili pogani i kada je odrastao stupio je u vojnički stalež te kao vojnik bio na strani pogana i kao takav bio strah i trepet kršćanima. No nakon što je upoznao Kristovu vjeru “milošću Božjom”, kako navode njegovi hagiografi, odbacio je vojničko ruho i zamijenio ga svetim misničkim, a papa sv. Stjepan I. nadjenuo mu je ime Bono, tj. Dobri. Pogani su ga optužili zbog štovanja kršćanskoga Boga i utamničili su ga upravo s papom Stjepanom I. i s ostalim svećenicima. No nije očajavao, nego je tješio suuznike riječju i djelom. Sam je bio odlučan da nikad neće zanijekati kršćansku vjeru, pa je ostala čuvena njegova molba: “Oče nebeski, koji si satro toranj i kulu babilonsku, poruši i ovo mjesto (kip kumira Marta), gdje đavao prebiva te lažno zavodi narod!”.
Istoga trena gromovi i munje srušili su kip, a Bono je skončao mučeničkom smrću i njegovo je tijelo tek 1753. izmolio od pape Benedikta XV. o. Josip Janković i dopremio ga u Vukovar, kako bi mu bio patronom. Varaždinski fra Bono nije došao iz poganske, nego iz kršćanske obitelji, zajedno s bratom, čuvenim teologom fra Tomislavom Jankom Šagi Bunićem, ali sa svojim vukovarskim imenjakom dijeli upravo borbu s kumirima svoga vremena tj. idolima koje je ljudska ruka u njegovo (i naše) vrijeme uzdigla na oltar društvene moći i proglasila novovjekim božanstvima. Ta je borba u slučaju fra Bone Zvonimira Šagija počela još u komunizmu, kada je s cvijetom ondašnje teološke misli (Turčinović, Bajsić, Kustić, Šagi Bunić…) kroz Teološko društvo Kršćansku sadašnjost (danas samo Kršćanska sadašnjost) krenuo u borbu protiv komunizma.
No kako to nije bila uobičajena frontovska borba, na kakvu su bile naviknute obje strane, fra Bono i društvo našli su se na udaru unutarcrkvenih struja te su proglašeni izdajicama vjere i konfidentima vlasti. I loše bi bili prošli da ih nije spasio ondašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Njegova slobodoumnost s jedne strane i snažna privrženost Crkvi s druge, fra Bonu Šagija prometnule su i u otvorenog kritičara anomalija koje su uslijedile u crkveno-političkim i crkveno-društvenim odnosima nakon pada komunizma i osamostaljivanja Hrvatske. Nije se, naime, libio otvoreno kritizirati ni državnu ni crkvenu vlast zbog obostranih propusta, isprva u idiličnom romansiranom zagrljaju po stjecanju vjerske slobode, a kasnije u svojevrsnoj osaljenosti srca i tromosti koja nema veze s kršćanskim idealima.
Tako je fra Bono uvijek bio u svojevrsnoj opoziciji. Nije mu to nimalo smetalo. Teološki izuzetno potkovan i brutalno načitan, kako se veli, mogao je parirati svakom sugovorniku koji misli suprotno, pazeći pritom da nikad ne prijeđe granicu kako u raspravi o problemu ne bi povrijedio neistomišljenika. Tu je lakoću dijalogiziranja zacijelo upio iz konkretnoga života, jer se tijekom svoje 60-godišnje svećeničke službe ni minute nije odijelio od svoje pastve. Bio je, kako je nakon njegova preminuća rekao provincijal kapucina fra Jure Šarčević, doista onaj ideal pastira koji miriše po svojim ovcama. No ovce su mirisale i po njemu. Jer je fra Bono Šagi doista na najčasniji način nosio svoje ime dobroga pastira, propovijedajući Kristovu riječ gdje god i kad god je mogao, što je dopiralo do mnogih ušiju. I uvijek se odazivao na molbe medija. Nikad ga nisu umarali. Suvremeni kumiri strepili su od njegova pojavljivanja u javnosti, jer je raskrinkavao njihovu laž i patvorenost. I to se nikad ne smije zaboraviti.
Odličan tekst!