Strastvenog istraživača doc. dr. sc. Matu Ilkića, arheologa s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, numizmatičara i podvodnog arheologa, često se može zateći kako s kolegama arheolozima i studentima obavlja arheološka istraživanja u zaleđu Zadra, u Ravnim kotarima.
Na arheološkim lokalitetima redovito pronalazi kovanice iz raznih zazdoblja. Pronalazi i najstariji novac koji je u Liburniji počeo cirkulirati prije 2300 godina, a riječ je o sjevernoafričkim kovanicama iz Kartage i Numidije.
– Brončani novac Numidije, iz sjeverne Afrike, iskovan između kraja 3. i sredine 2. stoljeća prije Krista, podjednako je zastupljen kao i novac Kartage. Međutim, to je neobjašnjivo. To je kao da mi, primjerice, sada koristimo novac iz Japana. To je bio drugi kraj svijeta. Nešto tih novčića pronađeno je u Italiji, ali vrlo malo, a ovdje dominiraju. Naime, od ukupnog novca koji je bio u optjecaju kao platežno sredstvo na području Liburnije u predcarskom razdoblju malo više od 80 posto podrijetlom je iz sjeverne Afrike. To sada potvrđuju i numizmatički nalazi s Lergove gradine poviše Slivnice – pojašnjava Ilkić.
Na cijelom području Župe Ljubač, ponajviše na Ljubljani, rtu u Ljubačkom zaljevu, gdje su brojni arheološki lokaliteti od prapovijesti pa sve do srednjovjekovlja, sačuvano je mnogo kovanica iz svih razdoblja.
– Liburni nisu imali vlastite kovnice novca, koristili su uglavnom novac iz sjeverne Afrike, što je prava zagonetka. Zašto je toliko velika količina novca iz sjeverne Afrike, tj. iz Kartage i Numidije, a dijelom i iz Egipta, završila upravo kod Liburna, to još nitko nije razriješio – kaže arheolog Mato Ilkić objašnjavajući:
– Riječ je, naime, o novcu iz vrlo udaljenih prekomorskih zemalja. Kartaga je tada bila u ratu s Rimom koji je bio vojna sila u usponu, no ipak je taj novac nekako infiltriran i probio se do Liburnije.
U monografiji „Župa Ljubač“, koju su izdali Sveučilište u Zadru i Župa sv. Martina Ljubač, dr. Ilkić objavio je vrijedan rad “Numizmatički nalazi s područja Ljupča”. Mato Ilkić jedan je od rijetkih Hrvata koji se bavi proučavanjem optjecaja staroga novca, a numizmatičku građu s područja Ljupča iz različitih izvora kataloški je obradio, što je i publicirao. No, stalno se postavlja pitanje odakle i zašto iz različitih doba toliko novca u tom području.
– Ovaj dio Dalmacije, Ravni kotari, najplodniji je i najbogatiji, ima i polja i pašnjaka, teren je bogat vodom. Zbog toga je ovaj u prošlosti bio vrlo pogodan za život, ljudi su se bavili stočarstvom i poljodjelstvom. Zahvaljujući tome, ovdje su i brojni bogati arheološki lokaliteti – pojašnjava ugledni arheolog ističući kako na tom području novac u kontinuitetu cirkulira od najstarijih vremena, približno od 4. stoljeća prije Krista pa sve do propasti Mletačke Republike.
– Nekadašnji stanovnici ovog dijela Ravnih kotara, Ljupča, sigurno nisu tek tako došli do sveg tog novca, morali su imati nešto zanimljivo za prodaju, a što je to, ne znamo. Možemo pretpostaviti da su to možda bili proizvodi vezani uz poljoprivredu i stočarstvo. Kad je riječ o Plemićima, uvali između Ljupča i Rtine, tu se proizvodila i keramika u rimskom razdoblju. Na kraju krajeva, u Plemićima su golema ležišta gline bez koje nema proizvodnje keramike, a to je područje bogato i slatkom vodom koja je nužna za njezinu proizvodnju”.
Dakle, postojali su prirodni uvjeti za proizvodnju različite građevinske keramike, amfora i stolnog posuđa, zbog čega se, također, slijevao novac u Ljubač. Najmanje numizmatičkih nalaza je iz vremena hrvatskog kneževstva i kraljevstva, što se povezuje s činjenicom da je u razdoblju ranoga srednjeg vijeka optjecaj novca bio relativno skroman, ne samo u Ljupču nego i na znatno širem području.
– Hrvati nisu kovali svoj novac, ali su koristili tuđi, bizantski. Istraživanjima u Ninu pronađen je i karolinški novac. No, u razdoblju ranoga srednjega vijeka uglavnom je cirkulirao bizantski, koji je tada bio kao danas dolar ili euro, općeprihvaćena valuta – kaže Ilkić.
Bizantski je novac, naime, bio pouzdana valuta po kvaliteti, kakvoći kovine, zlata, te se uobičajenim smatralo da se trgovina i ostala plaćanja obavljaju bizantskim novcem.
– Pronađen je zlatnik Konstantina V. Kopronima koji, doduše, pripada mlađem razdoblju, ali taj bi se novac mogao vezati uz turbulentna razdoblja seobe naroda. Novac od zlata mogao je vrijediti nekoliko stotina godina jer zlato je zlato. Ono ima svoju vrijednost, bez obzira na to kada je iskovano. I danas su, primjerice, zlatnici Franje Josipa, dukati, na cijeni – napominje Ilkić.
Potkraj 11. i početkom 12. stoljeća slijedi pravi bum u optjecaju novca. Na Ljupču su, primjerice, pronađena dva Kolomanova srebrnjaka, dakle, novac prvoga ugarskoga kralja koji je okrunjen i kao hrvatski kralj. To je važno jer Kolomanova novca nema mnogo u Hrvatskoj.
Numizmatika pokazuje da su Ljubljana i kastrum na njoj, rt u Ljubačkome zaljevu, vrvjeli životom u razdoblju razvijenog i kasnoga srednjeg vijeka – od 12. do 15. stoljeća. Pretpostavlja se da je kastrum na Ljubljani još iz bizantskoga razdoblja, što potvrđuju neke indicije.
– Pronađena je bula bizantskoga cara Mauricija Tiberija, a službena carska bula, biljeg, ne ide bilo gdje i bilo kome, nego tamo gdje je vojska ili administracija. To bi mogao biti indikator da je na Ljubljani bila tvrđava koja je u srednjem vijeku za ivanovaca (malteški red, nap. a.) ušla u nove faze. U svakom slučaju, život je na Ljubljani bio intenzivan sve do približno završetka srednjega vijeka, kada kopni padom vojnoga značaja tvrđave – pojašnjava Ilkić.
Na Ljubačkoj kosi pronađen je i jedan novac Turskog Carstva. Općenito, on je rijedak u Ravnim kotarima, što je neobično s obzirom na to da su velike dijelove toga područja Osmanlije čvrsto dugo držali u svojim rukama.
Dr. Ilkić smatra da je čudno to što je tako bogat numizmatički materijal dugo, desetljećima, bio zapostavljen, kad je riječ o sjevernoj Dalmaciji. Tek je Ilkić rasvijetlio tu problematiku, objavio o tome brojne radove i prikazao to bogatstvo na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova te animirao mlađe kolege i studente da se time bave.
Osim kartaškoga i numidijskoga novca u Liburniji, arheologa Ilkića iznenađuje i što je na području nekadašnje Liburnije nedavno pronađen i novac Korkire, grčke kolonije s Korčule, o kojoj se jako malo zna. Takvih kovanica u svijetu ima samo pet. Više od stoljeća nije pronađen nijedan primjerak, a nedavno je otkriven upravo na području Liburnije. Već odavno poznati primjerci čuvaju se u Berlinu, Beču, Zagrebu i Splitu.
– Ovaj koji je nađen kod nas, između Posedarja i Podgradine, na golemoj liburnskoj gradini Budim, jedinstven je u svijetu po jednom detalju koji se nalazi na njegovu reversu. Tu je napisano skraćeno ime Korkire na grčkom – KOP. Ni na jednom od drugih poznatih primjeraka nema skraćene riječi Korkira. Taj je novčić, zapravo, unikatan – ističe doc. Ilkić te dodaje:
– Riječ je o našem novcu, nastalom na području Hrvatske, iznimno rijetkom. Korkira je bila grčka kolonija na Korčuli, ne zna se pouzdano gdje, no pretpostavlja se da je bila na mjestu današnje Lumbarde, pojašnjava arheolog i numizmatičar Ilkić.
– Baviti se numizmatikom iznimno je teško jer je riječ o tisućama varijacija koje vas, ako ih ne poznajete, mogu odvesti na pogrešan trag. Primjerice, ako postoji samo jedna sitnica koja određuje novac u precizno razdoblje ili upućuje na određenog vladara. Ako to ne znate, možete pogriješiti, a mnogi ljudi to ne znaju, morate gristi i dobro baratati problematikom. Numizmatiku sam zavolio još od malih nogu te stekao određeno predznanje, tada amatersko, no pretvorio sam ga u profesionalno. Postoji i literatura i standardni katalozi, ne može sve biti u glavi, no treba znati i gdje pronaći informaciju – kaže Mato Ilkić.
Doc. dr. sc. Mato Ilkić je Srijemac, rođen u Vukovaru, a školovao se u Sotinu i Vukovaru. Studirao je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru.
– Zagreb kao veliki grad nije mi bio privlačan. Kad sam saznao da u Zadru ima studij arheologije, uopće se nisam dvoumio gdje ću studirati.
Početkom rata Ilkić se odmah vratio u rodni Sotin i sudjelovao u organiziranju obrane mjesta.
– Bio sam pred diplomskim, ostalo mi je bilo nešto ispita, no odlučio sam otići u Sotin da pomognem – ondje su mi bili roditelji, najbliži. Nisam uopće imao predodžbu o tome da će biti rata. Mislio sam da će to kratko trajati, ali otrijeznili smo se nakon masakra u Borovu Selu. S jedne strane bila je golema neprijateljska mašinerija s avijacijom, tenkovima i morem oružja, a s druge mi, naoružani mladenačkom ludošću, zanesenošću stvaranja hrvatske države, s hrvatskim zastavama i lovačkim puškama – prisjeća se Ilkić.
– Bombardirali su nas topništvom i avijacijom, a naš je krizni stožer donio odluku da se pokušamo izvući noću, i to sporednim, poljskim putovima. Uspjeli smo doći do slobodnog dijela Hrvatske. Kad smo u Zagrebu smjestili starije ljude, vratio sam se u borbu. Nakon pada Vukovara, završio sam na rehabilitaciji u Zagrebu, no tu mi se nije svidjelo. Iako je u Zadru bilo loše, grad je napadan, bombardiran, u veljači 1992. vratio sam se u Zadar i nastavio studirati.
Mato Ilkić diplomirao je 1994. Za godinu dana zaposlio se kao znanstveni novak. Magistrirao je 2000. na FF-u u Zagrebu, a doktorat obranio je 2004. na Sveučilištu u Zadru.
VIDEO Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva…
Jako lose napisano, Ivica. Uz to, gramatika 0. "ima i polja i pašnjaka" ?!