Kako jedna nacija može postati bogata? Hrvatska politika ne nudi odgovor

Kako jedna nacija može od siromašne postati bogata? Čini se da je to ključno pitanja na koje zadnjih trideset godina nijedna hrvatska politika nažalost ne nudi odgovor. Ili ga nudi, ali ga mi kao društvo ne uspijevamo prepoznati? Rezultat je svakako isti, Hrvatska se ne može svrstati u bogate države, barem ne europske, a po brojnim pokazateljima svake godine postajemo sve siromašniji i tonemo na dno europske ljestvice. Što činiti i u kojem smjeru gledati pod pretpostavkom da se ne želimo pomiriti da je Hrvatska sjajna po svojoj klimi, hrani, i prirodnim ljepotama, a da za ozbiljan posao treba potražiti druga odredišta?

Ako zanemarimo na trenutak rođački kapitalizam, korupciju i klijentizam koji bi uz nefunkcionalno pravosuđe razorili i puno naprednije demokracije i zrelija društva nego što je hrvatsko, možemo razmišljati – što i kako raditi kako bismo od siromašnih, jednog dana ipak postali razvijeni, uspješni, bogati. Ili barem imali šansu za to. Što su dakle, u prošlosti radile razvijene europske države? Praktički svaka od je krenula od jednostavne činjenice – treba koristi vlastite resurse. Treba razvijati ono što imaš i možeš, treba prepoznati svoje prednosti, kloniti se vlastitih mana. Onda to treba raditi uporno i promišljeno, izbjegavati pogreške koje proizlaze iz želje za brzim i lakim stjecanjem. Nismo baš previše od toga radili do sada, ali možda je sada nova prilika?

Svijet i EU se nalaze na novom početku, globalna pandemija nas je sve temeljito prodrmala, a drma još uvijek. S druge strane, cjepivo je na vidiku, a svijet se mijenja. Ono što je Europska unija nazvala Green Deal, postaje suštinska i radikalna promjena druge najveće svjetske ekonomije. Na samo 24 stranice udareni su temelji jednom novom društvu koje ima šansu postati ne samo klimatski neutralno i zelenije, nego i pravednije i održivije. Novi vjetrovi dolaze i s druge strane Atlantika – novoizabrani predsjednik SAD-a najavljuje ne samo vraćanje Pariškom sporazumu već i cijelo ministarstvo koje će se baviti klimatskim promjenama. Samo usput – po našoj novoj Razvojnoj strategiji, čiji je nacrt upravo u javnoj raspravi, posebnih prednosti praktično i nemamo, odnosno možemo raditi sve što poželimo. Odmah je jasno da je to temeljni promašaj svake smislene strategije. Dokument koji kaže da možemo raditi sve - nije zapravo rekao ništa, ali to je jedna druga tema od ove današnje…

Što dakle može jedna mala Hrvatska? Čitam u današnjim novinama razmišljanja jednog cijenjenog prvaka ljevice koji kaže - zelene politike koštaju, a zelena rješenja su kratkoročno skuplja od postojećih. To me podsjetilo i na nedavnu FB diskusiju s jednim bivšim dužnosnikom sa sasvim drugog kraja političkog spektra koji me uvjeravao da još uvijek ne možemo živjeti samo od čistog zraka i čiste vode… i da nemamo što štititi okoliš ako nema industrije… Kako su to kratkovidna i razmišljanja daleko iz prošlosti! Nova zelena paradigma nije hobi za bogate nacije, uostalom nije to nikada ni bila. Najzelenije članice Europske unije bile su ne tako davno siromašne, a bogate su postale upravo zbog odluke da maksimalno koriste vlastite resurse kao što su obnovljivi izvori energije i da čuvaju svoj okoliš.

Danas je zelena ekonomija postala gospodarski mainstream i neobično je važno da to i Hrvatska što prije primijeti. Energetsku tranziciju Hrvatska bi trebala prepoznati i kao priliku za re-industrijalizaciju, a ne kao nametanje obveza koje je teško ispuniti. Budućnost će, to je sasvim jasno, biti niskougljična i zelena. Ali budućnost će biti i digitalna i pametna. Tu leži jedna od prilika za Hrvatsku u kojoj dokazano uspijevaju IT tvrtke i u kojoj je ovaj sektor sigurno razvijen natprosječno dobro u odnosu na ostale dijelove ekonomije. Digitalna transformacija energetike igrat će jednu od ključnih uloga kako bi se osigurao veliki i veći udio obnovljivih izvora energije i kako bi se uskladila proizvodnja i potrošnja energije. Tu leži prilika – na krilima tvrtki kao što je Rimac i Infobip, Hrvatska bi mogla postati ako ne lider, a onda barem jedan od europskih centara izvrsnosti.

Europski Green Deal i sve što se globalno događa imaju puno takvih prilika. U građevinarstvu nam dolazi ideja novog europskog Bauhausa kojom se fokus stavlja na održivost, na zelenu i digitalnu inovaciju u arhitekturi, umjetnosti, kulturi. Zemlja koja ima tradiciju graditeljstva jednog Meštrovića ili grupe Zemlja akademika Iblera morala bi prepoznati priliku da se konačno pomaknemo od koncepta bespravne gradnje i uvezenih bauštelaca. Ovo je prilika za kreativce koje Hrvatska još ima (i uvijek ih je imala), ali i za napredne industrije građevinskih materijala koje se također, ali sramežljivo u Hrvatskoj razvijaju.

Postoji dakle prilika – treba koristiti svoje prednosti i vrline, osloniti se na domaće resurse i razvijati gospodarske grane s većom dodanom vrijednosti, znanje koje se može izvoziti i prodavati, igrati globalnu utakmicu ambiciozno i napadački. Za to naravno treba i vizije i hrabrosti, ali i vrline u onom vrijednosnom smislu. Stručnjaci i radnici koje bismo u ovoj transformaciji mogli zatrebati, zazirat će od korupcije kao načina života, tražit će pravnu sigurnost u svim aspektima života i očekivat će živjeti (dobro!) od svoga rada. Tu se sada vraćamo na početak ove naše kolumne, ali to se ionako ne može izbjeći…

Hoće li tako nešto kod nas i zaživjeti? U situaciji kada politička elita još uvijek slijedi isključivo stare ekonomske modele, ne razumije zelenu transformaciju u kojoj se nalazimo, a javnim sektorom dominantno upravljaju podobni, a ne stručni – teško. Puno je to reformi i promjena načina razmišljanja za jedno malo društvo poput našega, ali vrijedilo bi pokušati. Alternativa se čini previše jadna da bismo se njome mogli zadovoljiti.