Komu poklon diju, Bogu, spasu momu, jere konac viju počitan ju tomu. Juditi u komu slava će bit dokol svitu zemaljskomu počne gorit okol. Ako li daj dotol dokla zemlja ova bude na karte sfolj slovinjska čtit slova.Trudna toga plova ovdi jidra kala plavca moja nova. Bogu budi hvala ki nebesa skova i svaka ostala. Amen.” Stihovi su to Marka Marulića iz glasovite “Judite” koje je na sjednici Vlade u četvrtak pročitao njen predsjednik Andrej Plenković.
Datum premijerova recitala pred kamerama nije izabran slučajno jer je baš 22. travnja 1501. godine Marulić dovršio svoje kapitalno djelo koje je prvotiskano u Veneciji 13. kolovoza 1521. godine. Još 1977. godine tadašnje Društvo književnika Hrvatske taj je travanjski datum nazvalo Danom hrvatske knjige, a devetnaest godina kasnije to je amenovao i Sabor. Ove ćemo godine u kolovozu, dan uoči Velike Gospe, u Hrvatskoj obilježiti pola stoljeća od tiska prvog umjetničkog epa koji je napisan na hrvatskom jeziku. Doista, važan jubilej i to ne samo za kulturu i kulturnjake. Stoga ne čudi da je Vlada ovu godinu proglasila Godinom čitanja niti da je Sabor ovu godinu proglasio Godinom Judite. Naravno, mala je vajda od pustih proglašenja jer treba nešto snažnije učiniti na popularizaciji čitanja koje je i dalje u krizi. Dokazuju to i najnoviji podaci istraživanja čitanja i kupnje knjiga u Hrvatskoj koji su objavljeni u povodu desete Noći knjige 23. travnja.
Prema tim podacima, i dalje manje od pedeset posto građana Hrvatske čita jednu knjigu godišnje, točnije samo njih 45 posto, što su podaci za prvih nekoliko mjeseci ove godine. Lani je ta čitanost ipak bila nešto veća i iznosila je 49 posto, za što valjda možemo zahvaliti i pandemiji koja nas je veći dio godine držala zabarikadirane u svojim domovima. Ipak, to je znatno manje u odnosu na 2018. godinu kada je statističkih 56 posto pročitalo barem jednu knjigu na godinu. Doduše, ako parafraziramo ono davnašnje pravno pravilo “Testis unus, testis nullus”, onda znamo da nas ni ta jedna statistička knjiga neće spasiti i uvesti u red kulturnih i civiliziranih nacija. Kako potaknuti čitanje u Hrvata? Odgovor na to pitanje očito ne leži ni u Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja koja je donesena još 2017. ali (još) ne daje rezultate. Odgovor ne leži ni u premijerovu čitanju Marulićevih stihova. Da je doista zainteresiran za poticanje čitanja i boljitak hrvatske književnosti, premijer bi morao pokazati konkretnim djelovanjem. Tako je, uz čitanje Marulića, mogao javnosti obznaniti da će hrvatska država ove godine povisiti naknadu za prava posudbe u hrvatskim županijskim knjižnicama sa sramotna dva na zadovoljavajuća četiri milijuna kuna. Ali nije to učinio.
Mogao je najaviti da će njegova Vlada ove godine većim iznosima nagraditi hrvatske školske knjižničare kako bi konačno mogli dostojno obnoviti svoje knjižnice i učiniti ih atraktivnijim za one najmlađe korisnike. A nije učinjeno ni to. Mogao je najaviti i projekt širenja knjižarske mreže po državi u suradnji s lokalnom zajednicom, gdje bi prazni državni prostori na atraktivnim lokacijama mogli postati povlašteno mjesto susreta čitatelja i knjiga. Ali ništa ni od toga. Istina, u Godini čitanja Ministarstvo kulture i medija provest će projekt darivanja svih novorođenih beba u državi (ima ih, kako smo mogli čuti od koordinatorice projekta Maje Zrnčić, 40.000) koje će na dar dobiti slikovnice u projektu Rođeni za čitanje.
Projekt je to kojim se omogućuje susret djece s knjigom u dobi od šest mjeseci pa do sedam godina. Bravo. Ali, to nije dovoljno. Svaka čast Maruliću i “Juditi”. Oni su temelji naše kulture i umjetnosti. Ali, treba snažnije brinuti i o današnjim Marulićima i današnjim “Juditama”. U ozbiljnoj zemlji koja je usred pandemije, a hvali se s tri povijesna pisma (glagoljicom, latinicom i arvaticom, tj. ćirilicom, kako je to velemajstorski formulirao Plenković), ne može se dogoditi da se ukine natječaj za stimulaciju najboljih knjiga i prijevoda. A to se Plenkovićevoj Vladi dogodilo lani. Ove je godine baš 22. travnja neshvatljiva pogreška donekle ispravljena. Pa je raspisan natječaj za najbolja književnička i prevoditeljska djela, ali za dvije godine, te će se nagrada ubuduće očito dodjeljivati bijenalno. Eppur si muove
Ministrica Kulture bi trebala vrednovati i promovirati Hrvatsku književnost, kulturu, povjest etc. Dok god ona ne prihvati Hrvatske vrijednosti, ne moze ih ni promovirati. Zar ona nije uništila pok gen. Praljka, kad je njegove dokumentare o nedavnoj agresiji nad Hrvatskom, prozvala šundom i tako mu onemogućila financijsku pomoć u sudskom procesu, a nama povjesnu dokumentaciju? U medjuvremenu je ta ista ministrica debelo sudjelovala novčano i propagandno u financiranju ne istinitih dogadjaja, na uštrb pravde i pravednosti Hrvatske istine, sa filmom Dvor na Uni. U istom filmu glavnu ima osoba koja je bila dio agresorske vojske i glavni krivac za zločin u Dvoru na Uni. Zamislite, ministarstvo nije tražilo uništenje ovog filma, tražilo je jedino da se ne prikazuje u Hrvatskoj, ali svagdje drugdje u svijetu bez ikakve kazne je bilo dozvoljeno uz blagoslov tzv. našeg Ministarstva. Ova gospodja bi trebala pred sud, jer njena uloga je bila i ostala zločinačka. Možda se malo pritaji ali korjen je dubok. Koliko su naših vrijednih pisaca dozvolili Srbiji da ih prisvoje? Jeste li čuli Ministarstvo, ako se oglasilo o ovom svojatanju i uništavnju hrvatskog literarno kulturnog dobra? Ni muc. Čije je ovo Ministarstvo i tko će za ovo krivično odgovarati?