Kako je rat u Ukrajini postao globalni sukob: 'Posljednji put vidjeli smo nešto slično tijekom sovjetske invazije'

Da ste hodali bojišnicama u prvim tjednima rata u Ukrajini, možda biste čuli povike na ukrajinskom i ruskom jeziku, možda pomiješane s glasovima na regionalnim jezicima poput burjatskog i čečenskog. Danas vojnici s obje strane bojišnice komuniciraju na španjolskom, nepalskom, hindskom, somalskom, srpskom i korejskom jeziku. Strani jezici koji se govore u blatnim rovovima samo su znak da je sukob postao sve više međunarodni.

Na nebu iznad bojišnice iranski dron Shahed mogao bi biti presretnut američkim sustavom protuzračne obrane, dok na zemlji njemačka artiljerija prolazi pored sjevernokorejskih projektila. Gotovo tri godine nakon početka rata čak bi i najoporniji izolacionisti teško mogli tvrditi da je rat "regionalni sukob" između Rusije i Ukrajine. Ono što je započelo u veljači 2022. kao najveći europski kopneni rat od Drugog svjetskog rata, sada se natječe za titulu najglobalnijeg sukoba od Hladnog rata, s desetak zemalja koje su izravno ili neizravno uključene, navodi Politico.

Taj aspekt sukoba mogao bi na kraju odrediti njegovu sudbinu, jer Ukrajina može izgubiti svog najvećeg saveznika dolaskom Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Američkih Država, dok Rusija privlači sve veću podršku neprijatelja Washingtona, najviše Sjeverne Koreje. "Posljednji put kad smo vidjeli nešto slično bilo je to tijekom sovjetske invazije na Afganistan", rekao je poznati povjesničar Hladnog rata Sergej Radčenko. "Tada su Zapad i Pakistan pružali podršku mudžahedinima i svi su se uključili." 

Kada je Moskva u veljači 2022. započela svoj napad na Ukrajinu, Kremlj i njegovi propagandisti opravdali su to kao nužnu i obrambenu mjeru protiv NATO-a. Mišljenja se razlikuju o tome je li ruski predsjednik Vladimir Putin doista namjeravao suprotstaviti se takozvanom kolektivnom Zapadu. No postoji širok konsenzus da je očekivao da će rat završiti u nekoliko dana i da je, s pravom, računao da će Zapad odgovoriti izjavama osude, ali uglavnom prihvatiti novo stanje, kao što je bilo i s prijašnjim okupacijama Ukrajine, Moldavije i Gruzije. "Bio bi to lokalni sukob da je završio brzo", rekao je Radčenko. "Ali nije."

Ukrajinci su se borili svim snagama, a Putinove trupe zapele su dovoljno dugo da je Zapad bio prisiljen reagirati. Europa je zabrinuta za vlastitu sigurnost; Sjedinjene Države morale su održati svoj imidž zemlje koja podržava demokraciju i štiti europsku sigurnost. Za nekoliko dana počelo je pristizati oružje sa Zapada i obavještajni podaci, što je pomoglo Ukrajincima da zaustave ruski napredak i internacionaliziraju sukob. S vremenom, kako su i Ukrajina i Rusija bile usmjerene na potragu za streljivom i s preopterećenim trupama, ta međunarodna dimenzija postala je sve vidljivija i važnija. Danas obje zemlje ovise o vanjskoj pomoći: Ukrajina kako bi opstala, Rusija kako bi održala dominaciju u zraku i na zemlji, dok umanjuje učinke rata na vlastitu populaciju.

Kako su obje strane lobirale za dodatne resurse, svaka je iznijela velike ideološke tvrdnje. Ukrajina tvrdi da se bori za "demokraciju", dok Rusija ističe da se protivi onome što naziva američkom hegemonijom i "kolektivnim Zapadom". Moskva je svoju priču o "multipolarnom svjetskom poretku", iako nedovoljno jasno definiranu, uspješno predstavila Iranu, koji joj je dostavio dronove Shahed, te Sjevernoj Koreji, koja šalje balističke rakete, milijune projektila, a nedavno i tisuće vojnika. Takozvani Globalni jug također se okrenuo prema Putinu unutar okvira BRICS-a, kluba zemalja koje, unatoč velikim razlikama, dijele zajedničko nezadovoljstvo sustavom koji ih je isključio iz ključnih međunarodnih institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Moskvi najveću potporu pruža Kina, koja igra ključnu ulogu u jačanju ruskog gospodarstva suočenog sa zapadnim sankcijama, nudeći tržište za rusku naftu i gnojiva, ali i pristup vitalnoj tehnologiji. 

Odvojeno, Rusija je nastavila i proširila svoju staru praksu hibridnog rata, potičući nemire i produbljujući postojeće podjele u inozemstvu. Za razliku od Hladnog rata, ne postoje proksi-sukobi u kojima Moskva može udariti na NATO. "Zato Rusija pokušava pronaći alate za protupoteze", navodi Politico. To uključuje ometanje izbora, izazivanje požara i drugih sabotaža, te pružanje podrške različitim protuzapadnim akterima i grupama; od financiranja proruskog oligarha koji želi ometati proeuropski smjer Moldavije do pružanja podataka Houtijima u Jemenu kako bi pomogao u napadima na zapadne brodove u Crvenom moru.

U međuvremenu ruski protivnici nisu stajali. Zahvaljujući govoru predsjednika Volodimira Zelenskog, Ukrajina je dobila više od 220 milijardi dolara pomoći iz Europe i SAD-a. Zemlje NATO-a isporučivale su sve snažnija oružja: od haubičkog artiljerijskog streljiva na početku rata do borbenih aviona F-16 i raketa dugog dometa ATACMS. U jasnom geopolitičkom upozorenju Moskvi, koje Bruxelles može dati, Europska unija podržala je nastojanja Ukrajine, Moldavije i Gruzije da postanu članice bloka.

Bez zapadne pomoći rat ne bi preživio svoju prvu godinu i završio bi "pobjedničkim porazom" za Ukrajinu, rekao je Alexander Gabuev, direktor Carnegie Russia Eurasia Centera. Zapad se također držao određenih smjernica, odabravši strategiju opreznog postupnog napredovanja umjesto eskalacije. Na veliko nezadovoljstvo Kijeva, isporuke oružja dolazile su u fazama, uz postavljene uvjete. Gotovo tri godine čelnici u SAD-u i Europi ignorirali su sve očajnije molbe Kijeva da im se dopusti korištenje dugometražnog oružja za napad na ciljeve unutar Rusije.

S druge strane, unatoč čestim prijetnjama Moskve da bi mogla napasti neki zapadni grad nuklearnim oružjem, čini se da je crveni gumb nedostupan. Unatoč alarmu zemalja na istočnom bloku Europe zbog nadolazeće ruske invazije, ruske trupe izbjegavaju teritorij NATO-a. Kina je također poštovala neke od zapadnih crvenih linija, osiguravajući da ne krši izravno zapadne sankcije (iako to čini neizravno) te, za sada, nije isporučivala Rusiji smrtonosno oružje (iako je isporučila pojedine dijelove, a prema nedavnim izvještajima, sumnja se da je isporučila dronove).

Strane trupe na terenu nisu se činile vjerojatnima, ni na čijoj strani. Iako su neki istaknuti političari poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona razmatrali mogućnost slanja zapadnih vojnika na teren, ta je ideja bila samo brzo odbačen prijedlog. To ne znači da te crvene linije nisu bile testirane. Ukrajina je napala rusku regiju Kursk i koristila  se zapadnim oružjem za napad na ruske ciljeve, poput crnomorske flote. Sjevernokorejski vojnici putovali su u Rusiju. A predsjednik SAD-a na odlasku Joe Biden konačno je odobrio korištenje ukrajinskih dugometražnih raketa ATACMS za napade na ciljeve na ruskom tlu.

Ipak, problem međunarodnih sukoba – kako je Ukrajina naučila – jest u tome što vanjski saveznici često mogu biti nepouzdani, a njihova posvećenost ne traje dulje od iduće izborne kampanje. Do kraja 2024. godine volja za pružanjem podrške ukrajinskoj pobjedi – definiranoj kao povratak granica iz 1991. – značajno je oslabjela u Washingtonu i Bruxellesu. Čak i prije Trumpove pobjede ideja o postizanju sporazuma koji bi zamrznuo sukob, uz potencijalno ustupanje teritorija od strane Ukrajine, prestala je biti tabu tema i postala privlačna opcija.

"Bilo je jasno od početka ako Ukrajina ne pobijedi dovoljno brzo, da će, Amerika odustati", rekla je Nina Hruščeva, profesorica međunarodnih odnosa na New School u New Yorku i praunuka sovjetskog vođe Nikite Hruščova. "Sve je ovo od početka viđeno kao hollywoodska serija", rekla je. Prema njezinim riječima, na početku su ukrajinski saveznici mislili da će se sve završiti nakon jedne sezone. Ali onda je uslijedila još jedna. "A sada imamo treću pa je, naravno, pažnja je opala", rekla je. "Ne želimo četvrtu sezonu, ali ona će se dogoditi."

Sukob ulazi u četvrtu godinu, no ni jedna strana ne dobiva svu pomoć koju želi. Sukob sada izgleda više kao rat iscrpljivanja iz Prvog svjetskog rata nego visoko-tehnološki treći svjetski rat. "Bilo bi logično da sada tisuće Iranaca i kompaktna vojska Kineza ratuju [za Rusiju] u Ukrajini", napisao je u listopadu ultranacionalistički ruski političar Aleksandar Dugin, koji se smatra jednim od ideologa rata u Ukrajini. "Logično je da oni koji su protiv zapadne hegemonije i za multipolarnu svjetsku vladu podržavaju Rusiju u djelovanjima. I Rusija će ih tada podržati u njihovim vlastitim antikolonijalnim ratovima."

Do sada je ruski san o globalnoj solidarnosti proizveo samo dim. Procjenjuje se da Rusija gubi oko 30.000 vojnika mjesečno, a regrutira samo onoliko koliko ih je potrebno da ih zamijeni. Sjeverna Koreja (za sada) ne isporučuje dovoljno trupa da bi to bila znatna razlika. Kijev je u još težoj situaciji. Sumnje u dubinu zapadne potpore rastu baš u trenutku kada Ukrajinci ulaze u još jednu zimu, oslabljeni niskim moralom i trpeći manjak gotovo svega. Prema procjeni Pentagona, zemlja ima dovoljno trupa samo za još šest do dvanaest mjeseci prije nego što uđe u ozbiljne probleme.

S obzirom na to da i Rusija i Ukrajina imaju poteškoća s mobilizacijom dovoljnog broja vlastitih ljudi, obje strane su posegnule za angažiranjem tisuća stranaca, uglavnom iz siromašnijih zemalja, kao privremenu pomoć u svojim redovima. Osim trupa koje je poslao Pjongjang, Moskva je regrutirala borce iz Kube, Indije, Nepala, Sirije, Srbije, Srednjoafričke Republike i Libije, nudeći im izdašne plaće i rusko državljanstvo (što nije uvijek ispunjeno, kako tvrde neki koji su se prijavili).

U međuvremenu, Ukrajina, osim financijskih poticaja, nudi strancima priliku da budu na pravoj strani povijesti. "Zajedno smo pobijedili Hitlera, a pobijedit ćemo i Putina", napisao je tadašnji ministar vanjskih poslova Ukrajine Dmitro Kuleba na društvenoj mreži X 2022. godine. To je dovelo do situacije u kojoj više od tri desetljeća nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i navodnog "kraja povijesti", Kolumbijci se bore protiv Kubanaca, zadobivaju rane od šrapnela i umiru, tisućama kilometara daleko od svojih domova.

"Mi se borimo za slobodu, dok Latinosi s druge strane brane represivni režim ugnjetavanja", rekao je Jhoe Manuel Almanza Chica, Kolumbijac koji je pristupio ukrajinskoj vojsci u 241. brigadi. Rekao je da ne postoji plemenitiji cilj za koji bi se moglo umrijeti od slobode. "Ali ako preživim, želim moći reći svojoj djeci da sam bio dio povijesti."

Analitičari smatraju da će ishod rata vjerojatno ovisiti o odlukama glavnih podupiratelja sukobljenih strana: NATO-a i Kine. "Ako povučeš podršku NATO-a Ukrajini, Ukrajine neće biti", rekao je Gabuev. "Ali ako povučeš kinesku podršku Rusima, to će prisiliti Moskvu da ograniči svoje apetite i prestane misliti da im vrijeme ide u prilog."

Trenutačno se čini da Kina ima najviše koristi od situacije, rekao je Gabuev. Rat je odvratio pozornost Washingtona i pomogao Pekingu da učvrsti svoj položaj prema Rusiji – zemlji koja je oslabljena, ali je pod Putinom pouzdana partnerica. Međutim, to bi se moglo promijeniti ako sudjelovanje Sjeverne Koreje u sukobu dovede do širenja rata u Indo-pacifičku regiju, koju Peking smatra svojom sferom utjecaja, što bi moglo značiti i uključivanje Južne Koreje, pa čak i NATO-a. Ostali faktori također bi mogli promijeniti ravnotežu: u SAD-u nepredvidljivost Trumpa; na Bliskom istoku eskalacija sukoba između Irana i Izraela; te u Europi rast popularnosti desničarskih stranaka koje su skeptične prema daljnjoj pomoći Ukrajini. U međuvremenu, uvijek postoji rizik od daljnje eskalacije, rekao je Radčenko. "Dok god rat traje, postoji opasnost da se netko drugi priključi borbi."

FOTO Rusiju 25 godina vodi ovaj čovjek: Zovu ga diktatorom i ratnim zločincem, a privatni život krije kao zmija noge