KOLIKO SU IH SAHRANILI JOŽA MANOLIĆ I BUDO LONČAR?
Krematorij, Mirogoj, Miroševac… (listopad, 2022.)
Javi mi se neki dan prijatelj Križo Katinić, poznati psihijatar i pustolov koji je s "Čigrom" oplovio svijet.
– Gdje se sad okupljate kad nema Gavelle, Karake, Saloona…?
– Kod Vlahe na terasi petkom pečemo srdele – rekoh, a ustvari sve se češće okupljamo i družimo na Mirogoju, Miroševcu, Krematoriju…
I na svoj rođendan bio sam na sahrani.
Razmišljao sam isplati li mi se uopće spuštati u grad.
Svako malo neko ode pa-pa.
A i moji vršnjaci sve su bliže horizontali.
U busu za Krematorij upoznajem poznatog hrvatskog slikara Vladu Jakelića. Prošao je 80-u, a sjajno izgleda.
– U čemu je tajna?
– Imam mladu, zgodnu i pametnu ženu. I to je to – reče mi i napomenu kako iz Nedjeljnog Večernjaka izrezuje "Tajne putnih pića".
Ego mi skakuće.
Prije ispraćaja sjajnog čovjeka i slikara Fadila Vejzovića, vječno isti, balzamirani Božo Biškupić mi šapnu:
– Pazi. Pratim što pišeš.
Ego već udara u plafon Krematorija.
Žalujem s obitelji, a onda ugledam u prvom redu Budimira Lončara.
– Budo je rekorder na ispraćajima – rekoh Mladenu Čuturi i Matku Ragužu koji mi uzvrati:
– Njemu je tek 98 godina. Manolić ih je puno više pokopao. Samo on ne dolazi na sprovode.
Malo govora, malo prigodnih pjesama i puno, puno dragih mi prijatelja koji ispratiše put neba briljantnog slikara Vejzovića.
Vraćajući se iz spalionice, Vlaho Srezović me podsjeti:
– Bandić te nije poslušao.
– Zašto?
– Sjećaš se kad si mu nakon jedne sahrane predložio da pomogne starijim osobama, koje najčešće pohode Krematorij i postavi pokretne skaline.
Sjetim se. Dobro bi i nama došle.
Sve se teže penjemo.
– Znaš da je Fadil Vejzović kreirao logo Saloona?
Nisam imao pojma.
Na Miroševcu smo ispratili Maru Banović – majku mog prijatelja Mate i baku bivšeg "vatrenog" Ice Banovića.
Lijepo je kad se ide po redu.
Kad djeca sahranjuju roditelje.
Unuci bake i dide.
Na Cetinju kad netko umre s 93 godine kažu:
– Ode u produžetak.
Matina mama umrla je baš na njegov rođendan koji smo poslije proslavili uz čuvenu krumpirušu njegove žene Dragice.
Uz cugu Mate mi reče kako je čitao one bećarce i erotsku narodnu poeziju u Nedjeljnom Večernjaku.
Jedan moj znanac iz Modrića završio je u Jugi iza rešetaka jer je u birtiji pjevao:
Više vridi moje Janje dupe, nego Naser i njegove trupe.
Umjesto Janjine guze, nauživao se u Zenici ćuze.
Na jedan sprovod, nažalost, nisam stigao.
Bio sam izvan Zagreba. Umro je moj šulkolega Miki Rukavina.
To je onaj kvizaški lumen koji je u Potjeri uzeo 50.000 kn rasturivši 1:1 lovca Kotigu.
Na sahrani je bio Krešo Međeral Sučević.
Ja to ne stigoh.
Miki, ne ljuti se.
Vidimo se gore.
A svoj rođendan, osim sprovoda, pamtit ću po dirljivoj čestitci Pavla Pavlovića, po savršenoj torti sve poznatije modne blogerice, odvjetnice, Jadranke Olivari, Nuninim baklavama i knjizi poezije Dimitrija Popovića u kojoj piše:
Prostirući se prostranstvom
Postojim u nepostojanju
I tog stiha se sjetih kad sretoh Filipoviće. Lejlu i Tarika.
Izljubismo se Lejla i ja za svoje rođendane.
Dok sam lelujao u nepostojanju na beton me spusti Tarik.
– Našem Ivi Gregureviću bio bi 70-i!
Istog dana, iste godine, u isto vrijeme rodio se i Putin.
Ivo se kockao za svoju lovu.
Sa svojim životom.
A Putin se kocka s cijelim svijetom.
S našim životima.
MENZEL: KDI STE VI HRVATI MELI KULTURU MI ČEHI SME BILI V ŠUME
Tuškanac, Trešnjevka (listopad, 2022.)
Bio je to slučajan susret sa starim jaranima.
Prevedeno s bosanskog na zagorski – pajdašima.
Dezorijentirano lutamo u svim pravcima Špišićeve republike.
Ima nas na sve četiri strane svijeta.
A onda se sudarimo.
Slučajnost ili sudbina?
Niko Pavlović, bivši ravnatelj Komedije, obrati se svom nekadašnjem djelatniku Željku Horvatiću:
– Koliko ih imaš?
– Tri! A ti?
– Ja pet!
Eto mene s glupim pitanjem.
– Razgovarate o unucima?
– Jok, o stentovima – uzvrati Niko i onako hercegovački, ponosno doda:
– Ali imam ti ja i petero unučadi.
– Odlutaš li ponekad do Komedije? Sad je ravnatelj naš zajednički prijatelj Miljenko Puljić.
– Rijetko. Tužan sam što za svog mandata nisam objavio monografiju kazališta. Moje nasljednike baš i nije bilo briga da se ukoriči bogata povijest kazališta s Kaptola. Čujem da će Puljić ići u realizaciju tog, davno započetog, projekta.
– Rukopisi su kod tebe?
– Nešto imam. Npr. kapitalni tekst Jiříja Menzela "Moja Komedija".
I tu obojica predahnemo.
Poznati češki oskarovac utisnuo je svoj čudesni talent u predstavama ovog kazališta.
Obilježio je nekoliko sezona.
– Menzel je obožavao Hrvatsku. A kako je letio samo na relaciji Zagreb – Dubrovnik odlučimo Sanja i ja njega i Olinku provozati po Lijepoj Našoj. Trogir ga je oduševio, a kad smo došli na Peristil, Menzel se poklonio i rekao mi: "Kdi ste vi Hrvatio meli kulturu, mi Čehi smo bili v šume."
Lijepo je čuti kako jedan oskarovac lijepo priča o Lijepoj Našoj.
Najljepšoj.
Kasnije na Tuškancu bivši boksački prvak Zvonimir Franjić, Ćošo i ja naletimo na prizor koji nas je raznježio.
Zajednički prijatelj Filip Šovagović, rukom pod ruku šeće s mamom Majom.
– Kam ste krenuli? – pita Maja.
– Na prst šljivovice u Saloon – uzvrati Ćošo i pita za Anju.
– Ona je na Braču. Piše roman. Vratit će se kad ga dovrši.
– Tema? – uključim se.
– Znam samo to da ima neke veze s "Glembajevima". Ništa drugo.
I odoše u laganom ritmu koraka.
Mama i sin. Ma divota.
Ako mi ikad netko nešto kaže protiv Filipa Šovagovića, dobit će koks.
Za one koji ne znaju što je koks. Ne moraju ni znat'.
Uz brlju i crno vino znatiželjni Ćošo otipka na mobitelu broj naše frendice Anje Šovagović.
– Pišeš roman?
– Ne. Trenutačno berem masline – uzvrati i lagano nas, uz pozdrav, otkanta.
Maslina neće biti neobrana.
A roman će sigurno biti napisan.
Jedva čekam da ga pročitam.
DRAŽENA PETROVIĆA MOŽE GLUMITI SAMO JEDAN KOŠARKAŠ
Centar grada (listopad, 2022.)
U centru centra grada sretoh metropolitanca Dejana Ačimovića, glumca, redatelja, kuhara…
– Kako to da ti ne snimaš film o Draženu Petroviću?
– Na neki način meni je to bilo suđeno. Ali Aco mi reče da je mama Biserka obećala Radi Šerbedžiji da će prava dati njegovu sinu Danilu.
Drago meni zbog Danila. Dobar dečko. Odličan redatelj.
Ali. Opet taj ali.
Znam da su Dejan i Dražen bili ko prst i nokat. Družili se. Tulumarili.
Koliko znam, Dražen je Dejanov stan pokazao velikom broju poznatih glumica, pjevačica, misica i neznanih zagrebačkih puca.
Kako je trpao koševe tako je trpao i zgodne komade.
Baš me zanima kako će to biti prikazano na filmu.
Tko će glumiti Sanju Doležal pa splitsku pjevačicu Doris Dragović za koju zna i mama Biserka.
– Dražen je bio zaljubljen samo u jednu – tvrde dečki iz Saloona.
– Zvala se Renata Čajić i to je trajalo par godina. Sve dok Dražen nije otišao u Ameriku – potvrdio mi je njegov prijatelj Zvonimir Sunara – Suki.
Uvijek bi iza ponoći Dražena zvao Suki da mu priča što ona radi i s kim je.
Prolaze američke godine.
Prolazi i ta ljubav.
– Dražene, Sanja Doležal izjavljuje u novinama da si njena najveća ljubav – raportirao je Suki prijatelju iz Saloona.
Nije pisalo najveća.
Pisalo je najviša.
Slučajno sam jednom u Kaptolskoj kleti slušao, iza flanjke kako Rajko Dujmić ljubomorno divlja zbog Sanjine veze s Draženom.
Očito da je i on bio zaljubljen u pjevačicu njegovih Fosila.
Družio sam se i sam s košarkaškim čudom s Baldekina.
A onda mi je skinuo pozdrav.
Glumac Pero Kvrgić, koji je stanovao u istom neboderu kao i Dražen, požalio mi se kako im hoće isključiti struju jer sportaši iz ulaza ne plaćaju režije.
Pripreme, gostovanja, Amerika…
Nisu bili krivi Dražen, Tarzan…
Ja napisao.
Drugi mi krivo interpretirali.
Eto kuršlusa.
Nakon zatišja eto ti Sukija s Draženom u Orient Expressu.
Šuti on.
Šutim ja.
– Oli, vi ne razgovarate – lupi Suki.
Nasmijem se ja.
Nasmije se Dražen.
I tako nas Suki pomiri.
Redatelj budućeg filma o košarkaškom Amadeusu tvrdi da ne želi glumca u glavnoj ulozi:
– Hoću košarkaša! – kategoričan je Danilo koji će za snimanje dobiti 5 i pol milijuna kuna.
– Ja bih da ga igra Čavajda – odabrala je mama Biserka.
A ako bude košarkaš, onda to može biti samo jedan jedini kojem je Dražen bio uzor.
Ako ne znate o kome je riječ, nemate pojma o košarci.