Kako je naša vrsta ipak spašena od izumiranja

U drugom nastavku ove serije o znanosti, vratimo se nakratko u davnu prošlost i usredotočimo se na vrlo rijetke istraživače među našim davnim precima. Većina u njihovim plemenima živjela bi u uvjerenju kako nema razloga kretati se bilo kamo iz njihova tadašnjeg staništa, jer bi i na svim drugim mjestima bilo manje-više jednako dobro. No rijetki su istraživači bili vođeni drugom idejom: da vjerojatno postoje mjesta znatno bolja i sigurnija za život, s većim i sigurnijim pećinama te boljim pristupom hrani i vodi.

Sada možemo razmišljati o ta dva uvjerenja kao o dvjema suprotstavljenim znanstvenim hipotezama: prva navodi da ne postoji bitna razlika između bilo koja dva mjesta u njihovu podneblju s obzirom na pogodnost života za ljude; a druga da postoje barem neka mjesta koja su mnogo pogodnija za život od njihova trenutačnog staništa. Obje ideje možemo proglasiti valjanim hipotezama, temeljem ranije predložene definicije da su hipoteze “... proizvod mašte pojedinaca tog vremena koja nude objašnjenja nepoznatog u prirodi, koristeći se dotadašnjim raspoloživim znanjem”. Međutim, te se dvije hipoteze međusobno isključuju. Kako bismo mogli doznati koja je od njih bliža istini?

Istraživači su trebali dokazati da je njihova hipoteza točna provodeći pokus. Trebali su prikupiti nove informacije. To je zahtijevalo kretanje na samotnu šetnju po širem zemljopisnom području. Istraživači bi provodili nekoliko tjedana na različitim mjestima i istraživali jesu li ta mjesta sigurnija i gostoljubivija ili pak nude više hrane i vode. Nakon što bi živjeli neko vrijeme na nekoliko takvih područja, često bi došli do zaključka da su uvjeti za život i drugdje doista vrlo slični te je stoga bolje da cijelo pleme ostane na svome trenutačnom staništu. U znanosti ovakav se ishod eksperimenta naziva negativnim rezultatom. Ipak, ponekad bi se vratili s jasnim pozitivnim rezultatom – pronašli bi mjesto koje je bilo znatno bolje za naseljavanje, gdje bi se mnogi od njihovih sadašnjih problema mogli lakše riješiti, a oni sami bili bi mnogo sigurniji.

Od nekolicine starijih članova plemena tada bi se očekivalo da uzmu u obzir nove informacije koje su prikupili prvi istraživači i donesu odluku. Ako su ti važni članovi zajednice bili previše kruti ili uskogrudni te već navikli na sadašnje stanište, oni vjerojatno takve nove informacije ne bi željeli ozbiljno razmatrati. No, ako su bili mudri i otvorena uma, oni bi tada i sami slijedili istraživače i posjetili s njima ta nova mjesta u nastojanju da provjere njihov nalaz. Nakon što bi se uvjerili u točnost svih novih informacija, prihvatili bi ih kao novo kolektivno znanje čitavog plemena, a zatim pozvali i sve ostale da se presele na novi i znatno bolji položaj.

U takvom, za pleme povoljnijem slučaju, istraživačeva je hipoteza prihvaćena temeljem novih informacija koje je pribavio tijekom svog usamljenog putovanja. Napušteno je prethodno vjerovanje o jednakoj pogodnosti svih mjesta njihova podneblja za život. Nove su informacije provjerili i potvrdili plemenski vođe, koji su imali velik utjecaj na ostatak plemena, čime je stvoreno novo znanje. Zatim je to novo znanje bilo primijenjeno u obliku zajedničkog plana da se cijelo stanovništvo preseli. U posljednjem koraku ovog procesa plan je proveden i svi su se preselili sa starog na novo stanište. Ovakva je primjena novog znanja uvelike poboljšala izglede za opstanak plemena: na svojoj novoj lokaciji živjeli su dulje i sigurnije, a njihova djeca imala su veće izglede preživjeti pa je pleme nastavilo rasti i razvijati se.

Da nije bilo ranog istraživača koji je razvio hipotezu, tj. ideju koju drugi u plemenu nisu imali; i da nije bio dovoljno znatiželjan i angažiran kako bi istražio prirodu oko sebe i stekao o njoj nova znanja te ih zatim prenio ostatku svojeg plemena; i da starješine nisu bili dovoljno mudri kako bi saslušali njegove argumente i bili spremni potražiti potvrdu novih informacija i prihvatiti rezultat, njihova bi se zajednica nastavila boriti s nepovoljnim uvjetima na svojem prvotnom staništu te došla u opasnost zbog neke ozbiljne prijetnje koja se mogla pojaviti u obliku poplave, najezde opasnih zvijeri ili pak gladi. Stoga su ovakvi istraživači bili prvi znanstvenici. Što ih je činilo znanstvenicima? Najprije, postavili su pitanje “ima li, možda, boljih mjesta za njihov život”.

Zatim bi predložili novu hipotezu, prema kojoj bi priroda morala nuditi i bolja mjesta za život od onih koja je pleme već poznavalo. Nakon toga, proveli su vrijeme provodeći pokuse: pokušali su živjeti na tri ili četiri različita mjesta te su prikupljali nove informacije o tim mjestima i uspoređivali ih s vlastitim staništem. Zatim su djelovali na proširenje kolektivnog znanja priopćavanjem novih spoznaja svojoj zajednici. To je dovelo do provjere njihovih uvida, a zatim i u primjenu znanja preseljenjem. Iako ova priča možda djeluje krajnje jednostavno iz današnje perspektive, treba se prisjetiti da je na Zemlji živjelo možda i desetak različitih ljudskih vrsta, a sve osim naše su izumrle – i neandertalci, i denisovanci, i Homo naledi, i “hobiti” s otočja jugoistočne Azije, kao i druge vrste ljudi na čije ostatke još uvijek nailazimo arheološkim iskopavanjima. Tijekom najvećeg dijela naše povijesti možda su baš ovakvi načini istraživanja te primjene novog znanja spasili našu vrstu od izumiranja, koje je za sve druge ljudske vrste bilo neizbježno.