Kako je u Siriji poginula Marie Colvin, ratna reporterka CNN-a

Jednako kao što mu je bilo važno tisućama raketa i projektila u krvi ugušiti pobunu u Baba Amru, istočnoj četvrti Homsa, ali i u ostalim sirijskim gradovima i selima gdje mu je to bilo potrebno da ostane i dalje na vlasti, sirijski predsjednik Bashar al-Assad odlučio je potpuno cenzurirati taj pokolj koji već godinu dana traje u toj arapskoj državi. Zabranom ulaska svih stranih medija u Siriju i puštanjem vijesti po svom ukusu preko državne televiziji i novinske agencije sirijski diktatorski režim trudio se svojski spriječiti puštanje istine u svijet.

S obzirom da smo se predstavili kao reporteri naš ulazak s vizom postao je nemoguća misija. Nakon što nam je već treći tjedan ponovljeno da je naša viza odobrena, ali da našu molbu još uvijek provjerava Muhabarat, tajna sirijska služba, odlučili smo odustati od te lakrdije.

Jedini mogući način obavljanja novinarskog posla je dobivanje ilegalnih amaterskih snimki običnih građana koje su pustili preko interneta ono što se zaista događa u Siriji i kakve strahote građani tamo proživljavaju dok rakete i projektili sirijske vojske neselektivno padaju po kućama, školama i bolnicama.

Jedini način za izvještavanje je pak ilegalni ulazak u državu. Na takav potez odlučila se i Marie Colvin, reporterka svjetskog renomea koja je desetljećima pratila sve značajne ratne sukobe u svijetu.

Nažalost ni ona i njezin kolega, a ni francuski fotoreporter Remi Ouchik iz Sirije se nisu vratili. Sirijska vojska ih je locirala u improviziranom media centru i usmrtila dvjema raketama. No, do tog trenutka Marie Colvin poslala je u svijet nekoliko šokantnih izvještaja i glasno zavapila kako se ovaj masakr u Homsu apsolutno može usporediti s Vukovarom ili Srebrenicom.

Cijelo vrijeme s Marie Colvin, u oba njezina ulaska u Homs bio je 28-godišnji Belal, član media centra pobunjeničke vojske. Ovaj građevinar, koji je cijeli život živio na relaciji Libanon-Sirija tražeći bilo kakav posao da preživi, bilo je zadužen za Marie Colvin, da što bolje izvještava iz Homsa, te je upravo on proveo zadnje minute sa njom prije nego je poginula.

Danas se nalazi u Libanonu, u selu na granici sa Sirijom u koju se više ne smije vratiti. Nakon što je uz Marie Colvin u Homs uveo i Awru Damon. Ova reporterka CNN-a snimla je tamo jednosatni dokumentarac “72 sata pod pucnjevima” koji je potpuno razbjesnio sirijski režim. U tom dokumentarcu se pojavljuje i Belal kao pratilac što je bilo dovoljno da postane tražena osoba.

– Nakon što su prvi novinari ušli i počeli slati izvještaje, slike i snimke sve se promjenilo – govori mi Belal dok sjedimo u mjestu na granici Libanona sa Sirijom u jednom kafiću.

A do prije godinu dana Belal, priča mi, nije uopće pratio medije. Novine nikada nije čitao, a kamoli kupovao, vijesti na televiziji rijetko bi pogledao. Tada je počeo rat u Siriji. Njegov otac u obiteljskoj kući u Baba Amru pratio je sve što se događa. Jedne večeri su on i Belal zajedno gledali televiziju i tada je Belal vidio snimke pokolja staraca i djece u Daraa, mjestu na jugu Sirije gdje je sve počelo.

Kamera jača od puške

– Bilo je odvratno gledati, moj narod ubija ova vlast. Otac je i meni i mojoj trojici braće rekao da se ako želimo pridružimo revoluciji, ali u miru. Bili smo na prvim prosvjedima u Homsu, sve smo krenuli provoditi u miru, ali tada je vojska počela razbijati prosvjede ubijajući ljude – govori Belal.

– Bilo je onih koji su pucali u pod ne želeći ubijati ljude. To su bili vojnici koji su do jučer bili naši susjedi i koji su se trudili ne izvršavati zapovijedi onako kako su glavni to htjeli. No, bilo je tu i nekih u crnim jaknama s modernim puškama koji su ubijali ljude. Odlučio sam se pridružiti Slobodnoj sirijskoj vojsci.

– Ne želim ubijati ljude, pa čak ni one koji su tako hladnokrvno ubijali naše sugrađane. Zato sam zatražio da me se regrutira u media centar unutar vojske. Uzeo sam kameru i krenuo snimati. To je za mene bilo jače od oružja. Tada su pobunjenici počeli primati novinare i uz njihovo izvještavanje pokušati ishoditi međunarodnu intervenciju koja bi spriječila daljna stradavanja. Na sastanku vodstva oporbe odlučeno je da upravo Belal brine o novinarima nakon prelaska granice. Nekako u isto vrijeme, u Siriju se uspjela prošvercati Marie Colvin. Nakon Libije i tamošnjeg rata ovo joj je bio novi zadatak.

Krenuli su prema Baba Amru koji je bio potpuno oklopljen. Ušli su u susjednom selu u jedan podzemni tunel dugačak 13 kilometara koji je zapravo trebao postati vodovod, te njime došli do Homsa.

– Kada smo ušli bila je noć, ali smo odmah krenuli raditi, Marie je željela do jutra imati prvi izvještaj. Mislio sam da će htjeti da je vodim među naše vojnike, ali to je uopće nije zanimalo. Htjela je priču djece, običnih ljudi, njihove sudbine – opisuje Belal.

– Bilo je preopasno išta po danu raditi jer je padalo nekoliko stotina granata padalo. Spavala je tada s nama koliko se spavati uopće moglo. Nije ju smetalo što ležimo po podovima na madracima, što nemamo previše za jesti. Dala se potpuno u posao, po noći se s nama penjala po krovovima kuća koje su bile sigurne kako bi došla među ljude. No, situacija je postajala sve opasnija i procjena je bila kako je vrijeme da Marie Colvin napusti Baba Amr.

– Odveli smo je na kraju u selo Boyda gdje je provela iduća tri dana kako bi napisala tekst za svoju novinu.

U međuvremenu u Baba Amr ulazi i CNN-ova ekipa iz drugog smjera. Oni tamo provode tri dana, a Belal im pomaže. Vratili su se istog dana, podijelili na dva tima i počeli raditi priče. Kako je svaka minuta prolazila postajalo je sve opasnije. Sve više je granata padalo po Baba Amru. U međuvremenu stigla je i dojava kako sirijski režim zna da su novinari u Baba Amru i da ih se pokušava locirati. Marie Colvin i Belal su se vratili u media centar iz bolnice.

Konvoj nije došao

– Predložili smo im da ih iz media centra evakuiramo u sigurnije kuće. Svi su to odbili jer su ovdje imali internet preko satelita koji je bio jedina veza sa svijetom. Kasnije smo saznali da ih je upravo taj signal locirao i presudio im. Ali svi su željeli napraviti još jednu priču – govori Belal.

I tada je granata pogodila njihovu kuću i raznijela cijeli drugi kat. Poginulo je petoro aktivista koji su pomagali novinarima. Belal i španjoski fotoreporter Javier Espinosa izletili su odmah na ulicu. U kući su bili svi ostali. Neki pokušavajući pokupiti opremu, a Marie Colvin svoje cipele koje ostavila na drugom ulazu poštujući običaje da se izuva prije ulaska unatoč ratnoj situaciji.

– Tada je doletjela i druga granata na isto mjesto i raznijela kuću. Marie Colvin i Remi Ochlik poginuli su na licu mjesta.

Vlasti su odbile poslati humanitarni konvoj, pa je novinare trebalo evakuirati krijumčarenjem kroz tunele i preko polja. Tijela su ostala u Baba Amru, no tada su uspijeli stupiti u kontakt s uredništvom Sunday Timesa, medija za koji je Marie Colvin radila.

– Dogovorili smo se da pokopamo njihova tijela u Siriji, što smo i učinili, ali da lokaciju gdje smo ih zakopali zabilježimo na Google Earthu i Google Mapsu kako bi njihovi kolege znali gdje se tijela nalaze, govori mi Belal.

– Žao mi je što se nisam slikao s Marie, dogovorili smo se da ćemo to učiniti u jednom skloništu gdje su bila djeca – govori Belal dok još gledam snimku kolega koje su svima nama bili uzor.