Kako je ustavni sudac prodao komunističku vilu

Nakon što je SDP uvjetovao izbor trojice ustavnih sudaca osnivanjem saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor, funkcioniranje Ustavnog suda postalo je predmetom političke ucjene.

Dvojica predloženih kandidata ujedno i aktualnih sudaca, taoci su SDP-a i HDZ-a, što je tim gore jer je jedan od njih i predsjednik Ustavnog suda. Sve i da u praksi i ne bude tako, dok ne budu ponovno izabrani, javnost za svaku njihovu odluku može smatrati da su je donijeli kao ucijenjene žrtve SDP-a i HDZ-a. A i treći ustavni sudac koji se kandidirao, ali ga SDP ne želi, do izbora novih sudaca jedini nema dvotrećinsku podršku. Posao “četvrte” vlasti u državi je da štiti Ustav kontrolirajući tri preostale, ali eto u hrvatskom slučaju, ne mogu zaštititi ni sebe. Zabrinute je ipak umirio Peđa Grbin kad je rekao: “Možete to nazivati i ucjenom, ja s takvom kvalifikacijom nemam nikakvog problema...”. Ako to kaže zagovornik teze da su saborski zastupnici iznad naroda, onda treba vjerovati da problema stvarno nema.

Istoga dana kad je odgođen izbor ustavnih sudaca, uz 33 glasa protiv za predsjednika Vrhovnog suda izabran je Đuro Sessa. SDP je za njegov izbor imao proceduralni prigovor, ali glasovanje o njemu nisu umetnuli u svoju političku ucjenu. Tako da nisu dobili ni dodatnu imovinsku karticu nakon što im je Sessa objasnio da u njoj nema rubrike za upis prava na potraživanje. Što je Grbinu bilo potpuno neprihvatljivo i lakrdija. Ohrabrujuća je ta ustrajnost i dosljednost.

Lani u lipnju, Grbin i SDP našli su se pred teškom odlukom, glasati za još jedan mandat ustavne sutkinje ulovljene u plagiranju ili za predstojnicu katedre za ustavno pravo koju su stručnjaci i mediji već vidjeli kao ustavnu sutkinju. Na kakvim su tek mukama bili dvojeći između člana HDZ-a opterećenog korupcijskim sumnjama i zamjenika pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kojeg su mediji zbog životopisa izdvojili kao izuzetnog kandidata, a i SDP je to sam uočio, doduše tek ovih dana. I HDZ je imao svoje noćne more, ali oni su nas barem poštedjeli uživljavanja u to kako im je bilo teško dići ruku za Ingrid Antičević Marinović i Josipa Leku.

“Vjerujem da svi razumijete da je odluka bila teška, ali mislim da je u ovom trenutku, s obzirom na situaciju u kojoj se Hrvatska danas nalazi, to jedina moguća odluka”, tumačio je tada Grbin, dodavši: “Postoji trenutak u politici kada imaš obvezu preuzeti odgovornost i staviti svoj ego iza onog što je javni interes.” Bila je to njegova verzija “lupi petama, reci evo sve za Hrvatsku”. I, naravno, da nisu za ustavne suce izabrali istaknute pravnike koje favorizira i Ustav, već su, i SDP i HDZ, preuzeli odgovornost i izabrali troje članova svojih stranaka i plagijatoricu. Tomu su prethodili mukotrpni višednevni razgovori s četrdesetak kandidata. Notorno staloženi Josip Leko tada je, dok su mu se grašci znoja slijevali s čela, na Odboru devet minuta odgovarao na upite saborskih kolega.

Te, što ga je motiviralo da se kandidira, pa što misli o tomu da se neki predmeti rješavaju 20 godina... I na koncu je zaključeno da je tijekom “dugogodišnjeg političkog javnog djelovanja svojim stručnim i moralnim principima stekao ugled”. Premda, o njegovu tajnom djelovanju dok je kao poslovni direktor SDP-a i posebni ovlaštenik Ivice Račana 1995. prodao za 700.000 DEM vilu u Opatiji, koju je kao društveno vlasništvo koristio CK SKH, u devet minuta nije bilo vremena da ga se pita. Iako su mediji sve ove godine uzaludno propitivali zašto je vila prodana puno ispod procijenjene vrijednosti, je li dio isplaćen u gotovini pa i je li bilo moralno da SDP baštini tu vilu, kao i 227 stanova, 102 poslovna prostora, 15.131 četvorni metar zemljišta... te da sve ove godine s komunističkim povlasticama konkurira na političkom tržištu zahvaljujući trgovačkom sporazumu koji su devedesetih sklopili s HDZ-om. Sve je to bila plaća za ispriku koju je SDP “kao zakonski sljedbenik KPH/SKH” javno dao svima “kojima je iz političkih razloga nanesena nepravda, učinjena šteta ili povrijeđeno dostojanstvo djelovanjem organa vlasti u poratnom razdoblju”. Naknadu te štete SDP nije naslijedio, već je prepustio poreznim obveznicima, dok oni svake godine ubiru rentu od oko dva milijuna kuna te besplatno koriste imovinu “stečenu” u bivšem režimu.

Što o moralnosti i pravednosti takvog rješenja, misli ustavni sudac Leko, nikad nećemo doznati, pa čak ni kako je jedini ustavni sudac na svijetu prodao komunističku skupocjenu vilu i jesu li on i Račan tada znali ili samo naslutili da će uskoro, 1997. biti donesen zakon kojim će sve nekretnine kojima se koristi sljednici bivših političkih organizacija postati vlasništvo države.