Kako Josipović i Milanović ruše ustavni poredak

Što se to dogodilo posljednjih tjedana u našoj Hrvatskoj? Zašto je odjednom pet do 12 našega ulaska u EU problem broj jedan postao Josip Perković? Zašto je Hrvatska postala talac jednoga čovjeka? Jesmo li svjedoci nekih događaja za koje se može slobodno reći da su neka novost na domaćoj političkoj sceni? Ili je sve to samo neka epizoda koja će trajati još nekoliko dana, da bi se nakon toga stavila u ladicu kao da se ništa nije dogodilo?

Godinama se priča i sluša o tome da u Hrvatskoj i dalje vlada stara komunistička nomenklatura. Godinama je vidljivo kako stari udbaši, pripadnici bivšeg jugoslavenskog represivnog i obavještajnog miljea, prepoznatljivi u osobi Josipa Perkovića, kroje sve bitne odluke u Hrvatskoj, ne samo danas nego i zadnjih dvadesetak godina. To sigurno nije novost za koju se može reći da je uzdrmala hrvatsku političku scenu. Svi smo mi svjesni, ili bi si konačno to trebali posvijestiti, da stare strukture iz komunističkog doba postoje na svim razinama našega društva, posebice na razini političkih, ali i ekonomskih odluka.

No, što je to onda novo u slučaju Josipa Perkovića? Novost je to da prvi put u povijesti Republike Hrvatske ta komunistička nomenklatura više ne vidi potrebu skrivati se iza floskula. Jer smo dosad često slušali da nam govore kako “institucije moraju raditi svoj posao” ili “po Ustavu Republike Hrvatske, ja ne mogu ništa reći i nemam ovlasti za to” ili “svi mi moramo poštovati europske zakone i međunarodne obaveze”. Danas su pale maske! I baš svakome trebalo je postati jasno da ova preživjela komunistička nomenklatura samo brani svoje političke, ali, i to je puno važnije, i svoje novčane i ekonomske položaje! Ona brani sustav u osobi Josipa Perkovića koji je hrvatskom narodu u svakom smislu samo nanio štetu – politički, ekonomski i moralno.

Ali postala je vidljiva još jedna iznimno bitna stvar! Činjenica je da je Perkovićev slučaj otvoreni dokaz da u Hrvatskoj trodiobna podjela vlasti – barem u ovome slučaju – više ne postoji. Ili da svi sudionici u Perkovićevu slučaju ili ne žele poštovati ili jednostavno odbacuju trodiobnu demokratsku podjelu vlasti kako bi zaštitili stari sustav i starog kuma.

Jasno i glasno treba upozoriti da se na taj način otvoreno i bez srama ruši demokratski i ustavni poredak, samo kako bi svi oni zaštitili svoje stare i dobre položaje. I tu se zatvara krug, vezano uz spomenutu tezu. Apsolutno je normalno i u svakom demokratskom sustavu i poželjno da Perković ima svoju najbolju obranu. U tom smislu je i razumno da Anto Nobilo mora i treba maksimalno braniti njegove interese, ali u zakonskom okviru. Što nije prihvatljivo? Nije prihvatljivo, i posve je antidemokratski, da su članovi odvjetničkog tima obrane Josipa Perkovića postale hrvatske institucije – Vlada na čelu s Milanovićem, predsjednik Josipović, glavni državni odvjetnik i vladajuća partija.

To je ta novost koja diljem demokratske i slobodne Europe još nije viđena i koja se neće u Hrvatskoj na tako otvoreni i agresivan način sigurno više vidjeti! Strašno je, i za budućnost naše demokracije i te kako zabrinjavajuće, da je cijeli politički i partijski vrh stao u obranu jednoga čovjeka. No pitanje je hoće li obrana biti uspješna ili će na kraju samo ostati mogućnost da Perković ode iz Hrvatske u neku zemlju gdje neće biti dostupan europskim zakonima.

Možda samo preostaje faktična, a ne više pravna, obrana slobode Josipa Perkovića. I to je sigurno novost, da naša komunistička nomenklatura više nema pravni instrument kojim bi mogla upravljati u cilju osiguranja vlastitih interesa i položaja. Kontrola više nije u njezinim rukama, i tu činjenicu moraju prihvatiti i Josip Perković i cijeli njegov odvjetnički tim. Kontrolu je preuzela demokratska Europska unija!