Zašto 3000 djece nema dom, a samo ih je 204 spremno za posvojenje

Petnaest godina imao je M. kada je sud odlučio njegovim roditeljima konačno oduzeti roditeljsko skrbništvo. Toj su odluci prethodile godine njegova seljenja po domovima, udomiteljskim obiteljima i kratkotrajnim vraćanjem u roditeljski dom, iz kojeg najviše pamti batine, glad i smrzavanje. Tijekom cijelog je djetinjstva uvijek negdje bio privremeno. S 15 je ponovno stigao u dom, ovaj put kao dijete koje je pravno moguće posvojiti. No tinejdžer kojeg su formirali razočaranja i strahovi razvio je i neke probleme u ponašanju i nije slatka beba o kojoj sanjaju ljudi koji nemaju vlastitu djecu, već je za sustav - teže posvojivo dijete. A da nije moralo biti tako, jasno je iz jednog dokumenta u njegovu dosjeu, davno napisane procjene domskih stručnjaka kojom obrazlažu svoj prijedlog - da je za M. najbolje oduzeti ga, odnosno pokrenuti postupak da se njegove biološke roditelje liši roditeljske skrbi. U to je vrijeme imao jedva četiri godine i, da su ga tada oduzeli biološkim roditeljima, njegove bi šanse za posvojenje bile daleko veće, a njegovo djetinjstvo puno drukčije. Nažalost, to se nije dogodilo. Jedna je to od mnogih sudbina djece kojoj država nije pomogla na vrijeme. Država, koja djece ima premalo.

D. je bio tri godine stariji kad su mu udomitelji širom otvorili vrata i rekli: "Punoljetan si i usluga udomiteljstva je završila, široko ti polje". Nije više imao adresu na koju se može prijaviti i završio je na ulici.

Dvadesetdvogodišnja S. bila je, slično kao i M., prkosna tinejdžerica prepuna bijesa od emotivnih ožiljaka, a njena je mama dugo nakon što ju je posvojila vodila mučne bitke da ih izliječi. "Sretna sam što nije odustala od mene jer znalo je biti gadno, ali danas znam da imam najbolju mamu na svijetu!", kaže djevojka.

Većina djece bez roditelja ili čiji roditelji nisu u stanju brinuti se za njih provede djetinjstvo u domovima i privremenim udomiteljskim obiteljima, a samo manji dio bude posvojen i dobije svoju obitelj. Trenutačno je u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, SOS selima i obiteljskim domovima za djecu u Hrvatskoj smješteno 780 djece, a još ih je 2246 smješteno u udomiteljskim obiteljima, podaci su Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Međutim, iako je to više od tri tisuće djece, samo 204 djeteta iz te skupine spremna su za posvojenje, odnosno, stručnim rječnikom, za njih je "utvrđena dobrobit za posvojenje". Preostala većina ili čeka sudski rasplet svoje sudbine, ili je njihovo izdvajanje iz biološke obitelji privremeno pa će se u nju vratiti ako se prilike ili roditeljske kompetencije poprave, ili su kod srodnika... Naime, zakonski se može posvojiti dijete ako je roditelj dao pristanak za posvojenje; ako je roditelj odlukom suda lišen prava na roditeljsku skrb ili je donesena odluka suda koja nadomješta pristanak roditelja na posvojenje djeteta; dijete umrlih, nestalih i nepoznatih roditelja, ako nije trajno zbrinuto kod srodnika; dijete od 12. godine života na dalje koje je dalo pristanak na posvojenje; dijete za koje je utvrđen interes da bude posvojeno. Dijete mlađe od 12 godina izražava mišljenje o posvojenju, a djetetovo mišljenje i želje uzimaju se u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelošću.

Među ta 204 djeteta za posvojenje najviše je djece u dobi od sedam do 14 godina, njih 99. Male djece koja imaju do sedam godina je 64, a djece u dobi između 14 i 18 godina je 41.

- Unatoč činjenici da ispunjavaju pretpostavke za posvojenje i da je posvojenje u njihovu najboljem interesu, nema zainteresiranih posvojitelja koji bi ih posvojili - tvrde u Ministarstvu i dodaju da uz pravnu činjenicu da dijete ima ispunjene formalnopravne pretpostavke za posvojenje, posvojiti se može dijete samo ako je to u skladu s dobrobiti djeteta. To znači da, primjerice, nije za posvojenje dijete koje je zbrinuto kod srodnika ili djetetu drugih bliskih osoba, ili pak dijete od 12. godine života koje nije dalo pristanak na posvojenje. Također, djeca u adolescentskoj dobi često ne žele biti posvojena, a mlađa braća ili sestre ne žele se od njih odvajati, objašnjavaju iz Ministarstva.

Kako je moguće da nema tko posvojiti 204 djeteta ako je u registru potencijalnih posvojitelja upisano 1525 posvojitelja koji žele posvojiti dijete?! Među njima i 690 onih koji već imaju djecu, biološku ili ranije posvojenu.

- Posvojenje se zasniva u skladu s dobrobiti djeteta, a u postupku zasnivanja posvojenja procjenjuju se osobine posvojitelja u odnosu na dobrobit djeteta, stoga ne možemo govoriti o listama „čekanja", osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da velik broj posvojitelja iskazuje zainteresiranost za zdravu djecu novorođenačke do predškolske dobi - kažu u Ministarstvu. Naime, najčešće prepreke za posvojenje djeteta njegove su zdravstvene ili razvojne teškoće ili zdravstveni i razvojni rizici, primjerice, ako je dijete neurorizično, a od 204 djeteta, koliko ih je trenutačno za posvojenje, 108 ih je zdravo, a 96 je s oštećenjima zdravlja ili s teškoćama u razvoju.

Prepreku za posvojenje za mnoge posvojitelje predstavljaju i rizici od razvoja problema u ponašanju, odnosno već prisutni problemi u djetetovu ponašanju. I više od dvoje braće i sestara koji odrastaju zajedno i za koje se traže posvojitelji koji će ih zajedno posvojiti teže nađu takve posvojitelje jer malo tko se odvaži posvojiti veći broj djece od dvoje. Činjenica je da ideal za posvojitelja predstavljaju mala zdrava djeca koja imaju do tri godine ili barem do predškolskog uzrasta pa se šanse djetetu smanjuju kako odmiče njegova kronološka dob. Na koncu, politički nekorektno, ali nažalost istinito, etnička pripadnost djeteta u praksi nerijetko je također previsoka stepenica za mnoge koji žele posvojiti pa romska djeca češće ostaju u domovima.

- Nakon što su ispunjene pravne pretpostavke za posvojenje, što je teži i dugotrajniji postupak, sam postupak posvojenja ide relativno brzo ako je riječ o djeci koja ispunjavaju očekivanja potencijalnih posvojitelja (zdrava djeca do tri, odnosno najviše sedam godina, prije polaska u školu), ali ako je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, djeci školske dobi, djeci s poremećajima u ponašanju i sl., postupci znaju biti dugotrajni i u konačnici se za neku djecu posvojenje ni ne realizira - kažu u Centru za socijalnu skrb Zagreb.

Ove su godine dosad posvojena 73 djeteta, a ukupno u posljednjih deset godina njih 1197 u RH. Najviše 2018., 132 djece, a najmanje 2011., njih 93. Podaci iz te tablice govore da se trend ne mijenja posljednje desetljeće i da nema rasta broja posvojenja.

GALERIJA Štićenici Dječjeg doma Zagreb u Nazorovoj

Malo posvojenih tinejdžera

Od 2010. do zaključno 2019., prema podacima resornog ministarstva, među posvojenom djecom 152 djeteta bila su bebe u dobi do godine dana. U skupini između jedne i pet godina u tom je razdoblju posvojeno 505 mališana, najviše 2010., njih 58, a toj smo se brojci približili tek lani kad ih je posvojeno 57.

Djece stare između šest i deset godina posvojeno je 340, a u dobi od deset do 14 godina njih 94. U istom je periodu posvojeno i 26 tinejdžera starih između 14 i 18 godina.

U 14 slučajeva ovih posvojenja posvojitelji su bili strani državljani, međutim, iako u Hrvatskoj ima i djece posvojene u inozemstvu, a posljednjih godina posebice iz Konga, Ministarstvo ne raspolaže podacima koliko su djece iz inozemstva posvojili hrvatski državljani.

Kako postoje zakonske pretpostavke na strani djeteta, da bi došlo do posvojenja, pretpostavke postoje i na strani posvojitelja.

Posvojitelj može biti osoba u dobi od najmanje 21 godine, koja je od posvojenika starija najmanje 18 godina. Važno je reći da nije propisana gornja granica životne dobi posvojitelja.

Posvojiti dijete može hrvatski državljanin, a iznimno strani državljanin ako je to u najboljem interesu djeteta i uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi i obitelji. Dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi roditelj ili posvojitelj djeteta, zatim jedan bračni drug samostalno uz pristanak drugog bračnog druga te osoba koja nije u braku - samac.

Zakonske izmjene

Osobe koje žele posvojiti dijete najprije se trebaju javiti centru za socijalnu skrb prema svom mjestu stanovanja. Tamo podnose pisanu prijavu namjere posvojenja i pisani zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje. Utvrdi li centar da bračni/izvanbračni drugovi ili osoba koja želi posvojiti za to ispunjava zakonske pretpostavke i procijeni li da su podobni i prikladni, upućuje ih se na obvezu sudjelovanja u programu stručne pripreme za posvojenje. Nakon provedene stručne pripreme za posvojenje centar za socijalnu skrb dat će mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje u roku od šest mjeseci od zaprimanja pisane prijave i zahtjeva, nakon čega se podaci upisuju u jedinstveni registar potencijalnih posvojitelja.

Osobama zainteresiranima za posvojenje koje zadovoljavaju zakonske pretpostavke za posvojenje centar za socijalnu skrb daje stručno mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje na temelju kojeg ih se upisuje u jedinstveni registar potencijalnih posvojitelja u Republici Hrvatskoj. Tijekom postupka davanja stručnog mišljenja obvezni su sudjelovati u programu stručne pripreme za posvojenje. Ako je od izrade mišljenja o podobnosti i prikladnosti do postupka zasnivanja posvojenja proteklo više od godinu dana, preispituje se jesu li se okolnosti promijenile.

Ljudi s idejom posvojenja često misle da je dom za djecu adresa na koju se prvo trebaju obratiti, no to ne ide tako.

- Dječji dom ne sudjeluje ni na koji način u odabiru posvojitelja za dijete. Sve odluke donosi centar za socijalnu skrb koji je dijete smjestio u dom. Dom sudjeluje tek kad centar odabere pojedince koji će posvojiti dijete, i to tako da organizira razgovor s djetetom i informira ih o njegovim osobinama, potrebama i sl., radimo na postupku prilagodbe i obavijestimo o tome centar - kaže dr. Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb, u koji spada i najpoznatiji, onaj u Nazorovoj.

Ondje su većinom djeca u dobi do sedam godina. U prosjeku se godišnje odande posvajalo tridesetak djece, no posljednjih nekoliko godina po petero-šestero. Ove godine do 15. rujna sedmero, s jednim postupkom u tijeku. Devetero ih je udomljeno, a šestero vraćeno u biološku obitelj. Istodobno je u dom primljeno tridesetero nove djece. Razlog manjem broju posvajanja ravnateljica vidi u tome što sustav nije bio dobro pripremljen za promjene koje je donio novi Obiteljski zakon 2014., odnosno 2015.

- Do tada su sudovi na prijedlog centra oduzimali roditeljsko pravo i nakon te odluke dijete je bilo posvojivo. Novim se zakonom prije sudske odluke pretpostavlja pristanak bioloških roditelja za posvojenje vlastitog djeteta, kako je to i u drugim europskim zemljama, ili da sud o tome odluči umjesto roditelja. No to je sada prostor u kojem se situacija često dugo razvlači kad roditelj ne želi dati pristanak za posvojenje, a ne brine se o djetetu. Sudovi često ne žele donositi odluku o posvojenju i taj protok vremena najviše šteti upravo djetetu - govori dr. Ćurković Kelava. U Nazorovoj je trenutačno 64 male djece, a navodno je samo za dvoje pokrenut postupak za oduzimanje roditeljske skrbi. U podružnicama doma nekoliko je djece u dobi od 17 do 19 godina čijim je roditeljima vrlo kasno oduzeta roditeljska skrb pa su ona izgubila šansu da ih netko posvoji.

Zbog činjenice da postoje teže posvojiva/udomljiva djeca, Nazorova posljednjih pet godina prakticira objavu anonimiziranih profila te djece ne bi li privukli pažnju posvojitelja. Tako je ondje trenutačno profil djeteta koje posvojitelje čeka već godinu dana.

- Sličan je projekt uveden na razini države s ciljem da se starija djeca posvojiteljima učine vidljivijima. U prva tri mjeseca donio je tri posvojenja, no nakon 2016. sustav socijalne skrbi više ne koristi tu bazu podataka - kaže Diana Topčić-Rosenberg, bivša pomoćnica ministrice i osnivačica Adopte, udruge za potporu posvajanju.

Ta je udruga u deset godina postojanja znatno pridonijela razvoju posvojenja u Hrvatskoj i tu problematiku približila javnosti. Po uzoru na sustav socijalne skrbi u Velikoj Britaniji, uveli su edukaciju za roditeljstvo, koja je kao obveza pri posvajanju ušla i u Obiteljski zakon.

- Buduće posvojitelje, ali i stručnjake najprije upućujemo u zakonske i proceduralne stvari, a onda polazimo od motivacije. Obično ljudi žele posvojiti djecu zato što ne mogu imati svoje biološko dijete pa im treba osvijestiti da posvojeno dijete nikad nije zamjena za biološko dijete koje nemaju i da ono ne može biti onakvo kakvo su oni sanjali da ćete biti. Ako toga nisu svjesni, rade medvjeđu uslugu posvojenom djetetu i, ako nisu na to spremni, nastaju sukobi odmah u početku i to onda sprečava nastanak međusobne privrženosti. Učimo ih na koji se način stvara privrženost i zašto su posvojena djeca nepovjerljiva. Objašnjavamo im da su oni njima zapravo stranci i da im djeca apsolutno ne vjeruju jer su naučila ne vjerovati odraslima. Učimo ih na koji način trebaju graditi povjerenje kod djece, koji ih sve izazovi u tom procesu čekaju i na što trebaju biti pripremljeni, kako se time baviti da to ne bi doživjeli osobno i počeli odbacivati djecu jer im ona ne daju ono što oni hoće - opisuje D. Topčić-Rosenberg kako funkcionira "školica za posvojitelje", za koju lista čekanja premašuje godišnji kapacitet.

Znaju ih nazvati posvojitelji koji su prije tjedan dana kući doveli dvoje djece, izbezumljeni jer u jedanaest navečer djeca trče po kući, a oni smatraju da su morali ići spavati u devet. Nepripremljeni posvojitelji stalno se bave uspostavljanjem neke discipline, a ne razumiju da su djetetu nepoznata osoba pa tu ima svega, čak i predomišljanja i vraćanja djece, iako zapravo, kad postupak posvojenja bude okončan, to je jednako neprihvatljivo kao da se hoćete odreći svog biološkog djeteta. Nažalost, bilo je slučajeva loše procjene stručnjaka i ružičastih naočala s kojima su posvojitelji krenuli u postupak pa su se na putu od Zagreba prema Dalmaciji okrenuli i vratili sve troje djece! A to ponovno odbijanje bilo je jednostavno prestrašno za tu djecu. Često se čuju pritužbe da postupak procjene posvojitelja dugo traje. Međutim, u odnosu na šestomjesečni temeljiti pristup britanske socijalne službe, tri susreta sa stručnjacima, ispunjavanje psiholoških testova i obilazak budućeg roditeljskog doma stručnjaka iz centra za socijalnu skrb nisu ništa. Britanci posvojitelje podvrgavaju iscrpnim razgovorima, a vode ih i s prijateljima posvojitelja, njihovim kolegama na poslu itd. Velika Britanija, naime, jedina je od razvijenijih europskih zemalja s velikim brojem domaćih posvojenja, tj. posvojenja unutar vlastite države. U drugim zemljama, naime, nema puno djece koja su izdvojena iz obitelji, najviše zbog razvijenog sustava pomoći i podrške te bogatstva zemlje. Zato ostale europske zemlje posvajaju većinom iz Rusije, Ukrajine, Poljske, Kine, južnoameričkih zemalja...

VIDEO HBK o odluci Ustavnoga suda u vezi s ustavnošću Zakona o udomiteljstvu

Video: Patrik Macek/PIXSELL

Adopta je prije pet godina izvojevala i zakonsku mogućnost promjene osobnog identifikacijskog broja za posvojenu djecu. Međutim, to se ne odnosi na oko 1100 djece, od kojih su neki već i punoljetni, posvojenih prije ovog zakona. Zbog uzastopnih odbijanja države da riješi problem te skupine posvojene djece udruga sada priprema ustavnu tužbu.

- Ta su djeca diskriminirana i javljaju se razni problemi zato što sustav u brojnim situacijama povlači stare podatke. Primjerice, posvojitelj je dijete posvojeno prije 11 godina odveo na hitnu nakon što se ozlijedilo na sportskom terenu, a na nalazu je pisalo biološko prezime djeteta te kao kontakt-osoba udomiteljica kod koje dijete nije već 11 godina! Posvojitelj je morao angažirati odvjetnika da bi pristali navesti nalaze na djetetovo ime - otkrila je Topčić-Rosenberg.

I jedno dijete koje pati je previše

Najveći je problem inercija sustava koji godinama ne čini ništa da bi potaknuo posvojenje i da djeca ne bi godinama bila "na čekanju". Kao i prije deset i dvadeset godina, djeca čekaju - da se roditelj popravi, da netko dođe po njega u dom, da ga nađu posvojitelji koji će ga voljeti i pružiti mu sigurno djetinjstvo. I jedno dijete koje pati previše je, a kamoli njih tri tisuće svake godine. Nažalost, činjenica je da socijala uopće nije privlačan sektor pretendentima po političkom ključu pa tu godinama i nema pravih reformi. Nakon stravičnog slučaja prošle godine na Pagu, kada je otac bacio djecu s balkona teško ih ozlijedivši, centri za socijalnu skrb pojačano su žurno izdvajali djecu iz neprikladnih obitelji pa je u jednom periodu pritisak na smještaj za tu djecu bio neodrživ. Primjerice, za Nazorovu je bilo 400 zahtjeva za smještaj, a njihov kapacitet je osamdesetak.

Nedostatak udomitelja koji će privremeno primiti dijete još je više došao do izražaja.- Nedostaje udomitelja koji će odgovoriti na sve složenije i specifičnije potrebe djece koja su izdvojena iz obitelji zbog sigurnosnih (djeca koja su bila izložena nasilju ili zlostavljaju) ili razvojnih rizika djeteta.Nedostaje udomitelja za smještaj beba od 0 do 3 godine koji su prioritetna skupina kad govorimo o potrebi za deinstitucionalizacijom.

U idealnom smislu za većinu djece koja su smještena u domovima, ako nije moguć povratak djeteta u vlastitu obitelj ili posvojenje, bio bi smještaj u udomiteljsku obitelj.

No svaka udomiteljska obitelj nije adekvatna za svako dijete, a s obzirom na kompetencije i spremnost udomitelja da prihvati skrb o djetetu određenih karakteristika (razvojni, emocionalni i zdravstveni problemi djeteta i slično). Radi se tzv. "uparivanje" u skladu sa specifičnim potrebama djeteta i individualnim planom rada s biološkom obitelji - navode u Ministarstvu.

Istraživanja Adopte pokazala su da za promjene ima prostora i da država za dobrobit djece za koju se treba pobrinuti ne čini ni ono što bi mogla bez velikih teškoća.

Pokazalo se da je najveća prepreka za posvojenje više braće i sestara u jednu obitelj, što je za djecu najbolje, financijske prirode, jer posvojitelji često nemaju mogućnosti da posvoje dvoje, troje ili više djece.

No država ignorira prijedlog za jednokratnu potporu posvojiteljima. - Država plaća između 8 i 12 tisuća kuna po djetetu za smještaj unutar sustava socijalne skrbi, a odbija dati 3000 kuna jednokratne potpore posvojiteljima?!

Ne može mi nitko reći da je država napravila sve što može u interesu djeteta, ne čini čak ni ono što ima na raspolaganju - navodi Topčić-Rosenberg. Adoptino istraživanje pokazalo je i da udomljena djeca ne znaju razliku između udomljavanja i posvojenja - ne znaju da je udomljavanje samo privremeno, a posvojenje konačno i posvojitelji imaju sva prava i obveze jednako kao i biološki roditelji. A ako djeci nitko nije objasnio razliku, kako će onda znati žele li biti posvojena ili ne? Udomljena djeca, nadalje je pokazalo istraživanje, ne poznaju često ni socijalnog radnika koji se brine o njima i prati ih dok su udomljeni. Osim toga, 48 posto ispitanih posvojitelja izjavilo je da su spremni posvojiti romsku djecu, a sve više posvajaju se i starija djeca.