Teška noć pritisnula je Banovinu. Magla se spustila na put sve do ulaska u Petrinju kad se zrak razbistri, a slika izoštri. Svjetla u kućama nema pa tek ulični božićni ukrasi, svjetleća zvonca koja se zibaju kao da odbrojavaju sekunde prije završetka nesretne 2020., i vode namjernike prema centru kroz sablasno prazne ulice sve do Gradskog parka gdje ih dočeka nestvaran prizor. Park svijetli svjetlima tisuća i tisuća lampica. Kao da je neki drugi svijet, potpuno cjelovit – ne nedostaje ni jedno svjetlo, a svjetleće kugle porazbacane između okićenih stabala savršeno su okrugle. Kao da je komadić nekog drugog grada ili vremena ulijepljen u razrušenu i rastočenu Petrinju, u njezino blato, ostatke kuća, napukle grede koje vire, cigle i crepove koji još padaju s kuća, nakrivljene reklame i natpise.
Prisjećanje na spašavanje
Prije točno godinu dana novogodišnja je noć bila glasna i vesela. Koncert, druženje te masa ljudi na ulicama čekala je novu godinu koja će ih na kraju udariti repom, razrušiti i ubiti. Tko se danas sjeća što je bilo prije godinu dana, govori nam Petrinjac Mirko.
Tko se sjeća što je bilo prije ponedjeljka kad je prvi, manji potres razrušio grad, i utorka kad je onaj veliki, magnitude 6,2, dokrajčio što je mogao i uzeo živote. Ostao je u svojoj kući s obitelji. Je li baš pametno, pitamo se gledajući popucale zidove i polomljene grede. No on ne želi iz nje. Radim, radim, radim. Po cijele dane radim i to me drži, govori.
>> FOTO Petrinja u novogodišnjoj noći
Kasni su sati, ljudi su umorni, još u šoku, kao da funkcioniraju na autopilotu. Praznom Ulicom Stjepana Radića, gdje su samo policijsku punktovi, prolazi mladić u crvenoj uniformi, s lampom na glavi. Zagledava se u svaku kuću, kratko staje, promatra, pa krene dalje. U kasnonoćnu silvestarsku šetnju uputio se da bi prvi put pogledao što je ostalo od njegove kuće.
Benitto Rudolf Koljnrekaj medicinski je tehničar, a otkad ga je u utorak, taman nakon što je došao k djevojci nakon 24-satnog dežurstva, probudio potres i nazvala ga mama zapomagajući da je baka ostala zarobljena u kući, spavao je tek nekoliko sati u improviziranoj hitnoj jer je onu pravu potres sravnio. Jurio je prema svojoj kući, da bi, na sreću, pronašao baku, koja je uspjela stati na noge nakon što ju je trešnja bacila na pod i izaći.
Čovjek u kući do njihove – a upravo razgovaramo pokraj hrpe cigli koja je nekad bila njegov dom – nije bio te sreće. Kopali su do njega, Benitto im se pridružio, uspjeli su ga pronaći i onda lagano spustiti na nosiljci na tlo koje je još podrhtavalo. Ulice su bile pune ljudi, a nisi znao gdje je nesigurnije, unutra ili vani, kaže. Tako je stradala i 12-godišnja djevojčica, a on se našao pokraj njezine majke u trenutku kada je primila najstrašniju vijest.
– Udarala me nogama, tukla, vrištala – polako govori o agoniji i nemoći te žene. Tuđa bol – jer o svojoj nije imao vremena razmišljati do sinoć – pratila ga je danima u kojima je radio, kao i njegovi kolege jer je dr. Sandro Zurak, naglašava, sve držao u rukama.
Bez njega, ne znam kako bismo, kaže.
Tuđa bol pratila ga je i kad je došao na intervenciju u Majske Poljane, nesretno selo u kojem je poginulo petero ljudi.
– Srušila se kuća staroga bračnog para. Žena je bila živa – na nju je pao okvir vrata koji je držao srušenu deku i spasio je. Pokraj nje je ležao mrtvi suprug. I on ju je zaštitio. Deka je pala na njega i on ju je mrtvim tijelom držao da težina ne potone na suprugu – govori, ne bez emocija. Kad radi, nema ih. Posao se mora obaviti, ljudima pomoći. Posao, kaže, ne nosi kući, ali misli da će ga ipak shrvati kad-tad, kad se malo opusti i prestane djelovati adrenalin. Hladne je glave pomagao ženi u Majskim poljanama. Razgovarao je s njom, pokušavao ju je smiriti.
– Tu smo, otkopavamo vas. Još malo. Možete li disati? Dobro. Duboko udahnite. Još jednom. Ne bojte se, tu smo, izvlačimo vas – govorio joj je neprekidno ne ostavljajući je ni na trenutak samu.
On je, pak, u silvestarskoj noći sam. Nije mu do slavlja, ni Nove godine, sve dok su mu najbliži daleko. Želja mu je da se svi skupe, da budu zajedno, a grad će, vjeruje, obnoviti. I bit će ljepši nego prije. Hoće, kaže, dok nastavlja prema svojoj srušenoj kući. Grobnu su tišinu u središtu Petrinje, koja ni prije potresa nije bila osobito veselo mjesto, lagano iseljeno jer bez industrije i posla nema ni života, na tren prekinuli glasovi. Dolaze iz šatora na trgu u kojima su, kako se približava ponoć, samo volonteri. Pospremaju, nakon što su cijeli dan dijelili obroke. Dugi dan ih je ostavio jednako potresene, kao i ispunjene. Govore o skromnosti ljudi, o tome kako oni koji su izgubili sve brinu za njih.
– Gdje ćeš spavati? Hoće li ti biti hladno? – pitala ih je zabrinuto jedna gospođa.
Dolaze Petrinjci po hranu, spuštenih pogleda. Kao da im je neugodno.
– Dosta, dosta, nemojte mi previše stavljati da ima i za druge – govori im jedan gospodin. Hrane ima, uvjeravaju, za sve. – Ovo da dođem pomagati najbolja je odluka koju sam ikad donijela – kaže Nikolina Zubović.
Sjedila je kod kuće u Osijeku i razmišljala. Novca nemam da dam, dvije zdrave ruke imam, kuhati znam. Njezina kolegica Ivana Oreč i njezin dečko su iz Zagreba. Kuhari su, ali su i žrtve potresa, onog iz ožujka. Otkada im je uništio stan, smješteni su kod prijatelja. I zato im je žrtva Petrinjaca poznata.
Zdravica pretpotresnom rakijom
Volonteri će nazdraviti pretpotresnom rakijom, kako je zovu. Za sve, za one koji su stradali, za 300-tinjak ljudi koji su u tamošnjoj vojarni jer nemaju gdje biti, za one koji, poput Ivice Goluba tu noć spavaju u autu. Bojimo se, na svaki zvuk se sledimo, govori. A podrhtavanja ne prestaju. Trese se svako malo, što od potresa, što od mehanizacije koja prolazi gradom. Za rata bilo mu je 10 godina i sjeća ga se, ali ovo nije ni približno isto. Ovo je neusporedivo gore.
– Tad smo bili u podrumu, granate su padale, ali si znao što se događa, da prijeti opasnost i otkuda ona dolazi– govori.
Opasnost je tad bila drugačija, realnija pa ju je bilo i lakše prihvatiti, slaže se Dražen Mičak. Znaš otkuda ona prijeti, govori taj branitelj i pirotehničar. Potres ide protiv ljudske prirode, izmiče tlo ispod nogu, podriva urođen osjećaj uporišta. Ostavlja ne samo kuće, već i ljude bez temelja. – Kad ovo sve prođe, i korona i potres, ljudima će trebati puno pomoći da se vrate na staro – dodaje.
U dvorištu mu stoji kamp-kućica, dovezena iz Rijeke i oslikana morskim motivima, ribicama, školjkama, zvjezdačama. Na nekoliko četvornih metara, dva su kreveta, mali stol s kolačem i radijator. Tu će dočekati Novu, ali im kronološko vrijeme ništa ne znači. Ne znamo ni koji je dan, kaže njegova supruga Anita. Jedna kći živi u Zagrebu, drugu su poslali u Sisak, na sigurno. No prave sigurnosti nema.
Grupica od 10-ak mladih iz Bresta Pokupskog u noći, kad temperatura pada ispod nule, sjedi oko peći na drva ispred društvenog doma kamo stiže pomoć, na kojoj zahvaljuju svima. Svaki dan od potresa su zajedno na istome mjestu. Utjehu i snagu nalaze jedni u drugima, no strah je i dalje tu. Pustili su tiho glazbu, razgovaraju. Auti koji prolaze, bilo domaće bilo stranih registracija, trube za pozdrav i podršku. Primaju sve u društvo pa je tako kod njih završio i mladić iz Zagreba koji je na Facebooku našao da se organizira pomoć i krenuo.
– Ne znam ni s kim sam došao, samo znam da sam sada ostao s njima – govori Igor Zlogleđa nakon što je cijeli dan dijelio pomoć.
Neki stariji ih, priznaju, malo poprijeko gledaju. Kako možete pustiti glazbu nakon ove katastrofe? Ne da mogu, oni to moraju. Preživljava svatko na svoj način. U grupi je lakše. Za 2021. imaju svi samo jednu želju: da ovo prestane. Tad se naglo zaustavi kombi s dubrovačkom registracijom i pomoći i izlaze dva muškarca. Dođite k nama, zovu ih mladi, ovi im se pridružuju, nepoznati auto zatrubi. To im je trebalo. U ponoć, na Novu godinu, u Petrinji nikakav vatromet ni ostale novogodišnje tričarije ne mogu se mjeriti s blizinom i osmijehom drugog čovjeka.
ne zavaravajte se RAT je najgori