Kako me hrvatska predsjednica podsjetila na jugoslavenskog milicajca iz Hellas expressa

Nemojte se povoditi za stranim medijima koji rade ne znam u čijem interesu – poručila je ovih dana nama, hrvatskim novinarima, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Pritom je na pasja kola izvrijeđala Švicarsku radioteleviziju (Schweizer Radio und Fernsehen – SRF) optuživši je za pogrešno reinterpretiranje, izvlačenje iz konteksta i krivi prijevod njenih riječi, usporedivši je s “najgorim tabloidima u ovome svijetu”.

Pogledao sam, naravno, za predsjednicu sporni prilog i uvjerio se vlastitim očima i ušima da u njemu nije bilo ni reinterpretiranja, ni izvlačenja iz konteksta, ni krivog prijevoda, kao što u svojoj reakciji na njene optužbe konstatira i prozvani novinar SRF-a Georg Hässler. Mene je, pak, upozorenje hrvatske predsjednice da se ne povodimo za stranim medijima “koji rade ne znam u čijem interesu” vratilo u vrijeme služenja vojnog roka u JNA i podsjetilo me na jedno od najljepših iskustava iz tog doba, putovanja vlakom između Zagreba i Skoplja. Najbrža i najudobnija veza na toj relaciji bio je Hellas express, vlak koji je iz Zagreba kretao u predvečerje i stizao u Skoplje sljedećeg jutra. Kretao je iz Dortmunda, a prema krajnjem odredištu Ateni prolazio je kroz Köln, Stuttgart, München, Salzburg, Villach, Ljubljanu, Zagreb, Beograd, Niš, Skoplje i Solun.

Zato je gotovo uvijek, a osobito ljeti bio pun mlađarije s ruksacima koja je uglavnom samo prolazila kroz Jugoslaviju. Tražeći u Zagrebu mjesto u nekom od kupea, uvijek sam, naravno, tražio upravo njihovo društvo. Bila su to vrlo lijepa i zabavna putovanja na kraju kojih bih se u Skoplju sa svojim suputnicima već pozdravljao kao s najboljim prijateljima od kojih su mi redovito na adresu vojne pošte u Skoplju koji tjedan kasnije stizale lijepe razglednice iz Grčke. To je pobuđivalo podozrenje za političku i ideološku budnost zaduženih oficira, ali i zavist mojih vojničkih drugova u čijim su očima potpisi ženskih imena s nacrtanim srcima silno podizali moj ugled. U tim susretima i druženjima meni je najzanimljiviji dio bio probijanje leda i razbijanje suzdržanosti, nepovjerenja, a u nekim slučajevima pomalo čak i straha tih strankinja i stranaca pred jednim komunističkim vojnikom. U tome mi od najveće koristi bilo poznavanje dvaju jezika.

Video: Snježana Bičak

Jedan je bio engleski koji sam govorio ja, drugi je bio glazbeni, koji je govorila moja gitara. Osobito pamtim putovanje s redovnog odsustva u rano ljeto 1984. godine. Sjećam se kako su se momak i djevojka kojima sam se ukrcao u kupe nekako skutrili na svojim mjestima, pristojno, ali i nevoljko odgovorivši na moje pitanje “je li slobodno”. Bili su Francuzi i nije trebalo dugo da mi priznaju svoju nelagodu pred mojom vojničkom uniformom i kapom s komunističkom crvenom zvijezdom. Za njih je već sam prolazak kroz Jugoslaviju bio veliko uzbuđenje i avantura. U Zagrebu im je, osim mog ulaska u kupe, nelagodu povećao i prizor grupe vojnika koji su prošli peronom s puškama i opremom na leđima.

Bilo je to još vrijeme kada je u zapadnoj Europi bio nezamisliv prizor bilo kakvog oružja, a kamoli policajaca, specijalaca ili vojnika s dugim cijevima na ulicama. Malo ih je umirilo moje objašnjenje da se radi samo o vojnicima koje premještaju iz jedne kasarne u drugu pa zato sa sobom nose i oružje bez ikakve primisli, namjere ili ovlasti da ga u bilo koga upere. Uglavnom, sati i kilometri prolazili su u veselom čavrljanju koje je samo u jednom trenutku, tamo negdje iza Vinkovaca, ohladio prolazak milicijske patrole i kontrole, tada uobičajene u svim međunarodnim vlakovima. Pregledavši njihove putovnice i moju vojničku knjižicu s pripadajućom dozvolom za putovanje, milicajac mi se obratio ozbiljnim glasom i pitanjem: “Znaš li ti, druže, da je vojnicima zabranjen kontakt i razgovor sa strancima?”

Nemam pojma što sam odgovorio. Vjerojatno nešto u stilu “nisam znao, neću više”. Naravno, čim se patrola maknula s vrata našeg kupea, Francuzi su me pitali, a ja sam im preveo što mi je rekao milicajac. Bila je to za njih i za mene samo jedna od bizarnosti režima u zemlji čije su granice tada već odavno bile širom otvorene i njima i nama, bizarnost kojoj smo se zajedno smijali hodajući prema vagon-restoranu i zabavljajujući se glumom da se ne poznajemo. Nekako u to isto vrijeme jedna je djevojčica s Grobnika svoju čežnju za slobodom i demokracijom utaživala u Americi, gdje je u sklopu tada također uobičajenih razmjena učenika pohađala jedan razred srednje škole. O svojim srednjoškolskim danima u Rijeci ta će djevojčica mnogo kasnije, kao hrvatska predsjednica, novinarima ispričati i ovo: “Jednom, kad sam bila dežurna, ne znam što se sa spužvom dogodilo, nije je bilo, jedan je profesor upitao: ‘Tko je dežurni?’

Kad sam se javila, on mi je rekao: ‘Nosit će mi travu s Grobnika pa ćeš brisati ploču.’ Bilo je takvih uvredljivih izjava. I zato sam danas vrlo osjetljiva na bilo kakvu diskriminaciju prema bilo kome što se tiče podrijetla, rase, boje kože, spola ili bilo čega drugog.” Djevojčica je izrasla u licemjernu i prijetvornu ženu i političarku toliko osjetljivu na bilo kakvu diskriminaciju da baš ovih dana sasvim službeno, kao predstavnica političkog vrha ove države, pokazuje razumijevanje i daje podršku odgađanju i uskraćivanju ustavnih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Vukovaru te da poziva na nepovjerenje prema strancima “koji rade u tko zna čijem interesu” protiv naše države i naroda.

Upravo takvom logikom i ideološkom premisom o strancima, koje treba u prvom redu promatrati kao potencijalne špijune i neprijatelje koji snuju zlo našoj državi i narodu, vodio se i onaj jugoslavenski milicajac kojem je bio sumnjiv moj odnos sa suputnicima u vlaku, kao i oficiri JNA kojima sam morao objašnjavati zašto i od koga dobivam razglednice iz inozemstva. Zato je priča o djetinjoj i djevojačkoj čežnji za demokracijom i slobodom prijetvorne žene s mozgom jugoslavenskog milicajca obična laž. Baš zbog nje i zbog partije koja iza nje stoji, demokracija i sloboda su za mnoge građane ove zemlje još uvijek samo neostvarena čežnja.