Tuđman: Tito je spriječio Rankovića da u Jasenovcu postavi ploču o 900.000 ubijenih Srba

Ustaški koncentracijski logor Jasenovac, u kojem su ustaše počinili strašne zločine nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima protivnicima režima, zasigurno je jedna od najbolnijih tema u hrvatskoj historiografiji. Ali i najkontroverznijih, jer se brojem ubijenih i danas besramno manipulira ne bi li se krivnja i odgovornost za ustaški masovni zločin pripisala cijelome hrvatskom narodu.

I ne bi li Jasenovac bio hipoteka koja će Hrvatskoj biti teret i u njezinim međunarodnim odnosima. U političkoj zloporabi zločina, naravno, najustrajniji je srpski historiografski i politički establishment, koji jednostavno ne dopušta da Jasenovac bude ono što jest – mjesto pijeteta i opomena budućim generacijama da se takvo zlo više nikad ne ponovi. 

Dio toga establishmenta bio je i Aleksandar Ranković, koji je 1965. godine, kao tadašnji potpredsjednik SFRJ, predložio da se 1966. godine u Jasenovcu organizira glavna proslava u povodu 25. obljetnice završetka antifašističkog pokreta i socijalističke revolucije u Jugoslaviji. O tome je u travnju 1996. posvjedočio prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. U intervjuu koji je dao Večernjem listu, Vjesniku, HTV-u, Hini i časopisu Politički zatvorenik, Tuđman je otkrio da je Rankovićeva ideja bila „da se tada ukleše u kamen da je tu pobijeno 600 do 900 tisuća“. 

– Samo su se još oko toga sporili, šta će biti, da li 600 ili 900 tisuća uklesano u kamen. Tada sam i sam nešto pridonio, da ne kažem nešto više, da se ta ideja ne ostvari. I prije no što je smijenjen Ranković, 1966., Tito je odbio i tada prihvatio da to ne bude glavna proslava u Jasenovcu. I nikada nije bio u Jasenovcu, jer je znao da su to pretjerivanja – izjavio je Tuđman. 

A kako je zapravo uvećavan broj žrtava jasenovačkog logora? Tim pitanjem pozabavio se i povjesničar Željko Krušelj u svojoj knjizi „Zarobljenici paralelnih povijesti“. Komunističke su vlasti, piše Krušelj, već sredinom 1945. bez ikakvih terenskih istraživanja odredile niz brojčanih postavki na kojima se uspješno gradila jasenovačka mitologija. Paradoksalno je, međutim, da je brojčani okvir za umnožavanje ratnih žrtava dao srpski dio izbjegličke vlade u Londonu, a presudnu je ulogu imala pravoslavna hijerarhija. Već u rujnu 1941. izbjegličkoj je vladi uručen Memorandum SPC-a u kojem se navodilo da je do kolovoza 1941., dakle u prva četiri mjeseca postojanja NDH, ubijeno više od 180.000 Srba.

U sljedećih nekoliko mjeseci broj je bez ikakvih dokaza udvostručen na 360.000 srpskih stradalnika. Već sredinom 1942. pojavile su se tvrdnje o „najmanje 700.000 ubijenih Srba“. Uglavnom se to vezivalo za ustaške logore, ali je zanimljivo da u tim publikacijama Jasenovac nije bio posebno istican. Za Jadovno je navedeno da je bio stratište za 80.000 Srba. 

Lokaciju za pretpostavljenu likvidaciju stotina tisuća Srba dala je u studenom 1945. Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača. Ona je za Jasenovac, opet bez stručne argumentacije, odredila „500-600.000“ žrtava, a Državna komisija iz toga je izvukla zaključak da je u tom logoru bilo „preko 600.000 žrtava“. Budući da je Tito još krajem svibnja 1945. u Ljubljani govorio o 1,7 milijuna jugoslavenskih ratnih žrtava (što nije potkrijepio nikakvim dokazima), to je formalizirano u prosincu iste godine u izvještaju Reparacione komisije vlade FNRJ Međusavezničkoj konferenciji za reparaciju u Parizu. Očito je, dakle, da je državni vrh jugoslavenske demografske gubitke pretvorio u stvarne. Ubrzo se pokazalo da je 500-700 tisuća ubijenih bilo rezervirano za Jasenovac, na čemu i danas inzistira dio srpske historiografije. 

Zaboravlja se, međutim, da je isprva u nabrajanjima logorskih zločina na jugoslavenskim prostorima Jasenovac bio svrstavan iza beogradskog Sajmišta i Banjice. Oba su ta velika beogradska logora, gdje su masovno stradali srbijanski Židovi, poslije gurnuta u drugi plan, a sva je odgovornost s kvislinških vlasti prebačena na njemačku vojnu upravu. Broj jasenovačkih žrtava neki su s vremenom povećavali na „najmanje milion Srba, ne računajući žrtve drugih narodnosti“, pa na „milion i pol“, a katkad se spominjalo i „dva miliona“. 

Hrvatski su istraživači, piše Krušelj, prihvatili tezu da povijesnu istinu treba tražiti između rezultata do kojih je došla državna Komisija za popis žrtava rata iz 1964. i revizije toga popisa na kojoj još uvijek paralelno rade Spomen-područje Jasenovac i beogradski Muzej žrtava genocida. Spomenuta je jugoslavenska komisija utvrdila da je u Jasenovcu i Staroj Gradiški ukupno pobijeno ili je na druge načine stradalo 59.188 osoba, Spomen-područje Jasenovac do početka 2018. poimenično je evidentiralo 83.833 logorske žrtve, a beogradski Muzej došao je do 84.796 žrtava. 

Je li moguće ustanoviti precizniji broj jasenovačkih žrtava? S obzirom na manipulacije, zloporabe i ispolitiziranost Jasenovca, teško je pretpostaviti da će se to ikad dogoditi. Koliki god broj bio, riječ je o zločinu koji zaslužuje svaku osudu. 

Pupovac u Jasenovcu: Žao mi je što stojim na mjestu na kojem to nije poštovano

Video: Danijel Prerad