Kako povezati najtopliji srpanj, energetiku i politiku?

Srpanj je na kraju ispao jako zanimljiv mjesec. Zanimljiv i zastrašujući, na više razina. Na globalnoj razini radi se o najtoplijem mjesecu od kada postoje mjerenja. Više se ne zagrijavamo, počeli smo se kuhati, ali i dalje bez odluke da nešto ozbiljno promijenimo. Kapaciteti obnovljivih izvora energije naglo se grade, doduše u Hrvatskoj baš i ne toliko, ali se fosilna goriva i dalje spaljuju. Politika i novac diktiraju tempo. Jedno hrani drugo, to će se na kraju pokazati kao recept za totalnu klimatsku katastrofu. Vremena je sve manje, izazovi postaju sve veći…

U Hrvatskoj smo imali i izvanrednu saborsku sjednicu od koje je dobar dio bio posvećen energetici. Konačno, jer bilo bi bolje da je puno veći broj sjednica do sada bio posvećen energetici, a posebno utjecaju energetike na politiku, geopolitiku, nacionalnu sigurnost i kvalitetu života građana. To i jesu teme o kojima bi Sabor, hrvatski nacionalni parlament, trebao raspravljati. Puno više nego do sada. Puno više nego o ideološkim temama koje su ionako nešto oko čega se nikada nećemo složiti i kao takve su savršen izgovor za nečinjenje. Što je pokazala ta izvanredna sjednica? Osim prilično jadne razine dijela zastupnika koji su se bavili klaunovskim ispadima i primitivnim dobacivanjem, općenito naši zastupnici jako loše razumiju energetiku. Većina se nije ni potrudila pripremiti, možda se to nije očekivalo od pozicije, ali opozicija je trebala domaću zadaću odraditi bolje. Sjednica je pokazala i da priličan dio zastupnika, odnosno političkih opcija ima vidljivi respekt prema moćnoj energetskoj kompaniji koja se najviše okoristila prodajom plina. Jako su pazili da se ona što manje spominje, a krivce se tražilo na svim drugim stranama. Takav je strah razumljiv i opravdan, nije Hrvatska jedina zemlja u kojoj energetska tvrtka ulijeva strah političarima. Količina novaca koja se okreće u energetici naprosto je toliko ogromna da rijetko kada politika može ostati ravnodušna i neokaljana. Stvar je jedino u izgradnji političkog i demokratskog sustava te institucija koji će brzo i učinkovito sankcionirati politiku koja poklekne pred izazovom novca iz energetike. To i jest jedna od ključnih razlika između suvremenih demokratskih država i autokracija. Inače, broj autokracija je u posljednje vrijeme u porastu.

U Hrvatskoj je veza između energetike i politike vrlo jasno vidljiva. Naša moćna energetska kompanija o kojoj se u Saboru govorilo s nelagodom, počela je kao mala tvrtka koja uvozi plin na samom rubu Hrvatske. Ništa nije upućivalo na da bi takva tvrtka mogla nadmašiti državne gigante INA-u i HEP, sve dok nije počela posuđivati novac politici. Sve ostalo je povijest… Priča o povezanosti energetike i politike vidljiva je na svakom koraku, priča o INA-i nije samo priča o barelima nafte i kubicima plina. To je priča o neokolonijalnoj politici jedne susjedne države, svi to zapravo znaju, samo se rijetki usude glasno reći. To je naravno i priča o domaćoj korupciji, manjku ambicije, pohlepi i neznanju, sve to na terenu politike koja bi morala puno bolje upravljati nacionalnim resursima.

Državni HEP stara je priča o političkom kadroviranju koje onda sprečava ozbiljne i ambiciozne odluke i investicije koje su Hrvatskoj potrebne. Jasno je da je uzrok posljednje plinske krize prvenstveno u inerciji i manjku kapaciteta nadležnog ministarstva. To je stara boljka - ti isti uzroci onemogućavaju razvoj obnovljivih izvora energije, paraliziraju sve institucije u energetskom sektoru i potiču ih nepreuzimanje odgovornosti. Sve recentne energetske afere, a bilo ih je nažalost dosta - izostanak pravila priključenja i uredbe za nove projekte, izostanak djelovanja HERA-e, gubici HROTE-a na prodaji električne energije, korupcija u slučaju vjetroelektrane Krš Pađene gdje je istraga i optužnica obuhvatila skoro sve institucije redom; povezane su s inercijom i manjkom kapaciteta istog nadležnog ministarstva. A kada je u posljednjoj aferi Vlada, ne prateći stanje na tržištu nepromišljeno u ožujku 2023. produžila uredbu koja je u osnovi trebala štititi građane i gospodarstvo i time omogućila da uredba o otklanjanju poremećaja na tržištu energije upravo stvori poremećaj na tom tržištu i postane regulatorni okvir za mogući kriminal, HEP se mogao i oglušiti na takvu štetnu uredbu. To se nije dogodilo i zbog toga što su pozicije uprave

itekako politički ovisne. U takvom začaranom krugu teško je donositi hrabre i dobre odluke kojima se krize rješavaju.

Energetsko tržište jest nepredvidivo i jako ovisno o globalnim događajima na koje mala zemlja poput Hrvatske nema i nikada neće imati utjecaja. Zato država mora stvoriti pravni okvir u kojem državna energetska tvrtka neće mjesecima generirati milijunske gubitke, a pogotove ne dovesti do situacije kada se takvi gubici nadograđuju na milijarde gubitaka koje su već generirane prekomjernim subvencioniranjem cijena energije. Situacija kada se energija ne štedi jer je uslijed subvencioniranja jeftina, a propušta se idealna prilika za energetske investicije kada je energija skupa, a novac jeftin – jako je loša situacija i posljedica jako loših političkih odluka u energetici.

Sve ovo u Hrvatskoj, samo je kap u moru problema koje sprega energetike i politike uzrokuje globalno. Populizam, korupcija i inercija, sigurno se ne događaju samo u Hrvatskoj. Jedini odgovor jednak je za sve - brza dekarbonizacija, građani koji sami proizvode energiju na svojim krovovima, energetske zajednice građana i veći prostor poduzetnicima koji ulažu u čistu energiju. To neće samo ublažiti problem klimatskih promjena, nego i demokratizirati energetiku i smanjiti njezinu povezanost s politikom. A to postaje najvažnije pitanje 21. stoljeća. Za demokraciju u Hrvatskoj, za geopolitičku sigurnost Europske unije, za spas ljudi na planeti kakvu poznajemo. A u klimatske promjene u najtoplijem mjesecu u povijesti, valjda više ne treba nikoga uvjeravati.