Kako je pokleknuo DDR-ov režim

9. listopada 1989., nešto iza 18 sati, iz crkve Svetog Nikole izlaze ljudi s mise. Na njih ispred crkve i na Trgu Karla Marxa čekaju deseci tisuća demonstranata: mladi, mlade obitelji, radnici, umirovljenici. U DDR-u već desetljećima nisu održani takvi masovni prosvjedi. Dapače, kritičke demonstracije bile su zabranjene.

Brojni demonstranti računaju s najgorim, pa i s tim da bi policija mogla pucati na njih. Tenkovi i vojnici s mitraljezima su već raspoređeni po gradu kako bi zaustavili prosvjede. Još je svježe sjećanje na masakr koji se u ožujku 1989. dogodio na Trgu nebeskog mira u Pekingu.

No za čudo državna vlast toga ponedjeljka nije reagirala. Masa ljudi prolazi središtem Leipziga, pa čak i pored uprave Službe državne sigurnosti. Demonstranti uzvikuju: "Mi smo narod", "Sloboda, slobodni izbori", "Bez nasilja". Mnogi nose svijeće u rukama.

Očevici se prisjećaju

Od tada je prošlo već 30 godina. No oni koji su tada bili na demonstracijama i danas se sjećaju atmosfere u kojoj su one održane. "Tog dana se u zraku mogla osjetiti napetost. Ljudi su znali: danas je dan odluke", prisjeća se Kathrin Mahler Walther. Ona je tada imala 18 godina i bila je aktivna u građanskom pokretu. Njen rodni grad Leipzig – drugi grad po veličini u DDR-u, nakon Istočnog Berlina – je 80-tih godina postao glavno središte otpora. Važno mjesto sastajanja: Crkva Svetog Nikole gdje se svakog ponedjeljka u 17 sati održava sveta misa posvećena miru.

Režim DDR-a je 1989. godine, 40 godina nakon osnivanja države, bio u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi. Sve više ljudi je pokušavalo napustiti zemlju: pokret za prava građana je nailazio na sve širu podršku. No dok je Mihail Gorbačov počeo reforme u Sovjetskom savezu, a države Istočnog bloka poput Poljske i Mađarske se počele otvarati, Politbiro DDR-a okupljen oko dugogodišnjeg šefa države Ericha Honeckera je kategorično odbijao promjene. 

Moć (zapadnih) medija

Naravno, televizija DDR-a nije izvještavala o događajima u Leipzigu. Pa ipak je za njih već uskoro saznao cijeli svijet - zahvaljujući dvojici kamermana koji su snimili demonstracije. Jedan od njih bio je Siegbert Schefke. On kaže da je pogled na mase ljudi na ulicama apsolutno bio "trenutak da se naježiš". Jer njemu je bilo jasno: "Ako snimke sutra budu prikazane na televizijama na Zapadu to neće promijeniti samo DDR i Njemačku, već će promijeniti Europu i svijet."

Preko noći je video materijal prokrijumčaren novinarima na Zapadu. Tako je javnost u DDR-u, koja je najvećim dijelom mogla pratiti program televizija sa Zapada, saznala da je moguć javni prosvjed protiv sve slabijeg režima i da se ne računa s nasiljem.

Nakon toga se sve više i više ljudi usudilo izlaziti na ulice, ne samo u Leipzigu. Erich Honecker će osam dana kasnije biti smijenjen. No ni to ljudima više nije bilo dovoljno. U Berlinu je 4. studenoga na Alexanderplatzu najmanje pola milijuna demonstranata zahtijevalo slobodu medija i mišljenja.

Zašto stanje nije eskaliralo?

No zašto su policajci i vojnici 9. listopada dopustili prosvjede u Leipzigu? Kako to da nije bilo pucnjave kao 1953. u Berlinu ili u ožujku 1989. u Pekingu?

Razlog je vjerojatno bio taj da sigurnosne snage nisu računale s tako mnogo prosvjednika te da su se vjerojatno pripremile na moguće nasilje od strane demonstranata. Ali nisu razvile strategiju kako se odnositi s nenasilnim prosvjednicima.

"Među demonstrantima je postojao konsenzus da se protiv policije ne koristi nasilje jer su znali: njima je suprotstavljen vrlo dobro naoružani aparat koji samo čeka na to da bude bačen jedan kamen ili napadnut jedan policajac. Samo tom bezuvjetnom nenasilnošću se država dovela do bespomoćnosti jer joj nije dat povod za djelovanje", objašnjava povjesničar Sascha Lange. Njemu je tada bilo 17 godina. Nedavno je zajedno sa svojim ocem objavio knjigu "David protiv Golijata" o toj mirnoj revoluciji.

Njegov otac, kabaretist Bernd-Lutz Lange, bio je jedan od "Lajpciške šestorke" – grupe koja se brinula za to da 9. listopada 1989. godine u Leipzigu ne poteče krv i ne budu korištene palice. Tri člana rukovodstva lokalnog SED-a i tri poznata građanina Leipziga (među njima Kurt Masur i Bernd-Lutz Lange) su se tada sastali kako bi i demonstrante i policiju i vojsku pozvali na razum. Obećali su istodobno da će se založiti za mirnu razmjenu mišljenja. Njihov poziv, emitiran preko državnog radija, je preko razglasa postavljenog u središtu grada, pušten tijekom demonstracija. Članovi SED-a koji su u tome sudjelovali nisu prethodno svoj postupak dogovorili sa svojim šefovima u Berlinu.

Premalo priznanja?

Točno mjesec dana nakon sudbonosnih demonstracija u Leipzigu 9. studenoga 1989. godine pao je Berlinski zid – danas skoro svaki Nijemac zna taj datum. Ono što se događalo mjesec dana ranije je daleko manje poznato – prije svega mladima i Zapadu.

No ovaj prosvjed je ušao u povijest kao prva potpuno mirna revolucija bez krvi u Njemačkoj.