Kako je prešao put od faraona do Mefista

Ivo Sanader došao je na posljednju postaju svoje političke karijere koja se donedavno činila impresivnom. Desetak godina bio je neupitni vladar HDZ-a. Od 2003. do 2009. bio je na čelu Vlade. Na parlamentarnim izborima 2003. i 2007. podržale su ga stotine tisuća birača.

Poslušnici i obožavatelji

Birao je i odbacivao koalicijske partnere kako je htio. U njegovu orbitu vlasti rado su uskakali i nevoljko iz nje ispadali HSS, HSLS, DC, SDSS, HSU, HSP, SDA, PGS, neovisni i ovisni zastupnici svih političkih boja. Svakodnevno je bio okružen stranačkim poslušnicima i obožavateljima. Na masovnim stranačkim skupovima dočekivan je i slavljen poput Cezara. Javno su mu se divili brojni znanstvenici, umjetnici, sportaši, pjevači. Novinari, urednici i vlasnici medijskih kuća otvoreno su se stavili u njegovu službu. Zemlja je vrvjela sanaderovcima. Država i njezin vladar išli su sve dalje i dalje, kako je pretkazao HDZ-ov izborni slogan 2007., došavši do točke na kojoj su se nepovratno rastali: država se mora riješiti vođe kako bi sama preživjela.

Politička karijera Ive Sanadera može se podijeliti na nekoliko faza. Prvu fazu od 2000. do 2003. obilježili su preuzimanje i čvrsto ovladavanje HDZ-om. Naknadni svjedoci povijesti tvrde da je u nemilosrdnom frakcijskom obračunu nakon Tuđmanove smrti Sanader pobijedio Pašalića zahvaljujući dobro organiziranoj prijevari na izbornom saboru stranke, koju je provela osječka grupacija Branimira Glavaša. Nakon pobjede Sanader je reintegrirao razjedinjenu stranku čistkom ortodoksnih i inkorporiranjem u "novi HDZ" preobraćenih pašalićevaca, poput Kalmete i Šukera, koji su postali dio njegove čvrste jezgre. Bio je to znak da je novi vladar HDZ-a čovjek koji ne drži previše do političkih ideologija i moralnih obzira.

Kao prvi predsjednik HDZ-a koji je djelovao u opoziciji, profilirao je svoju stranku kao nelojalnu opoziciju demokratski izabranoj vlasti lijevog centra pokušavajući je srušiti svim institucionalnim i izvaninstitucionalnim sredstvima. Mobilizirao je ratne veterane, branitelje, ali i političke lumpenproletere svih vrsta na permanentne mitinge i druge oblike masovnih akcija usmjerenih, navodno, na zaštitu digniteta Domovinskog rata i dostojanstva države, a stvarno na ustoličenje novoga nacionalnog vođe. Kad se, naime, dokopao vlasti, dao se u lov na "junake Domovinskog rata" kako bi ih otpravio u Haag prema glasovitoj Šeksovoj direktivi "locirati, identificirati, uhititi, transferirati". Nakon što je pokorio stranku, krenuo je u pohod na državu.

Prolazna ocjena za 1. fazu

Druga faza trajala je od 2003. do 2005. Prva polovica njegova prvoga premijerskog mandata jedino je razdoblje koje može dobiti prolaznu ocjenu. U njemu je Sanader retorički i djelomice programski reformirao HDZ nastojeći ga profilirati kao proeuropsku stranku u vanjskoj i protudiskriminacijsku stranku u unutarnjoj politici. Diskurs mu je naglašeno bio europeiziran, a Europu je hvalisavo prikazivao kao dom svojih političkih i osobnih prijatelja: Bertija (Aherna) u Irskoj, Wolfganga (Schüssella) u Austriji, Willija (Martensa) u Belgiji, pa poslije i Angele (Merkel) u Njemačkoj, Koste (Karamanlisa) u Grčkoj, Janeza (Janše) u Sloveniji... Domaćoj se javnosti predstavljao kao jedan od njih, europski pučanin i demokršćanin, čovjek iz prednjega bruxelleskog dvorišta, koji će brzo uvesti Hrvatsku u Europsku uniju. U domaćoj politici sklopio je političko savezništvo sa SDSS-om te razmijenio čestitku s Miloradom Pupovcem na božićnom domjenku srpskih političkih i kulturnih organizacija. "Hristos se rodi", kazao je Sanader Pupovcu i ušao u legendu. "Vaistinu se Hristos rodi", odgovorio mu je predratni ateist Pupovac i također ušao u legendu. Bio je to simboličan čin pomirenja nekadašnjih protivnika i neprijatelja, postupak kojim je Sanader zadobio naklonost mnogih liberala i ljevičara. Diskurzivne promjene i simbolične geste prikrivale su nedostatak pravih političkih vizija i projekata nove vlasti. Neko je vrijeme reciklirao projekte Račanove vlade, premda je javno proklamirao diskontinuitet s njom. Inovacije nove vlade gotovo su bile karikaturalne pa je vijest dana u prohadezeovskim medijima postalo otvaranje danonoćne telefonske linije za branitelje u ministarstvu Jadranke Kosor i bijelog telefona za hitne slučajeve u ministarstvu Andrije Hebranga.

U trećoj fazi, od 2005. do 2007., dakle u drugoj polovici prvog mandata, Sanader je prezidencijalizirao vlast te postavio čvrste temelje klijentelističko-korupcijske piramide i "pokroviteljske demokracije". Izvršnu vlast potpuno je koncentrirao u svojim rukama. U djelovanju se oslanjao na neformalni unutarnji kabinet koji su činili probrani stranački i državni dužnosnici te osobni pouzdanici i prijatelji. Većina ministara politički su bili beskarakterni likovi koji nisu znali niti smjeli samostalno oblikovati politike svojih resora. Bilo je među njima i veselih figura poput ministra poljoprivrede Petra Čobankovića koji je dalekovidno zaključio da "bez navodnjavanja nema uzgoja povrća, voća i cvijeća". Kako je za Čobankovićevih mandata kiša ostala glavni oblik navodnjavanja, nije čudo što uvozimo povrće, voće i cvijeće. Sanader je odlučivao o svemu, nijedna se iole važna odluka nije smjela donijeti bez njega. Prigodice bi suspendirao nesmotrene odluke svojih ministara, javno ih tretirao kao dio osobne kamarile, čemu se oni nisu protivili. U zemlji u kojoj država još ima vrlo važnu ulogu u privredi, premijer je prisvojio diskrecijsko pravo da samostalno odlučuje o raspodjeli javnih resursa, dobara i položaja. Oni kojima je dodjeljivao poslove, davao proračunski novac i postavljao ih na visoke položaje u javnim poduzećima i ustanovama prema posebnim kriterijima postali su njegovi osobni i politički dužnici. Između patrona Sanadera na vrhu i brojne klijentele na dnu piramide posredovali su stranački brokeri: od patrona su prosljeđivali javna dobra i funkcije klijentima, a od klijenata nosili patronu glasove i provizije.

Socijalno i moralno dno

Klijentelističko-korupcijska piramida razvila se u neformalan podsustav koji je zamijenio, potisnuo i marginalizirao legalne političke institucije, a izgrađena je "pokroviteljska demokracija". Na vidjelo su izašle korupcijske afere i njihovi akteri: Bechtel sa Žužulom, Kalmetom i Sanaderom, Imostroj sa Žužulom, Liburnija i Maestral s Polančecom i Sanaderom, Pliva sa Žužulom i Sanaderom, Brodosplit s Vukelićem i Sanaderom... Sve očitijem bujanju političke korupcije Sanader je parirao konceptom depolitizacije korupcije prema kojemu je korupcija transhistorijska pojava koja nema politički i stranački predznak. Tog se koncepta HDZ još ustrajno pridržava premda je korupcija u Hrvatskoj prvorazredna politička pojava s dominantnim predznakom HDZ-a.

Unatoč neprevidivim znacima da je pod Sanaderovom vlašću Hrvatsku zahvatila zloćudna bolest, na izborima 2007. dobio je novi mandat da vlada zemljom te ušao u četvrtu fazu svoje političke karijere u kojoj je zemlja dosegnula ekonomsko, socijalno i moralno dno. Kako je zapravo pobijedio? Pobijedio je na natjecateljskim, ali nepoštenim izborima. U izbore je ušao kupivši svim sredstvima – političkom moći, utjecajem i prijetnjama, javnim poslovima, novcem i položajima, obećanjima, laskanjima i navodnim šarmom – sve što se kupiti moglo: uprave javnih i o njima ovisne vlasnike privatnih poduzeća, stranačku državnu upravu, velike javne i privatne medijske kuće, poglavito Hrvatsku televiziju i Europapressholding, Katoličku crkvu, vođe većine sindikata i pseudoopozicijskih stranaka, sportske klubove i državne reprezentacije, brojne istaknute javne ličnosti od Ivana Balića i Duje Draganje, preko Miše Kovača i Jacquesa Houdeka do Ive Banca i Miljenka Jergovića. Naglašenom personalizacijom izborne kampanje stvoren je privid da se glasuje samo za Sanadera, a ne i za HDZ. Zasjevši drugi put u Banske dvore, činio je pogrešku za pogreškom. Najdalekosežnije posljedice imale su dvije strateški pogrešne političke procjene. Prvo, nije pravodobno i ozbiljno shvatio težinu graničnog spora sa Slovenijom pa je zaoštravanje tog pitanja u Sloveniji uporno svodio na prolazna predizborna "podizanja tenzija". Previdio je široku političku mobilizaciju Slovenaca oko morske granice, što je rezultiralo slovenskom blokadom hrvatskih pristupnih pregovora s Europskom unijom. U tome su mu sekundirali servilna hrvatska diplomacija i ondašnji predsjednik države Stjepan Mesić koji je, kako nam otkrivaju Amerikanci, osjećao duboko poštovanje prema Sanaderu i njegovu načinu vođenja politike. Drugo, nije pravodobno uočio razmjere i prirodu svjetske i nacionalne ekonomske krize te nije imao ni djelotvorne odgovore na nju. Dok se sav svijet bavio ekonomskim potresima i slomovima, Sanader je još u proljeće 2009. poricao i recesiju i krizu u Hrvatskoj, priznavši tek da "imamo neke ozbiljne probleme". U toj su mu kobnoj procjeni sekundirali njegovi sindikalni agenti, pa je panične zahtjeve poslodavaca da se nešto poduzme Krešimir Sever nazvao "taktičkom igrom kapitala" kojom se straši radništvo. Zar je onda čudno što su se sindikalni vođe, među njima i Sever, probudili tek kad je Sanader napustio vlast, pa zaigrali najprije socijalnu, a onda i političku igru kojom su se doveli na rub blamaže.

Mislio vladati do 2015.

Sanaderov odlazak s vlasti nipošto nije bio planiran. U prvom nastupu u Hrvatskom saboru nakon pobjede na izborima 2007. ustvrdio je da on i njegova stranka računaju na još jedan mandat. Mislio je, dakle, vladati makar do 2015. Otišao je šest godina ranije. Budući da je vlast shvaćao kao privatni posjed, usmenom ju je oporukom predao svojoj namjesnici Jadranki Kosor, zadavši tako još jedan udarac političkoj demokraciji u Hrvatskoj. Da nije otišao sam, pod pritiscima izvana ili bez njih, HDZ ga nikad ne bi smijenio. Ta se stranka obračunava samo sa svojim mrtvim ili palim vođama. Sanadera više nema, ali je zemlja bolesna od sanaderizma: loše, autoritarne i koruptivne politike i vlasti jednoga velikog blefera i njegovih sljedbenika u HDZ-u i izvan njega.