Prvi put nakon gotovo stoljeća i pol 21. travnja 2017.godine u Velikoj Britaniji nije gorio ugljen. Njemačka nakon dvjesto godina zatvara posljednji rudnik ugljena, koji je izgradio i nju i Europsku uniju (Europska zajednica za ugljen i čelik prethodnica je europskog integriranja). Svoje potrebe za energijom čovjek je stoljećima zadovoljavao trošeći fosilna goriva, kao što su ugljen, plin ili nafta. Njihovim sagorijevanjem došlo je, međutim, do značajnog utjecaja na klimu u svijetu koji se naziva globalnim zatopljivanjem, koje je postalo jedno od najspornijih pitanja međunarodnim odnosima uopće.
Da čovjek svojim djelovanjem može promijeniti situaciju pokazuju rezultati međunarodne aktivnosti vezane za eliminiranje ozonske rupe, koja se smanjuje i najmanja je u odnosu na 1988. godinu. Suprotno konzervativnoj propagandi, briga za okoliš nije uteg na gospodarstvo što iskustvo i pokazuje. Od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, prema podacima Europske komisije, emisija ugljikovog dioksida u Europi smanjena je za 23 posto, dok je ekonomija zabilježila rast od 53 posto.
Glavni izazov je kako pomiriti dva sveprisutna problema – globalno zatopljenje (ili rješavanje problema ugljičnog dioksida u atmosferi i nitrata u zemlji) te globalno siromaštvo. Zemlje pokušavaju ovom problemu pristupiti na različite načine.
S jedne strane, predlaže se oporezivanje najvećih zagađivača što u osnovi ima smisla. Većina će nas se složiti da treba globiti građane koji zagađuju okoliš, bacaju smeće u prirodi ili ne recikliraju, međutim velike onečišćivače uglavnom puštamo da besplatno i dalje proizvode otrovne plinove.
Četrdeset država pristalo je na dodatan porez (koji znači veće račune za sve građane) uz različit uspjeh. Dok je u Francuskoj to dovelo do žutih prsluka (barem kao povod za revolt) i snažnog otpora, Kanada je suptilnijim leksikom uvela promjene i to tako da novac prikupljen ovim porezom vraća građanima. Naime, ova mjera poslužila je upravo kao pomoć najsiromašnijim kućanstvima, gdje su prva istraživanja pokazala da regresi koje građani u nekim pokrajinama dobivaju zbog novog poreza čak i premašuju njihova davanja.
S druge strane, predlažu se potpore za smanjenje razine zagađenja, što je slučaj i kod nas. Međutim tu nerijetko dolazi do moralnog hazarda ili takozvanog kobra efekta.
Primjerice ako država ponudi nagrade za ekstrakciju i skladištenje ugljičnog dioksida, moglo bi se doći u situaciju da bi negativni efekti mogli premašiti pozitivne namjere kao u slučaju plastičnih boca – potpora za prikupljanje može se povećati i njihovo korištenje.
Dakle sva predložena rješenja neće funkcionirati bez mjere racionalizacije, odnosno utvrđivanja plafona potrošnje koji se stalno moraju smanjivati do izbacivanja.
Klimatske promjene više nisu elitističko pitanje niti borba s vjetrenjačama nadobudnih i nekreativnih nevladinih organizacija, već nešto što se tiče svih nas. Poticanjem istraživanja o novim tehnologijama, porezima, potporama i jasnom komunikacijom o važnosti brige za okoliš još imamo šansu.
VIDEO Prosvjed učenika srednjih škola "Klimatske promjene traže naše promjene":
88% globalne energije dolazi od fosilnih goriva a tkz obnoljivi izvori tj nepouzdani izvori ne cine ni 2% sveukupne energije i uz to koriste "backup" na fosilna goriva jer sunce zalazi i vjetar ne puse stalno.... Autorica ovog clanka ocito nije upoznata sa cinjenicama i ne znam po cemu ona misli da mozemo proizvoditi jeftinu i pouzdanu energiju bez fosilnih goriva.