Kako sam iz Hrvatske protjerivao nejač

Proizvodnja čudovišta dobro je uhodan i usavršen posao svih režimskih medija. Cilj joj je političke neistomišljenike delegitimirati, a sporna pitanja prebaciti iz područja političke rasprave na pitanja “civiliziranosti”, “ljudskosti”, “21. stoljeća ili srednjeg vijeka” i sl. Pri tome se neistomišljenika fiksira na nepoželjnu stranu binarne opreke, a sebe time oslobađa obveze bilo kakvog argumentiranja. Jedan razvikani kazališni redatelj je prije referenduma o braku izjavio kako je glasovanje “protiv” pitanje čovječnosti. Dakle, oni koji su bili “za” uvođenje u Ustav već postojeće definicije braka nisu ljudi. Na isti način su boljševici prikazivali protivnike kao “zvijeri”, a nacistička propaganda Židove kao štakore. I mojoj malenkosti je, zbog stava protivnog onome koji je gurala politička i medijska oligarhija uz pomoć kulturnjačke i estradne avangarde, ukazana čast da me se prikazuje kao čudovište koje tjera nejač iz Hrvatske. U nedavnoj emisiji Nedjeljom u 2, voditelj je iz cjeline mog teksta o medijskoj histeriji koju su podizali dežurni moralisti izvukao rečenicu koju je zlonamjerno interpretirao, tvrdeći kako kategorički i programatski poručujem drugima (i to ne medijskim moralizatorima već manjinama!) ono što u stvari iznosim kao retoričko pitanje, pod pretpostavkom da je istinit apsurdno hiperbolizirani prikaz fašistoidnosti većine birača u Hrvatskoj, koji u tekstu ismijavam i opovrgavam.

Ovo je izvorni tekst: “Histerija koja se iz dijela medija podiže oko referenduma kao tobožnje diskriminacije homoseksualaca, kulminira pitanjem – tko je sljedeći? Sugerira se da su većina Hrvata fašistoidni manijaci koji bi ubuduće listom referendumski glasovali da se strijeljaju biciklisti, ukinu prava manjina ili povede sveti rat s cijelim svijetom. Vjeruju li dežurni moralni paničari da bi u Hrvatskoj doista bilo moguće skupiti toliko potpisa za ukidanje bilo čijih prava? I ako doista tako misle, zašto uopće ostaju živjeti među takvim groznim ljudima?”

Nategnuta insinuacija koja je zlonamjerno nabačena u eter počela je ubrzo živjeti svoj samostalni život, pa se u sljedećoj emisiji Nedjeljom u 2, Vedrana Rudan, bez srama priznajući kako uopće nije čitala moj tekst, ulovila na voditeljevu cvebu i nadogradila je, prigovarajući mi uz to što ja, rođen u drugoj državi, pozivam ljude na iseljavanje. Kolumnist još primitivnijeg, regionalnog odvojka Vladina jutarnjeg biltena nakon toga polemizira s “Raspudićem”, tj. iz izvrnute činjenice mojim kloniranim Mr. Hydeom, za kojeg sad već tvrdi da je kazao: kome se ovdje ne sviđa, uvijek može otići! Proširuje i poruku, uz šovinistički dodatak koji je inaugurirala Rudanica: “Naravno, Raspudić nije ni prvi ni zadnji koji se drznuo otvoreno predložiti manjincima (dakle, onima čije raspoloženje ne korespondira s duhom većine) da promisle o humanom preseljenju. Njegov prijedlog možda je mrvicu zanimljiviji od ostalih samo utoliko što ga je adresirala osoba čiji je zavičaj u drugoj državi.” Kao šlag na kraju imaginira četverored u kojem su “zbijeni ateisti, agnostici, Srbi, pederi, lezbijke, ginekolozi (koji obavljaju abortuse) i ostala manjinska boranija.”

Zabavna je ta fašistoidnost samozvanih ljevičara. Kako bi se sutra odnosili prema imigrantu iz Iraka ili Somalije, kad iskazuju neskriveni šovinizam prema Hrvatima rođenim izvan SRH? Gdje je nestao građanski princip? Je li Hrvatska Ustavom još uvijek definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda ili će se granice hrvatstva redefinirati prema onome što su odredili Moša Pijade i Kardelj? Je li po tome Hrvat moj ujak rođen 1939. u Mostaru u Banovini Hrvatskoj ili Rudanica rođena iste godine u Rijeci, u Kraljevini Italiji? Moj slučaj je bezazlen i zabavan, ali kako je ista klika svojevremeno puno ozbiljnije gazila ljude pokazuje slučaj Vice Vukojevića. Propagandni uradak bošnjačke obavještajne službe, koji donosi potresnu “ispovijest mlade Bošnjakinje” koju je 1993. u logoru Vojno “silovao” Vice Vukojević, tadašnji sudac Ustavnog suda, uzet je u Hrvatskoj zdravo za gotovo. Od Sabora do “kultne” Latinice u kojoj je žena u polumraku, izmijenjenog glasa čitala “ispovijest” čime se sugeriralo da je to žrtva bešćutnog silovatelja, razvlačili su Vukojevića kao monstruma koji se krije iza imuniteta ustavnog suca. Kad mu je istekao mandat, tužiteljstvo BiH ustanovilo je da ta žena ne postoji i da je sve izmišljeno. Od desetina novinara i političara koji su se godinama iživljavali na “silovatelju” jedini koji je osjetio potrebu ispričati se bio je Renato Baretić, i to nakon što je preventivno u prvoj polovici teksta ogadio Vukojevića po svim ostalim osnovama. Nakon svega bi u ozbiljnoj demokratskoj zemlji javna televizijska karijera urednika Latinice bila okončana, jednako kao i novinarska urednika kojem je podvaljen izmišljeni intervju s premijerom. Kod nas su takvi plitki propagandisti i dandanas novinarski bardovi.

Jean Baudrillard je suvremeno društvo nazvao društvom simulakruma. Simulacija je slika ili model koji vremenom postaje stvarniji od stvarnosti, da bi je na kraju potpuno nadomjestio: u prvoj fazi slika reflektira osnovnu stvarnost, u drugoj slika maskira i izopačuje stvarnost, u trećoj fazi slika maskira odsutnost osnovne stvarnosti, i konačno u četvrtoj fazi ona nema više nikakve veze s bilo kakvom stvarnošću, već postaje njen puki simulakrum. Tako se dio medijske klike danas poigrava simulakrumom “Nino Raspudić”, koji su sami stvorili i koji nema više nikakve poveznice s bilo čime što sam ikada rekao ili napisao. Dodatni je problem što sliku neistomišljenika koji su po definiciji fašisti, zatucani, ruralni i neobrazovani, rade primitivno i neuvjerljivo. Nedavno su me u jutarnjem Vladinu biltenu prali, uz fotografiju na kojoj Bruce Leejevu spomeniku “dajem pet”. U internetskom izdanju izrezali su Leeja tako da sam ostao s rukom u zraku, kako valjda mjerim kukuruz. Čudi da mi u fotoshopu nisu dodali i brčiće. Jedna lokalna maćuhica među klerofašističkim vihorima optužila me kako, u sklopu prijedloga trodimenzionalne kategorizacije političkih orijentacija u Hrvatskoj, ljudima ravnodušnima prema hrvatskoj državi, nekoć političkim Jugoslavenima, što smatram legitimnom političkom pozicijom, stavljam oznaku J, jer ga to podsjeća na nacističko Juden. Kako mi je krenulo, ubuduće ću na basketu morati paziti da ni slučajno ne fauliram pripadnika manjinske skupine po bilo kojoj osnovi, da mi ne pripiše nacističke pobude. U svemu tome tješi me rečenica koju sam nedavno čuo od jedne dame – nije važno što piše u novinama, već što piše u Ustavu.