Kada u tjednu prijenosa Europskog rukometnog prvenstva najveći dio sportski angažirane nacije poput naše u svoj dnevni boravak putem televizijskih ekrana osim sporta pušta još samo emisiju “Plodovi zemlje”, što gledanost potvrđuje, čuje se alarm upozorenja da joj trebamo posvetiti više pozornosti. Jer ne samo da je najgledanija, ona je i najdugovječnija. Kada je znanstvenik Marijan Sviben još kao student veterine nakon deset godina bavljenja novinarstvom napisao studiju o tome kako treba izgledati poljoprivredna emisija, davne 1958. nije ni znao što je tim stručnim konceptom koji je, kaže, obišao cijelu Jugoslaviju, pokrenuo. Ili možda je...
Ivan Rabuzin na špici
– Došao sam na kavu kod starog druga na televiziju. Na kraju nisam dobio kavu, ali sam sutradan bio urednik – prisjetio se Marijan Sviben, idejni tvorac i prvi urednik emisije koja se u startu zvala “Poljoprivredna emisija” i nastavio: – Od početka je na moj prijedlog išla nedjeljom u 11 sati. Radio sam je sam, i po 14 sati dnevno, a svaka informacija provjeravala se tri puta prije objave. Danas emisiju gledam s vremena na vrijeme i vidim da je rade po shemi koju sam ja izmislio i očito je dobra kada toliko traje.
Na poziciji je ostao četiri godine, a od njega je emisiju preuzela inženjerka agronomije, danas umirovljenica Ružica Trauber, koja ju je uređivala punu 31 godinu i 1989. joj dala ime “Plodovi zemlje” pritom misleći na plodove, objašnjava, Zemlje kao planeta.
– Neko vrijeme radila sam u poljoprivrednoj stanici kao mlada agronomka u Varaždinu, svojem rodnom gradu. Valjda sam bila preaktivna pa su me povukli u Zagreb u Zadružni savez, a kada su se zadružni savezi rasformirali, prešla sam na televiziju. Prvu reportažu o kukuruzu napravila sam u Ključu, mjestu kraj Novog Marofa u kojem je živio i slikar Ivan Rabuzin. Sjećam se da sam ga posjetila i za oko mi je zapela njegova slika suncokreta. Snimili smo ih i oni su godinama ostali najavna špica emisije – priča Ružica i nastavlja evocirati sjećanja:
– Sama sam bila svoja redakcija. Bila sam i urednica i novinarka i terenka, a uza sve to sam vodila i brigu o troškovima... I tako desetak godina dok nije porastao broj suradnika. Nije bilo ni dopisništava!
Bilo je to vrijeme kada je televizijski prijamnik bio čisti luksuz, a kada bi je vidjeli s tehničkom ekipom, seljaci o kojima bi dolazila snimiti priču vikali bi: “Idu televizori!”
Termin pomaknut zbog mise
– Ni po kućama nije bilo televizora, ljudi su se uglavnom skupljali u zadružnim domovima i školama, jer tamo su postojali, i gledali našu emisiju. Bili smo prave zvijezde u gumenim čizmama, iako miljama daleko od tog pojma, ali gledali su nas malo čudno. U ormaru sam uvijek imala gumene čizme, kabanicu i toplu vestu jer nikada niste znali kada ćete krenuti i gdje ćete završiti. Izborila sam se i da svaki član moje ekipe ima čizme. Ponekad bih ostajala i po 24 sata na televiziji. Vozila sam traktor, putovala, muzla krave, ali nikada nisam, recimo, jahala na konju. U početku je emisija trajala 39 minuta i 60 sekundi i oduzimalo se od plaće ako bismo prekoračili vrijeme. Ipak, kasnije, kada smo prešli na trajanje od jednog sata, postalo je manje strogo i počinjali smo od deset sati. Ali morali smo joj ubrzo pomaknuti termin jer su se seljaci bunili da je to vrijeme kada idu na misu. Odgovaralo im je vrijeme oko ručka, kada je i stoka nahranjena i sve obavljeno – smije se Ružica i objašnjava zašto su je kasnije njezini novinari prozvali željeznom lady:
– Ma bila sam vrlo tolerantna, ali voljela sam da svi budu točni. Ako sam im rekla da na teren krećemo u pet, onda su svi tada morali biti na okupu.Tijekom karijere borila se za prava seljaka, otkrivala razne afere, ukazivala na nepravde, a jedna je od zaslužnih osoba za to što seljaci danas imaju mirovine.
(Foto:Marijan Susenj/PIXSELL)
– Dugo nisu imali ništa, a onda je vukovarski kombinat počeo otkupljivati zemlju od starijih domaćinstava i za to su im davali neku naknadu. I tu mi je sinula ideja da bi bilo dobro da probamo osigurati seljacima barem neki minimum pa smo preko Zadružnog saveza i Ministarstva poljoprivrede pokrenuli tu inicijativu. U početku je to bila mizerija, ali za seosko gospodarstvo koje proizvodi svoju hranu to je bio velik novac. Danas seljaci imaju mirovine kao i svi mi, a mi smo, vjerujem, ubrzali taj proces – kaže Ružica i dodaje:
Smeta mi omalovažavanje sela
– Vidjela sam svašta, ali najviše mi je smetalo kada sam vidjela da netko potkrada seljaka. Naime, zadruge su bili otkupljivači i onda bi, recimo, cijenu kukuruza seljaku prikazivali manjom... Tu sam inzistirala da idemo u nadgledanja takvih procesa. Osim toga, smetalo mi je omalovažavanje sela. Tek kasnije kada smo dobili prostora i u Dnevniku i u posebnim emisijama, dobili smo i više poštovanja. Od ljudi koji se bave poljoprivredom svih ovih godina naučila sam da samo rad donosi nešto. I na neki način poštenje. I još mislim da su naši seljaci najpošteniji. Možda ne svi, neću generalizirati, ali većina tako realno razmišlja. Zato je ta emisija i toliko gledana, ona je realnost, ona je život. Najveći problem poljoprivrednika danas je to što se stalno mijenjaju propisi u kojima se ljudi ne snalaze.
Uvijek je najviše voljela ratarstvo, a danas kada živi u Umagu, ne bavi se ničim o čemu je sve ove godine snimala:
– Imam samo cvijeće na balkonu. Nemam ništa drugo. Ni zemlje, ni njive... Samo stan u Umagu, gdje živim već 15 godina. Televiziju slabo gledam i ne sviđaju mi se izvještavanja reportera koji ne znaju govoriti. Ali “Plodove zemlje” pratim i sviđa mi se kako ih rade urednik Vlatko Grgurić i Mladen Stubljar. Mladen se okrenuo ribarstvu koje ja nisam pratila i to je dobro. Njih dvojica se odlično nadopunjuju. Vlatko je malo staloženiji, možda čak i realniji, a Mladen voli posebne situacije i posebne proizvodnje i to zna na poseban način prenijeti na ekran. Nisu otišli previše u politiku, iako bez nje ne možete jer ona na kraju donosi sve zakone. Ostali su u granicama realnosti i struke, u emisiju zovu prave ljude i trajat će.
>> 'Ne može biti popularan netko tko radi na važnim reformama'
Jugoslavija = Velika Srbija