U novom nastavku velikog intervjua Josip Perković otkriva nepoznate detalje depeše jednog njemačkog agenta tajne službe, inače Hrvata, koji je 1994. informirao njemačke službe o dokumentima Udbe i uvozu oružja. Prvi put otkriva detalje akcije preuzimanja vojne bolnice, danas KB Dubrave, te zašto je napravio popis suradnika Udbe u Hrvatskoj.
::Kad je hrvatsko političko vodstvo shvatilo da će biti rata?
Još dok je bila Jugoslavija, Tuđman me je pitao kako gledam na zbivanja na području Jugoslavije. Rekao sam mu da se situacija grubo razvija, agresivno, da je oružani sukob neminovan. Taj smo razgovor vodili početkom 1990. Nakon toga me upitao što nam je činiti. Odgovorio sam: “Predsjedniče, nemamo mi tu izbora, morat ćemo se braniti”. Tako je bilo i ja sam protivnik priča i teza kako Tuđman tada nije vjerovao da će doći do rata zato što je vjerovao Veljku Kadijeviću. To je bilo moje područje i ja bih osjetio da je Tuđman tako razmišljao. No, i ja sam imao zadaću, a i mnogi drugi, da dobijemo na vremenu, da odgodimo rat dok ne budemo pripravni za njega, da dobijemo makar dan više. Zato smo i obavljali te mučne pregovore. Paralelno smo i dalje nastavili s velikim nabavama oružja, primjerice u travnju 1990. oružje je opet došlo brodom, ali ovaj put iskrcano je na našem teritoriju, u trajektnoj luci na Krku. Prethodno smo pod kontrolu stavili sjedišta KOS-a u Puli, Rijeci, Splitu, Karlovcu i Zagrebu. Naši ljudi ispred centara KOS-a počeli su javljati kako agenti gase svjetla i odlaze kući. I tako smo shvatili da nemaju nikakvu informaciju o dolasku novog kontingenta oružja za Hrvatsku. Bio je to velik brod, iskrcali smo oružje u 52 kamiona.
::Je li u tom sukobu vas i agenata KOS-a bilo žrtava, jesu li se agenti međusobno likvidirali?
Ne. Oni su planirali neke likvidacije, a grupa Labrador je, kao što se zna, podmetala eksplozije na židovskim institucijama, a pripremali su i atentat na mene, i to vrlo konkretan. To znači da me čekao pripremljen atentator, no to je, na sreću, prošlo dobro. Moram vam priznati da mi nijedanput nije palo na pamet da likvidiramo bilo kojeg pripadnika JNA-a, pa i KOS-a, osim u borbi, naravno. Mogli smo i šefu KOS-a Vasiljeviću napraviti što smo htjeli, pa tako i njihovim operativcima. Nisam dopuštao takav tip nasilnih akcija. Mi smo obavještajci, branili smo svoju državu i mi smo ovdje gazde. KOS-ovi agenti bili su agenti na tuđem teritoriju, treba ih spriječiti, preplašiti, ali moj je stav bio da mi iz ovog rata trebamo izaći čisti. I meni je drago što je tako završilo, što nije likvidiran ni jedan Vasiljevićev operativac u tim vremenima. No, činjenica je da su oni takve akcije planirali i ja bih volio da jednog dana Vasiljević kaže: “Slušaj, netko mi je naredio da te ubijemo i ja sam odredio tog i tog da to učini”. Jasno, teško je to sad priznati, no volio bih da jednog dana on to i kaže. U smislu neke tužbe ne bih reagirao, to me Vasiljevićevo priznanje zanima zbog istine.
::Imali ste važnu ulogu u naoružavanju Hrvatske na početku rata, a i kasnije, a vjerojatno odlazite na suđenje u drugu zemlju. Postoji li opasnost da se vaš iskaz i zanimanje istražitelja u Njemačkoj proširi i na temu naoružavanja Hrvatske pod međunarodnim embargom?
Teško mi je to reći, bit će kako bude. Ispitivanje se može proširiti na tu temu, a i ne mora. Jedan njemački agent, inače Hrvat, 24. travnja 1994. odlazi u Njemačku i njihovim obavještajnim službama daje podatke o Hrvatskoj. I daje krive podatke. Tamo su se svi uskomešali jer je agent izjavio da mu je izvor podataka pukovnik hrvatske obavještajne službe. A vjerovalo se da on ima i uvid u dokumente Udbe. Tako je evidentiran podatak da je arhiv bivše Udbe smješten u objektu na Savskoj cesti 2 u Zagrebu i da ga čuva vojska. Za stručnjaka veća glupost nije mogla biti izrečena. Svi su znali da je zgrada MUP-a u Savskoj 39, a ne u Savskoj 2. Taj je agent, naravno, u svom izvještaju prtljao i nešto o meni i Pratesu, vidio je i neke druge dokumente itd. No, taj informant, taj Hrvat, izjasnio se spremnim dati izvještaje bivših jugoslavenskih tajnih službi njemačkim sigurnosnim službama o djelatnostima hrvatskih emigranata na području Bavarske. Ponudio je, isto tako, svoje izvještaje o aktivnostima tadašnjih hrvatskih vlasti, a povezane s kriminalom i trgovinom drogom i oružjem. To je bila 1994. godina, i danas se začudim i ne mogu vjerovati kakva je to ponuda tog agenta bila. Zamislite da takva jedna neznalica govori Nijemcima o tadašnjim članovima hrvatske vlade i govori nevjerojatne stvari.
Zašto ja vama sada to govorim? Pa zato što je to izvješće tog agenta ušlo u sažetak njemačke policije, koji je rađen za potrebe suđenja Pratesu u Münchenu 2004. godine. Meni to nije normalno i zato ponavljam: volio bih da mi se ipak sudi u Hrvatskoj. Što ako odem u München i suočim se s ovakvim svjedočenjem? Što da kažem, da to nije istina? Kako ću dokazati da je taj agent luđak i neznalica?
Znate, zna se dogoditi da neki diletanti u obavještajnoj zajednici napreduju zato što stalno iznose takve konstrukcije. Sjetite se priče o postojanju kemijskog oružja u Iraku. Sve je započelo svjedočenjem jednog Iračanina kojega je na vezi držao BND. Nakon što je taj Iračanin sprtljao svoje konstrukcije, taj su iskaz Nijemci dali Amerikancima i bio je otvoren put prema oružanoj intervenciji. Kasnije su Iračanina razotkrili novinari. I znamo da se poslije nikakvo kemijsko oružje nije pronašlo tamo gdje je taj Iračanin kazao da jest.
::Javnost nikad neće biti sigurna koje su obavještajne priče pogrešne, a koje su točne, zar ne?
Evo da vam kažem kako je tekla jedna stvarna akcija s početka rata. Još dok je JNA bila u Hrvatskoj, bio sam zadužen i za vojnu bolnicu, danas KB Dubrava. Uspostavio sam obavještajnu mrežu unutar bolnice, a zadaća naših ljudi bila je da, pokaže li se potreba, bolnicu nasilno zauzmu. Oružje sam već bio unio u bolnicu i trebao sam je zauzeti iznutra, s neznatnom pomoći nekoliko naših specijalaca koji bi u bolnicu ušli kao pacijenti. Sve je bilo spremno i čekalo se samo Tuđmanovo odobrenje jer nam je dao do znanja da se akcija ne može pokrenuti bez njega. Cilj je bio spriječiti devastaciju bolnice i odvoženje opreme iz bolnice. Znali smo da ima i zlata u bolničkom trezoru. Jednog dana javili su mi da je general JNA Andrija Rašeta, koji je tada sjedište imao u bolnici, izdao nalog da se zlato pripremi i prebaci u Beograd. Bilo je grozno vrijeme jer se to događalo 18. studenoga 1991., na dan kada je Vukovar pao, bila je grozna atmosfera. Imali smo nekoliko sati na raspolaganju, organizirali smo se, otvorili trezor i izvadili sedam kilograma zlata. Prebacili smo ga u moju kasu, zatvorili i šutjeli.
::O kakvom je zlatu riječ, što je zlato radilo u bolnici?
Bila je riječ o zubnom zlatu, a da smo ga prebacili, znali su samo Tuđman i Šušak. Kad je upravitelj bolnice, inače pukovnik po činu, otvorio trezor, vidio je da zlata nema i obavijestio Rašetu. Svjedoci kažu da je Rašeta jako izgubio živce.
::Gdje je to zlato završilo?
Komercijalnu vrijednost tog zlata ja ne znam niti me zanima. Bilo je kod mene do travnja 1992., a onda ga je preuzeo tadašnji ministar zdravstva, pokojni Đuro Njavro, koji je formirao komisiju koja je potom zlato preuzela. Prije nekoliko godina u bolnici Dubrava podijeljena su odlikovanja za zasluge u Domovinskom ratu. Nažalost, odlikovanja su dobili i neki koji ih nisu trebali dobiti, a neki pojedinci koji su se istaknuli u ovoj akciji nisu bili na popisu za odlikovanja. Šteta, žao mi je što se sa mnom nisu konzultirali o podjeli odlikovanja.
Pričam vam ovo zato što je jedna novinarka načula priču o zlatu i tražila je podatke. To se događalo nedavno, pa sam njezinu kolegi dao zapisnik o preuzimanju zlata i rekao neka piše o zlatu, ali neka objavi i taj dokument. No, priča nije izašla. Zaključio sam da joj je propao naslov “Perković uzeo zlato” pa više nije bila zanimljiva.
>> Prvi dio: Osuđuje me se samo na temelju pisanja beogradskog tiska
>> Drugi dio: Volio bih da svi dokazi i svjedočenja budu javno objavljeni
>> Treći dio: Ja sa smrću Đurekovića apsolutno nemam nikakav dodir
>> Četvrti dio: Ja sam za postupak u Hrvatskoj i njemu ću se prepustiti
>> Peti dio: Nakon 1. općeg sabora HDZ-a osvanuli su naslovi: 'Tko je pustio ustaše u Zagreb'
>> Šesti dio: Osigurao sam 136 transfera oružja i nisam izgubio ni metak
Ovo je fascinantno, ovom liku nije pao ni jedan šleper oružja (a palo ih je dosta), uspio je "deaktivirati preko sto "terorističkih" bombi, i ulovio je sve teroriste, tako da u SFRJ ni jedna bomba nije ekslpodirala, uspio je srpskim udbašima pokupiti i gaće a da oni to ne znaju... A ja sam mislio da je YUtarnji list neobjektivan kad drži svijeću. O svemu lupeta Perković, ali o svojim žrtvama ni riječi... A žrtve su bile, vidi slučajnosti, baš osobe koje su se borili za samostalnu RH.