Kako papa Franjo mijenja Crkvu i svijet

Mnogi mogu potvrditi da je papa Franjo i u teškim trenucima donošenja odluka, koje bi mogle izazvati i napetosti, uvijek miran, vedar, kazao je bivši šef ureda za tisak Svete Stolice otac Federico Lombardi. Papin pozdrav “dobra večer” s lođe bazilike svetog Petra kada se svijetu predstavio kao 266. poglavar Katoličke crkve, uzevši hrabro Franjino ime i kazavši kako dolazi s konca svijeta, još ima onu snagu kojom je osvojio srca mnogih vjernika. Dakako, unutar i izvan Crkve ima i onih koji kritiziraju njegov pontifikat, ali Franjo ide naprijed s vedrinom čovjeka koji zna što radi...

Prvi po mnogočemu

Znalo se da će biti prvi papa po mnogočemu. Prvi Latinoamerikanac, prvi s južne polutke planeta, prvi isusovac, prvi s imenom Franje, prvi izabran poslije jedinog pape koji je podnio ostavku, prvi koji dijeli život s još jednim papom, prvi koji nije otišao živjeti u papinske odaje, već u najobičniju sobu najobičnijeg hotela. Tijekom petogodišnjeg pontifikata postao je prvi koji se susreo s patrijarhom Ruske pravoslavne crkve, koji je otišao na obilježavanje (500. obljetnice) luteranske reformacije… Franju su mnogi nazvali i velikim revolucionarom.

Ali Franjo je tu riječ upotrijebio samo jednom, i to u enciklici Evangelii Gaudium, u 88. paragrafu, kada govori o nježnosti Sina Božjeg koji se pretvorio u čovjeka od krvi i mesa, dakle kada je govorio o revoluciji nježnosti. Zapravo, Franjo želi oblikovati u svima nama, a posebno crkvenim ljudima, normalno ponašanje, jednostavno i kršćansko. A ono je za svakoga kršćanina veliki izazov poslije godina zatvaranja u sebe, u granice svojih naroda i država. Franjo propovijeda Božje milosrđe, zauzimanje ne samo za vjernike već i za one koji to nisu, za ateiste, agnostike, skeptike i one koji se nalaze na rubu života, pa i one koji misle da kršćanstvo nema više što dodati životu. Svoje poruke iznosi ne samo tijekom propovijedi ili obraćanja na općim audijencijama i angelusima, već su duboke njegove riječi i u dokumentima kao što su enciklike Evangelii Gaudium i Laudato si’ te pobudnica Amoris Laetitia...

Ispit savjesti

Svi su pozvani postati svjedocima Božjeg milosrđa, kaže Franjo i ističe život duhovnosti i molitve u milosrđu. Usmjeravajući pozornost na svoje apostolsko pismo Misericordia et misera, napominje kako smo pozvani promicati kulturu milosrđa utemeljenu na ponovnom otkrivanju susreta s drugima, kulturu u kojoj nitko neće ravnodušno gledati na drugoga niti će skloniti svoj pogled kad vidi patnju braće i sestara.

U prvoj godini svoga pontifikata u prvom, inače za pape tradicionalnom novogodišnjem susretu s djelatnicima Rimske kurije Franjo im je predložio svojevrstan “ispit savjesti”. Nabrojio je 15 duhovnih “bolesti” ili “grijeha” koji, kako je rekao, muče zaposlenike kurije i protiv kojih se valja boriti. Među njima su rivalstvo i taština, ogovaranje i zavjere, neosjetljivost prema drugome, potreba za posjedovanjem... Kazao je kako su te bolesti problem svakog kršćanina i svih zajednica, župa i biskupija u Crkvi. Danas ne kritizira kuriju na taj način, osnovao je i vijeće od devet kardinala (tzv. C9) za reformu kurije. Osim kardinalskog vijeća, osnovao je i posebnu komisiju za reformu Vatikanske banke IOR, kao i za ekonomsku reformu Svete Stolice te za suočavanje s pitanjem svećenika pedofila. Očito je da grijesi koje je nabrojio nisu s oduševljenjem primljeni u Vatikanu i šire jer je godinu kasnije hvalio rad onih požrtvovnih osoba u Rimskoj kuriji bez kojih bi vjerojatno stanje bilo još gore.

No najvažnije je da Crkva, biskupske konferencije, ne budu u službi Rimske kurije, već da ona bude u njihovoj službi. Želi decentralizirati univerzalnu Crkvu jer iz Rima su se povlačili konci za sve, a Franjo govori o sinodalnosti Crkve. Od Drugoga vatikanskog koncila do sinode o obitelji pomalo smo sve snažnije osjećali potrebu i ljepotu “zajedničkoga hoda”, kazao je papa i napomenuo da je od samoga početka svojega papinstva želio istaknuti sinodu koja je jedna od najdragocjenijih baština Koncila. Upravo je put sinodalnosti onaj koji Bog očekuje od Crkve trećega tisućljeća. Ono što Gospodin, u određenom smislu, od nas traži, već je sažeto u riječi “sinoda”. Hoditi zajedno: laici, pastiri, rimski biskup; lako je to izraziti riječima, ali ne i primijeniti u praksi.

Tijekom sinode o obitelji uključio je samu obitelj. Kako govoriti o obitelji ne uključujući same obitelji, ne slušajući njihove radosti i nade, boli i tjeskobe, pitao se Franjo. Sinodalna je Crkva koja sluša, svjesna da slušati znači više nego čuti, napomenuo je Franjo.

Kada prima državnike ili biskupe, Franjo ih sluša. Ne govori mnogo, postavlja pitanja, želi doznati što se događa u svakom dijelu svijeta, za koji on smatra da je bez granica.

Kao što je bila važna biskupska sinoda o obitelji, tako će biti važna i sinoda o mladima koju je papa sazvao za listopad. Želi slušati, svjestan kako je budućnost, posebno za mlade, neizvjesna. Kaže, postoje strahovi, ali ih je oduvijek bilo. O njima piše i Biblija. Pita se kako je moguće da se nakon krvavog 20. stoljeća ponovo upada u logike rata i podizanja zidova. “Svijet je postao globaliziran, ali za siromašne se podižu zidovi. Podignimo mostove za globalizaciju solidarnosti”, kazao je papa Franjo za posjeta zajednici sv. Egidija u Rimu koja je obilježila 50. obljetnicu, a nazivaju je drugom vatikanskom diplomacijom zbog zauzimanja među ljudima i državama. Svijet pape Franje različit je od stvarnoga, ali bi mogao postati naš kada bismo izmijenili svoj mentalitet. Reforma mentaliteta je najvažnija za Franju.

“Za papu reforma nije samo reforma struktura i promjena dokumenata, već je iznad svega stvaranje mentaliteta, i to mentaliteta služenja, da je Sveta Stolica u službi mjesnih crkvi. Taj mentalitet treba biti duh služenja i evangelizacije”, kaže šef ureda za tisak Svete Stolice Greg Burke.