Kako je tihi skladištar iz Vupika postao ratni profiter

Bljedunjav, kozičava lica i bezizražajnih očiju, zarastao u bradu, više nalik na kakvog protu nego na političara, koji je bio tako značajan igrač tijekom ratnih godina na prostoru Balkana, Goran Hadžić rođen je 1958. u Vinkovcima. Istim onim Vinkovcima koji su dali i najbolje rock'n'roll rifove iz radionice grupe Majke, kultne stripove iz pera Dubravka Matakovića, performanse Satana Panonskog, ali, eto, i jednog ratnog huškača, kriminalca i zločinca.

Nakon što je završio osnovnu školu, upisao je poljoprivrednu školu, no jedva ju je završio: u završnom, četvrtom razredu, morao je na popravni zbog dvije zaključene jedinice. Završivši školu, zaposlio se na ekonomiji, gdje je do odlaska u mirovinu radio njegov otac, i to na poslovima vaganja žitarica koje su donosili seljaci. Mještani obližnjeg Pačetina, kamo će se preseliti s obitelji – roditeljima, suprugom Živkom te sinom Srećkom i kćeri Ivanom – danas kažu da njihov susjed nikada nije bio posebno glasan, da se nikad nije svadio, čak ni psovao. Sjećaju ga se kao mirnog i tihog čovjeka, koji je kratio vrijeme igrajući nogomet u seoskom klubu.

Izjava u Vukovaru

– Do događaja na Plitvicama 1991. nikad nisam čuo za osobu imena Goran Hadžić. Odjednom je iskočio u prvi plan, i to nije bilo slučajno: mislim da su ga za to pripremale neke službe – kaže Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS-a.

Kako bilo, od toga trenutka politička karijera nekadašnjeg skladištara nezaustavljivo je krenula naprijed. Hadžićevo lice postalo je neizostavni dio televizijskih dnevnika i novinskih tekstova, a ubrzo ga se moglo vidjeti i kako razgovara i fotografira se u Bruxellesu, Zagrebu i Ženevi, a postao je i redovit gost u Beogradu kao jedan od vođa pobunjenih Srba. Slijedom svega toga, uskoro je bio imenovan ili biran u razna tijela paradržavne tvorevine, a 16. kolovoza 1991. izabran je za predsjednika vlade Srpske oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem.

U međuvremenu su završile i krvave borbe za Vukovar, a zauvijek je ostala zapisana i Hadžićeva izjava koju je dao neposredno poslije pada obrane grada.

– Održali smo prvu sjednicu vlade u Vukovaru, koji će biti glavni grad Krajine. Donijeli smo i odluku po kojoj su zarobljene ustaše zapravo pripadnici paravojnih postrojbi i njima jedino ovaj narod može suditi – rekao je tada Hadžić te dodao da rat još nije gotov te da su "srpske granice mnogo dalje."

Početkom 1992. Hadžić je smijenio Milana Babića s mjesta predsjednika "Republike Srpske Krajine" i na toj se funkciji zadržao do poraza na predsjedničkim izborima koji su održani u prosincu 1993. U politiku se vratio 1995. godine kao član Savjeta Srijemsko-baranjske oblasti, a u travnju 1996. bio je izabran za njena prvog predsjednika. Preko noći je postao važna osoba koju su vozili u službenom automobilu, koja je imala tjelesne čuvare. Njegov dolazak i odlazak osiguravali su arkanovci, ured mu se nalazi u dvorcu u Erdutu, a narod mu se obraća s "predsjedniče". Mještani Pačetina su ironično, povlačeći paralelu s vremenom Josipa Broza Tita, svoje selo nazivali Kumrovec, a obiteljsku kuću Gorana Hadžića Bijeli dvor.

No, potpuno suprotan dojam Hadžić je redovito ostavljao tijekom pojavljivanja po medijima jer je gotovo uvijek vrtio nekoliko istih rečenica i prepoznatljivu ratno-huškačku retoriku. Za tih je svojih nastupa redovito ostavljao dojam nesigurne osobe koja mumlja posve nerazumljive rečenice. Sugovornike nikad nije gledao u oči, nego je njegov pogled uvijek šetao uokolo, najčešće usmjeren u pod, čime je skrivao svoje neznanje, nesigurnost i strah.

Međutim, koliko god bio nesiguran i neznalica, to ga nije sprečavalo da s podobnim ljudima maksimalno eksploatira bogatstva istočne Hrvatske. Tijekom okupacije Podunavlja posječeno je na stotine hektara šuma, a nafta iz Đeletovaca godinama se odvozila u srbijanske rafinerije u Pančevo i Novi Sad.

Šverc cigareta

Usto, iznimno je bio raširen šverc cigareta, a i tu je uloga Hadžića bila presudna. Hrvatskom su Podunavlju, kao i cijeloj državi, na taj način pričinjene materijalne štete koje se broje u milijardama kuna. Nikada nitko nije izračunao s kolikim je sredstvima Hadžić napustio Hrvatsku, ali nisu odmogla njegovu sedmogodišnjem skrivanju od pravde.

Nekadašnji član prijelazne uprave na tom području Ivica Vrkić sjeća se Hadžića kao siva, nimalo elokventna čovjeka niska intelektualnog kapaciteta. Zbog silne bahatosti, Vrkić mu tijekom međusobnih razgovora nikad nije želio pružiti ruku, što je došlo i do predsjednika Tuđmana, koji mu je zbog tog prigovorio, dok ga je Hadžić na stranicama Politike proglasio "nevaspitanim".

– Hadžić je bio pravi kočničar procesa mirne reintegracije i osoba s kojom se jednostavno nije moglo surađivati. Što god da smo mi napravili i dogovorili za zelenim stolom, na ulicama bi se pojavljivali razni organizirani oblici otpora, iza čega je stajao upravo on – prisjeća se Vrkić.

Savjetnik za naftu

Dobro ga pamti i Vesna Škare-Ožbolt.

– Sjećam ga se kao hladna, nervozna i istovremeno izuzetno nesigurna čovjeka. Nije bio komunikativan, a ne sjećam se da sam ga ikada vidjela da se nasmijao. Za svake malo jače rečenice on bi problijedio. Kada je proces mirne reintegracije krenuo željenim tijekom, nestao je iz Hrvatske – prisjeća se Škare-Ožbolt, dok Vojislav Stanimirović tvrdi da se njegov nestanak poklapa s uhićenjem Slavka Dokmanovića, čega se "jako uplašio i pobjegao".

Od te 1997. godine i bijega preko Dunava, Hadžić je mirno živio u obiteljskoj kući u Novom Sadu. U međuvremenu se dočepao fakultetske diplome te iskoristio prijašnja poznanstva i veze te se zaposlio na dobro plaćenom mjestu savjetnika u Naftnoj industriji Srbije. I tako sve do 16. srpnja 2004. godine kada je, samo 17 sati prije planiranog uhićenja i prebacivanja u pritvorsku jedinicu Haaškoga suda, netragom nestao iz obiteljske kuće. Agenti Haaškog suda snimili su ga neposredno prije bijega na travnjaku ispred kuće, u kratkim hlačama i s papučama na nogama dok je pod krošnjom drveta razgovarao sa suprugom. Nekoliko minuta kasnije kamerom je snimljen kako s omanjim kuferom u ruci izlazi iz kuće i kreće prema bijelom automobilu pokraj kojeg ga je čekao vozač. Do danas nije obznanjeno kako je Hadžić doznao da mu se sprema uhićenje, o čemu je znao samo uzak krug ljudi. Prema mišljenju Dejana Anastasijevića, novinara tjednika Vreme, odgovore treba tražiti u vezama s Jovicom Stanišićem iz srpske državne sigurnosti, ali i širokom krugu pristaša koje predvodi njegov sin Srećko Hadžić.

– Moj otac ne bi ni bio optužen da ima pravde. Čak i da mene dovedu u Haag, iako mi je tijekom rata bilo samo pet godina, vjerujem da bi mi pronašli nešto – kazao je Srećko Hadžić čije mišljenje, na sreću stotina nevinih žrtava, ne dijeli i Međunarodni sud pravde.