Zašto Tribunal u Haagu nije pridonio ni pravdi, ni pomirenju, ni povijesnoj interpretaciji ratova koji su se vodili 1990-ih na području bivše Jugoslavije onako kako su se mnogi nadali, uključujući mnogobrojne žrtve? Posljednji intervju Glavnog tužitelja Sergea Brammertza prije zatvaranja Haškog tribunala, objavljen 22. prosinca 2017. u Dnevnom Avazu, o tome vrlo dobro svjedoči jer pokazuje stvarne domete haške pravde. Pa čak i kad neke lako provjerljive činjenice ostanu neprovjerene, pitanje je je li to slučajno ili namjerno.
Ako je slučajno, to je razumljivo, jer su tijekom zahtjevnog razgovora moguće svakojake greške; i za očekivati je da će Tribunalov ured za odnose s javnošću tražiti ispravak kad vidi te greške. Jer svaki drugi mogući razlog za ovakvo olako izgovorene netočnosti bacit će novu sjenu i sumnju na već ionako poljuljanu reputaciju Haškog suda u cijeloj regiji. Ako ovo nisu bili jezični lapsusi, što drugo to može biti? Je li ovdje riječ o osobnom neznanju, nestručnosti ili pak o unaprijed osmišljenim i koordiniranim (dobrim ili zlim) namjerama da se zacementira jedan ratni narativ kojim bi se izjednačila krivnja Srbije i Hrvatske za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima?
U pitanju o zaštiti dokumenata Vrhovnog saveta obrane (VSO-a), tročlanog civilnog zapovjednika oružanih snaga Savezne Republike Jugoslavije (1992.-2003.), oko kojih je 2007. izbio skandal jer ih je Carla del Ponte, prethodnica Brammertza na dužnosti Glavnog tužitelja, zamračila od javnosti još 2003. godine, Brammertz objašnjava da je on osobno uvjerio Beograd da se ti dokumenti objave i spominje da su - ako se on ne vara - objavljeni u slučaju Đorđević. To nije točno.
Njegove riječi imaju veliku težinu u javnosti, pa ako nije bio siguran zašto nije provjerio? Svaka njegova riječ odzvanja daleko i njega se citira. Jer tko bi o Haškom tribunalu profesionalnije i točnije mogao i trebao govoriti nego njegov Glavni tužitelj? Krenimo od početka.
Vlastimir Rođa Đorđević, optužen samo za zločine na Kosovu 1998. i 1999., bio je general policije, a VSO se bavio prvenstveno političkim upravljanjem i upotrebom vojske, pa ovi dokumenti nisu od neke velike važnosti za inkriminiranje jednog policijskog generala. Njemu je u veljači 2011. bila izrečena prvostupanjska presuda, a zaštita s ovih dokumenata skinuta je tek u lipnju 2011. godine. Ako je tužitelj Brammertz mislio da su VSO-ovi dokumenti bili upotrijebljeni u postupku za drugostupanjsku presudu u slučaju Đorđević, onda je još više pogriješio jer je ta drugostupanjska presuda usvojena u siječnju 2014., ali je kazna smanjena s 25 na 18 godina zatvora.
Zar je moguće da Glavni tužitelj ne barata kronologijom ovih važnih činjenica? Kada je s VSO-ovih dokumenta skinuta zaštita u lipnju 2011., to je bilo za potrebe slučaja koji se na Tribunalu vodio protiv generala Momčila Perišića. On je prvostupanjskom presudom u rujnu 2011. osuđen na 27 godina zatvora, da bi u veljači 2013. godine drugostupanjskom presudom bio oslobođen bilo kakve odgovornosti - bez obzira na to što su ti famozni zamračeni dijelovi bili upotrebljeni u njegovom slučaju kao dokazi. Upravo s njih je skinuta zaštita u lipnju 2011. godine. I sad se svi mi pitamo: kako je moguće da je Srbija 2003. precizno odredila rečenicu po rečenicu, stranicu po stranicu, sve dijelove VSO-ovih dokumenata za koje su njeni pravni stručnjaci procijenili da bi mogli državu Srbiju inkriminirati na Međunarodnom sudu pravde zbog njezine umiješanosti u genocid u BiH? Po ovom ispada da je Srbija napravila krivu procjenu važnosti dokumenata pa ih je bespotrebno zamračila. Ili je odgovor ipak negdje drugdje? General Perišić je poslije smrti Miloševića mogao i trebao biti važna poveznica pojedinaca iz Beograda sa zločinima u BiH.
Dok je Slobodan Milošević kao jedini pojedinac iz Srbije bio optužen za genocid - i to i za općine iz 1992., kao i za Srebrenicu - u optužnici generalu Perišiću nema niti kaznenog djela genocida niti udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). To što u optužnici Perišića nema UZP-a apsolutno je neshvatljivo jer on je bio povezan i s Miloševićem i drugim članovima VSO-a, kao i sa svim oficirima VRS-a, kojima je svima bio nadređeni kroz VJ i njen 30. kadrovski centar. Čitajući pravomoćnu presudu generalu Perišiću iz 2013., vidi se da je upravo u tome suština njegova oslobađanja. Suci između ostalog kažu da je: “Perišić bio podređen predsjedniku Savezne Republike Jugoslavije, dok je krajnju nadležnost za obrambenu politiku i operativne prioritete VJ imao VSO. Premda su sastancima VSO-a prisustvovale mnoge osobe, uključujući i g. Perišića, konačne odluke VSO-a donosilo je političko vodstvo: predsjednik SRJ, predsjednik Republike Srbije i predsjednik Republike Crne Gore. Odluku da VJ pruža pomoć VRS-u VSO je usvojio prije nego što je g. Perišić imenovan za načelnika Generalštaba VJ-a i nastavio je podržavati tu politiku i dok je g. Perišić bio na tom položaju. Gospodin Perišić je redovno prisustvovao sastancima VSO i aktivno sudjelovao u njima, a VSO mu je dodijelio i pravnu nadležnost nad pružanjem pomoći VRS-u”.
Ono što se iz ovog može zaključiti jest to da je Haški tribunal napravio kardinalnu omašku - a sad se već valja upitati je li to uopće bila omaška - što nije optužio sve članove VSO-a od početka do kraja rata, povezanih preko doktrine UZP-a sa svim oficirima VJ i VRS koji su bili uključeni u ratne operacije na području BiH od 1992. do 1995. godine. Ovako suci i tužitelji prebacuju krivicu jedni na druge i time skreću pažnju s druge važne teme, koju je u intervjuu s Brammertzom otvorio novinar Dnevnog Avaza Sead Numanović.
On pita Brammertza kako to da je Tribunal bio uspješniji dokazujući UZP bosanskohercegovačkim Hrvatima koji su po optužnici i u presudi povezivani s povećom listom visokih dužnosnika iz Republike Hrvatske, uključujući prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Brammertz lakonski odgovara da Tužiteljstvu nije niti bio cilj dokazati vezu između Karadžića i Mladića s Beogradom nego samo dokazati njihovu odgovornost za zločine u BiH. Neshvatljivo je tko je to tako odlučio i zašto.
Ako je zaista to bio cilj, onda je to Tužiteljstvu jako dobro uspjelo. Jer u Karadžićevoj presudi iz ožujka 2016. suci zaključuju da Tužiteljstvo nije iznijelo dovoljno dokaza da dokaže da je Milošević bio dio zločinačkog plana za BiH, dok ista ta presuda kaže da su Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Simatović i Stanišić bili. To je malo čudno jer, osim Arkana koji je ubijen 2000., preostalu trojicu je Haški tribunal zasad oslobodio kaznene odgovornosti u prvostupanjskom postupku. Kako ovu proturječnost interpretirati? Ako su bili dio zločinačkog plana u presudi Karadžiću, kako onda mogu biti oslobođeni u postupcima koje je Haški tribunal vodio protiv njih u gotovo isto vrijeme? I povrh inzistiranja Brammertza da se na Haškom tribunalu sudi samo pojedincima, a ne državama, to ne sprječava Ivicu Dačića, Miloševićevog nasljednika u SPS-u, da poslije presude Karadžiću javno izjavljuje da su tom presudom oslobođeni svake odgovornosti za zločine u BiH i Milošević i država Srbija.
U presudi Mladiću, samo godinu i pol kasnije, jedno drugo sudsko vijeće Haškog tribunala presuđuje da nije bilo dokaza da se dokaže sudjelovanje u UZP-u za zločinački plan za BiH niti Miloševića niti Stanišića, Simatovića, Šešelja i Arkana. To je bio jedan veliki korak unazad, jer i ono malo što je bilo presuđeno u Karadžiću nije se održalo u presudi Mladiću.
Relevantno pitanje na ovom mjestu je ovo: zašto Tužiteljstvu nije bio cilj povezati pojedince s Pala s pojedincima s Beogradom, a bio je cilj povezati zločine za koje se sudilo bh. Hrvatima sa Zagrebom?
Jedno od objašnjenja je da se Srbima sudilo za zločin genocida za koji odgovaraju ne samo pojedinci nego i države. Suditi i osuditi Karadžića i Mladića na razini Pala ne implicira državu RS jer RS nije bila, niti jest, niti će biti država pa zato ne može biti tužena za genocid na Međunarodnom sudu pravde. Država koja može biti, i koja je bila optužena za genocid na tom sudu, je Srbija. Iz nekog nepoznatog razloga i Carla del Ponte i Brammertz u svojim su mandatima štitili državu Srbiju preko zaštite inkriminirajućih dokumenata i preko optužnica kojima se nije povezivala odgovornost za iste zločine optuženih pojedinaca iz RS i Srbije. Jer zaštita VSO-ovih dokumenata nije usamljen slučaj nego je sistematski zaštićeno, od 2003. nadalje, na tisuće dokumenata, koji su još uvijek skriveni od javnosti i od sudova direktnim dogovorom Srbije i Tužiteljstva - bez miješanja suda.
Izostavljanje genocida u optužnicama Perišiću, Stanišiću i Simatoviću je nelogično, jer ispada da je Milošević u Beogradu jedini imao genocidnu namjeru i da se genocid u BiH provodio preko Karadžića, Mladića i oružanih snaga koje nisu opet imale nikakve veze s pojedincima iz Srbije. Otkud su onda došli "Škorpioni" u BiH i tko im je zapovijedao? Svi se sjećamo video snimke na kojoj oni u ljeto 1995. ubijaju zarobljene civile iz Srebrenice, a ta jedinica profesionalnih ubojica tada je bila pod zapovjedništvom MUP-a Republike Srbije. Zamislite da taj video nakon svih ovih godina od prikazivanja u sudnici na suđenju Slobodanu Miloševiću sad već daleke 2005. godine nije poslužio kao dokaz na haškim suđenjima za inkriminiranje niti jednog optuženika iz Srbije ili RS!
Dokazi o zlodjelima "Škorpiona" koji su povezani s MUP-om Srbije spominju se samo u presudi Vlastimiru Đorđeviću za zločine na Kosovu tj. u Podujevu i Gnjilanima 1999. godine. Nemoguće je ne zapitati se kako je moguće da se Srbija pored svih dokaza - od video snimke "Škorpiona" do VSO-ovih dokumenata - zaštitila od odgovornosti za genocid na oba UN-ova suda, na Haškom tribunalu i na Međunarodnom sudu pravde. I je li ipak, na temelju svega ovoga, jedino moguće zaključiti ovo: ne to da Srbija definitivno nije ni za što odgovorna, nego da joj je u izbjegavanju dokazivanja odgovornosti svesrdno pomagala međunarodna zajednica, koja je sistematski štitila Srbiju u ostvarivanju ratnog cilja u BiH, tj. stvaranju Republike Srpske? I znači li to ipak da je poslije rata Haški tribunal, kao eksponent međunarodne zajednice, isto tako sistematski štitio Srbiju od odgovornost za genocide na haškim suđenjima kroz neusuglašene optužnice za genocid, kroz zaštitu dokaza koji bi vodili k Beogradu i Srbiji, i kroz nedosljednu primjenu doktrine UZP-a, koja je razjedinjavala optuženike iz Knina, Pala i Beograda umjesto da ih je povezivala. I sada se možemo samo pitati hoće li će zaštita Srbije od odgovornosti za genocid na kraju biti jedan od većih uspjeha Haškog tribunala?
Vratimo se na temu UZP-a jer Brammertz kaže da Beograd, za razliku od Zagreba, nikada nije problematizirao UZP. On to objašnjava time da je povijesni narativ u Srbiji drugačiji od onog u Hrvatskoj. Po njemu ispada da se Srbija ogradila od Miloševića, pa je zato to ne zanima. A da je Hrvatska, po njemu, još uvijek uz ‘oca nacije’ Tuđmana. Srbija se, po mojim procjenama, distancira, pa opet ne distancira od Miloševića - prema trenutnim političkim potrebama. A njeni trenutni vlastodršci su veći nacionalisti nego što je Milošević ikad bio. Jedan dio tih nacionalista je oduvijek protiv Miloševića ne zato što je započeo ratove na prostoru bivše Jugoslavije, nego zato što je sve ratove koje je započeo izgubio, čime su za Beograd izgubljeni strateški važni teritoriji u Hrvatskoj i na Kosovu. Samo je RS ostala kao jedini veliki srpski ratni plijen, a to sigurno ne bi vojno mogli zadržati poslije ljeta 1995. godine da im u tome nije pomogla međunarodna zajednica na pregovorima u Daytonu. O tome koliko se Srbija distancirala od Miloševića govori i to da je ovih dana, za predstojeće lokalne izbore u Beogradu, obznanjena crno-crvena koalicija između Šešelja, Ivice Dačića i Miloševićevog SPS-a, te populističkog desničara Dragana Markovića Palme.
No, vratimo se Brammertzovim komentarima o Hrvatskoj. Zapanjujuće je s kakvom lakoćom Brammertz izgovara ime Franje Tuđmana u istom dahu i u istoj rečenici sa Slobodanom Miloševićem. Otkud to? Tuđman nikada nije bio optužen za zločine ni od stane Haškog tribunala niti bilo kojeg drugog suda. Pojavljivanje njegovog imena u presudi bosanskohercegovačkim Hrvatima trebalo bi alarmirati svakog pravnika - bilo odvjetnika, suca ili pravnog službenika - jer je samo spominjanje imena pojedinca u kontekstu kaznene odgovornosti suprotno prirodnom pravu koje podrazumijeva da se svaka osoba ima pravo braniti od kaznenih optužbi. Tuđman to više nije mogao i ovo nabrajanje imena živih i sad već preminulih sudionika ratova ispada jako nepravedno. Ako je bilo dokaza, zašto haški sud nije optužio Franju Tuđmana? To bi bio jedini pravi način da se preispita, dokaže ili ne dokaže njegova odgovornost, ali i da mu se pruži šansa da se brani i eventualno obrani od svih ili bar nekih optužbi. Vremena je bilo. On je umro četiri godine nakon završetka rata u Hrvatskoj i BiH. Ovako, pojedinac koji nikada nije bio optužen i nikad nije dobio šansu da se brani pred sudom nekim birokratskim putem postaje ratni zločinac.
Poslije svega ovoga, uopće ne iznenađuje što Srbija nikada nije dovela u pitanje UZP, a Hrvatska jest, hoće i treba. Zašto bi se Srbija bunila kad UZP optuženike srpske nacionalisti za zločine za genocid u BiH ne uvezuje ni sa kim iz Srbije? Srbija treba likovati, a ne se žaliti.
I na kraju, Brammertzovo nabrajanje presuda u kojima je, kako on tvrdi, Srbija kroz UZP implicirana u ratove i u Hrvatskoj, i u BiH, i na Kosovu. Za Kosovo zaista jest, preko slučaja Milutinović et. al, te slučaja Đorđević. Treba imati na umu da u kosovskim optužnicama nije bilo genocida. No, nabrajanje presuda za Hrvatsku, poput onih u slučajevima Šljivančaninu, Strugaru, Milanu Martiću i Milanu Babiću, ne dovodi do Beograda na način na koji to sugerira Brammertz. U optužnicama nema povezivanja članova UZP-a s dokazivanjem zločinačkog plana Velike Srbije. Jer, kako to da generali Mladić i Perišić nisu optuženi za zločine i u Hrvatskoj za 1991. godinu, i kako to da nema Velike Srbije niti u jednoj optužnici ili presudi za zločine u Hrvatskoj? Velika Srbija se samo sporadično spominje u presudi Martiću kao citat dvojice svjedoka. U drugim optužnicama za srpske zločine u Hrvatskoj Velike Srbije, kao geostrateške osnove kriminalnog plana odcjepljenja srpskih teritorija na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, nema.
Jedino mjesto gdje je Velika Srbija sistematski obrađena kao motor pokretač zločina je slučaj Slobodana Miloševića i to u međupresudi iz 2004. godine, ali svi znamo kako je taj slučaj prošao: bez konačne presude, tako da bi međupresuda sada mogla biti važna više povjesničarima nego pravnicima, jer međupresuda nema autoritet presude i po njoj se nikoga ne kažnjava.
Što se tiče UZP-a u optužnici i presudi Milanu Martiću, predsjedniku RSK, tu se jedino povezuju i uvezuju pojedinci iz RSK, RS, Srbije i krnje Jugoslavije. U tom usamljenom slučaju ipak dolazi do prekidanja uvezivanja jer se odgovornost završava na osuđenim pojedincima iz RSK i RS. Niti jednog pojedinca s liste UZP-a iz Srbije ili tadašnje Jugoslavije Haški sud nije proglasio krivim. Neki su oslobođeni, neki su ubijeni ili preminuli. Određeni broj nikada nije niti optužen, pa im se imena povlače po optužnicama bez da su dobili šansu da se brane. Druga stvar, svako uvezivanje Martića s velikim brojem pojedinaca kroz UZP je manje osjetljivo za Srbiju jer u Hrvatskoj nema kvalifikacije zločina genocida, pa tu neće niti biti opasnosti za državu Srbiju. I na osnovu toga možemo tumačiti da je Srbija bila opuštenija u slučaju Martić, jer je taj slučaj nije mogao ozbiljno ugroziti u postupku tužbe za genocid koji je protiv Srbije vodila Hrvatska na Međunarodnom sudu pravde, a koji Hrvatska gubi presudom iz 2015. godine.
Babićeva optužnica je gotovo identična Martićevoj, ali Babićeva presuda nikoga ne spominje imenom osim Miloševića. A slučaj Biljane Plavšić je puno znakovitiji jer što god je ona ispregovarala sa Carlom del Ponte 2002. godine išlo je u njenu korist, a ne u korist istine i pravde. Tako je ona iz svoje optužnice znala izbaciti genocid, pa to Srbiji ionako više nije bila važna presuda. Bez obzira što Brammertz tvrdi, Plavšićkina presuda nije doprinijela nikakvom povezivanju UZP-a iz Pala do Beograda nego je, naprotiv, ona sama vješto izbjegla bilo kakvu povezanost sa svojim političkim istomišljenicima. Pročitajte, ako vas zanima, njenu presudu u kojoj između ostalog stoji da je ona: “prihvatila i podržala cilj [...] i doprinijela njegovom ostvarenju. Ona nije sudjelovala u utvrđivanju i planiranju tog cilja zajedno s Miloševićem, Karadžićem, Krajišnikom i drugima i imala je manje značajnu ulogu u njegovom provođenju u odnosu na Karadžića, Krajišnika i druge”.
I dok je posljednja haška presuda podijelila hrvatsku politiku i javnost, te još k tome podigla tenzije između Hrvatske i BiH, a unutar BiH dovela do zaoštravanju odnosa između Hrvata i Bošnjaka, političari u Srbiji poput Ivice Dačića retorikom o Hrvatskoj kao agresoru u BiH i stalnim referencama o Jasenovcu postojano rade na podrivanju imidža hrvatske države. Brammertz kaže da je u presudama vidljiva involviranost Beograda, i da je u BiH bio međunarodni oružani sukob, ali ne govori koje države su bile uključene u taj međunarodni sukob. Kad se pogleda da nitko iz Srbije nije osuđen za zločine u BiH, ispada da je to bila samo Hrvatska. Ta važna činjenica nije izbjegla političarima i spin doktorima iz Srbije koji su to počeli ponavljati u raznim oblicima u medijima. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove treba završiti žalbeni postupak u slučaju Vojislava Šešelja, ali malo tko vjeruje da će Šešelju ikada biti presuđeno za zločine u BiH I Hrvatskoj.
Nije jasno na temelju čega Brammertz ocjenjuje da će ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću donijeti bolje rezultate nego prvobitna oslobađajuća presuda iz 2013. godine. O ishodu ovog suđenja je vrlo rano davati ocjene, osobito imajući u vidu nepredvidivost haške pravde. Ako im se za nešto i presudi, jedno je jasno već sada, a to je da ni u toj presudi neće biti genocida. Možda dobiju neke male kazne tek toliko da nisu uzaludno sjedili godinama u haškom zatvoru. Ali i takva njihova presuda bit će svojevrsni povijesni apsurd. Jer to će značiti da bi za zločine u Hrvatskoj i BiH iz Srbije u konačnici bio osuđen jedan Srbin (Stanišić) i jedan Hrvat (Simatović). I krug se tu zatvara, jer ne zaboravimo: prvi kojemu je presuđeno za zločine u Srebrenici bio je Dražen Erdemović, bosanski Hrvat.
Što se tiče Brammertzevih komentara o samoubojstvu Slobodana Praljka u haškoj sudnici nakon izricanje njegove presude 29. studenog 2017., da je time Praljak samo privukao pažnju svijeta na ulogu Hrvatske u ratu u BiH i da je dobro što sad ipak cijeli svijet zna i za zločine koje su činili i Hrvati u BiH i u koje je bio uključen i Zagreb, znači li to da Glavni tužitelj ipak priznaje da se kroz haška suđenja mogu osuđivati i države i narodi? Odabir Haškog tribunala da ovo bude posljednja presuda u njegovoj povijesti može se protumačiti i kao svjesna odluka njegovih čelnika da se odvrati pažnja od srpskih zločina u BiH opisanih u presudi generalu Ratku Mladiću, koja je donesena samo tjedan dana prije one bosanskohercegovačkim Hrvatima. Bez obzira na veliku pažnju svjetskih medija, Mladićeva presuda je bila više antiklimaks pravde nego njen trijumf. Jer, niti je presuđen za genocid u 1992. godini niti su njegovi zločini vodili u Beograd. A ovom posljednjom presudom bosanskohercegovačkim Hrvatima stvorio se dojam da su u BiH bile dvije podjednako surove i zločinačke strane. To ne odgovara istini. Zločini Srba u BiH ne mogu se uspoređivati s hrvatskim stranom niti pravno, niti politički, niti povijesno.
Možda bi zato bilo bolje da Tribunal i oni koji to trebaju istražiti što prije istraže i objasne i obitelji Slobodana Praljka i javnosti što je to zakazalo u sustavu sigurnosti samog Tribunala da je Slobodan Praljak uopće mogao unijeti otrov u sudnicu.
I na kraju, da zaključim s nekoliko točaka. Tribunal je završio svoj rad diskutabilnom pravnom, političkom i povijesnom interpretacijom ratova iz 1990-ih. Jedan od vrlo vjerojatnih razloga za to je zločin genocida u BiH, koji implicira i pojedince i države, i koje je uvjetovao nijanse pravde Haškog tribunala. Za BiH je dokazan genocid u Srebrenici i Žepi (ovo zadnje u presudi Zdravku Tolimiru). Genocid nikada nije bio presuđen u općinama za 1992. godinu osim u međupresudi Slobodanu Miloševiću iz lipnja 2004. - što govori o velikom uspjehu rada tužitelja Geoffreya Nicea i njegovog tima, unatoč opstrukcijama Carle del Ponte. Drugi zaključak je da genocid nikada nije povezan ni uvezan preko presuda za genocid s pojedincima iz Beograda, što govori o velikom uspjehu države Srbije.
Međutim, nisu Srbija i Tribunal jedini doprinijela tome da se dokazi za genocid s haškog tribunala ne upotrijebe na Međunarodnom sudu pravde u tužbi BiH protiv Srbije. Da je bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović ikad imao namjere da se poslije poražavajuće presude u tužbi za genocid BiH protiv Srbije iz 2007. započne revizija presude, on bi preko svog dobro plaćenog časnika za vezu u Haagu registrirao skidanje zaštićenosti VSO-ovih dokumenata već u lipnju 2011. i u roku od šest mjeseci pokrenuo postupak revizije. Jer zbog zaštite VSO-ovih dokumenata suci nisu 2007. imali te dokumente na raspolaganju, ali stroga pravila dozvoljavaju otvaranje postupka revizije u roku od šest mjeseci nakon pojavljivanja novog činjeničnog dokaza. Tko zna kakav bi pravni ishod bio da je Bakir Izetbegović imao informacije i reagirao u tom kratkom roku od lipnja do prosinca 2011. s ciljem pokretanja revizije. A još upitnije je zašto revizija nije uopće podignuta jer rok za to je istekao u veljači 2017. godine. Za to nisu više vrijedili VSO-ovi dokumenti, ali mogao se slijediti trag medijskih priloga u BiH o postojanju tisuća stranica zaštićenih dokumenata dogovorom Carle del Ponte i Rasima Ljajića iz 2005. godine. Da su postojale dobre namjere, u deset godina dozvoljenih za pokretanje reviziju moglo se doći do drugih važnih dokumenta koji bi poslužili za tehnički dio otvaranja revizije. Ti dokumenti bi u svakom slučaju doveli bliže do Beograda nego što je to slučaj sada. Koliko god da je sad svima vrlo jasno zašto je Srbija skrivala dokaze o genocidu u BiH od sudova i od javnosti, manje je jasno zašto je Tribunal štitio Srbiju. Ali je najmanje jasno zašto je predsjednik Izetbegović vodio nojevsku politiku i zašto mu je i dan-danas glava u pijesku.
Od Tribunala se mnogo očekivalo - s pravom ili ne - i poslije razočaravajućih pravnih rezultata, kad se radi o haškim optuženicima iz Srbije, ostaje pitanje hoće li opsežna arhiva koja je ostala nakon svih suđenja nadmašiti njegove pravne domete u utvrđivanju istine. Koliko će se ova arhiva koristiti za istraživanja povijesti i povijesne interpretacije ratova ovisit će od dostupnosti arhivske građe svim zainteresiranim preko institucionalne podrške Mehanizma za međunarodne kaznene sudove gdje će Serge Brammertz opet biti Glavni tužitelj. Koliko će arhiva Tribunala biti drugačiji od arhive Mehanizma nepoznato je. Najvažnije je pitanje hoće li Mehanizam u svojoj arhivi čuvati i dokumente koje je Srbija predala Tribunalu, ali ih je i godinama uspjela zaštiti od javnosti i drugih sudova.
Pogledajte i video: Kronologija drame u Haagu: Praljak popio otrov
zato jer međun.zajednica ima necistu savjest...