Kako sam se s torbom punom eksploziva, bombi i topovskih udara našao okružen udbašima

Pavelić! Paveliiiić!!! – 10. travnja, na sred komunizma i Šubićeve ulice u Zagrebu, vikao je na sav glas jedan mladi čovjek. Provokator? Pacijent? Narodni neprijatelj? Antikomunistički buntovnik? Budući mučenik koji će hrvatsku samostalnost dočekati u Gradiški? Premda su se od dojava revnih građana užarili bakelitni telefoni narodne milicije, izgrednik nije ni uhapšen, ni priveden, ni suđen, niti je Vrapče dobilo novoga pacijenta.

U to su doba, naime, u davnašnjim, i sadašnjim prostorijama Češkoga doma, bili radijski studiji. Došao ton majstor Krešo na posao, vrata studija zaključana, ključa nema na porti, zabunom ga ponio sa sobom kolega Pavelić, koji je netom izišao iz zgrade. Izjuri Krešo na ulicu i ugleda kolegu stotinjak metara dalje i stane ga zvati iz svega glasa: – Pavelić! Paveliiiiić! Ova autentična zgoda zapravo hoće reći kako je kontekst važniji od onoga što se iz njega vadi. Ono „izvađeno“ ima jasnoću i jednostavnost, ono je gelender, oslonac, ladica, nasušna potreba ljudskoga uma da u sljepilu kaosa svijeta koji se neprestano mijenja, izmiče i zbunjuje, ima čvrste uporišne točke.

Sve ono što se iz konteksta vadi, reže, siječe i čupa, pohranjuje u povijesne udžbenike, pismohrane, novinske naslove, što se citira tijekom stoljeća, ma kojega podrijetla bilo, objedinjuje baš ta jednostavna i nasušno potrebita jasnoća. Za razliku od jednostavne jasnoće „izvađenog“, kontekst je uvijek mutan, slojevit, bezgranično širok i znade izazvati višestoljetne prijepore u svojih interpretatora. Najveći „vaditelj iz konteksta“ upravo je sama Povijest. Nesnošljiva prema vlastitome kontekstu, iz njega vadi, probire i ustoličuje, ne samo ono od dnevne potrebe i uporabe, već ono što će jedan bezoblični tijek tijekom tisućljeća učiniti naoko smislenim. Za razliku od sedimenata stijena koji su pouzdan svjedok geoloških zbivanja, povijest će, nakon dvadeset kao i dvije tisuće godina, jednako uporno lagati o sebi. Njena je vrlina i mana da sama sebe pojednostavljuje do krajnosti i u tome je sklona pretjerivanju.

Povijest stoga ne treba prepustiti ni povjesničarima, ni njoj samoj, već uvijek i iznova slobodnom i znatiželjnom ljudskom duhu. Kako sadržaj ne postoji po sebi, već ga definira kontekst, dokazao je avangardni ruski redatelj Kulješov znamenitim eksperimentom s glumcem Možuhinom, čije je bezizražajno lice montirao uz prizor tanjura juhe, maloga djeteta i mrtve žene. Jedno te isto lice, po sebi bez izraza, tako je postajalo gladno, nježno i žalosno. Ruski su avangardni filmski redatelji razvili teoriju i praksu filmskoga konteksta, to jest filmske montaže koju su držali možda i najvažnijim izražajnim sredstvom. Na prvoj godini Akademije, teoriju filmske montaže predavao mi je profesor Branko Belan, autor kultnoga hrvatskog filma „Koncert“. Toga je popodneva upravo govorio o Pudovniku i Kulješovu, a ja sam na Školi, „zadužio“ pirotehniku koja mi je bila potrebna za moju filmsku vježbu: dimne bombe, topovske udare i fitilje. Moja kožna torba preko ramena bila je teška i prepuna. Mi studenti, vrijeme između predavanja, kratili bismo preko puta u podrumu glumačkoga restorana Hrvatskog narodnog kazališta, u kojem su imali odličan i jeftin grah.

Odem ja, dakle, poslije Belana, Kulješova i Pudovkina, preko ceste kao uvijek na službeni ulaz, na kojem se, pokraj prema nama akademcima uvijek ljubazne gospođe, koja nas je unutra puštala, taj put nalazio jedan grmalj u sivom odijelu s kravatom: – Još jedan naš akademac… – reče mu portirka i ja sam produžio u podrum. Kad tamo gomila istih takvih tipova u istim odijelima i kravatama. Pomislio sam prvo da je riječ o članovima zbora za neku modernu operu, ali nije mi bilo logično da baš svaki od njih ima u ruci voki toki. I tada mi je sinulo da će na večerašnju izvedbu kazališne predstave doći gledatelj po kojemu se zove trg na kojem je i HNK i moja Akademija. Sve vrvi od udbaša i tajne policije, a ja u torbi imam dimne bombe, fitilje i topovske udare, pa kad me oni stave u svoj kontekst, i dok im ja objasnim moj kontekst filmske vježbe, Belana, Pudovkina i Kulješova, proći će mi prvih pet godina u Starog Gradiški.

Jedan od meni najdražih primjera filmske kontekstualnosti jest zgoda s Chaplinom. Žena koju voli ostavi ga jer je alkoholičar. U idućem prizoru vidi se Charlie s leđa kako mu se cijelo tijelo i ramena tresu jer očito neutješno jeca. No kadar sprijeda otkriva kako je riječ o tome da mućka posudu za koktel.

Univerzum, svijet, ljudski rod, manjim su svojim dijelom vlastiti sadržaj, a dominantno su – kontekst. Poglavito za umjetnost, a ponajviše za moj vlastiti redateljski posao. Ako je, uzmimo, iz konteksta jasno da je glavni junak ljubomoran na svojeg prijatelja koji mu ljubuje sa ženom, susret i razgovor njih dvojice ne režiraš tako da junak izražava ljubomoru, već da je skriva. Dok brbljaju o tome na primjer, je li ili nije u redu Hrvatski sabor iznad kojega je samo Bog bez obzira na kontekst, nazivati dnom dna, mi kao publika znamo da uopće nije riječ o tome, već da jednog sudionika dijaloga muči ljubomora, a drugoga pitanje sluti li mu prijatelj to da s njim dijeli svoju ženu.

Ljudski je život dakle i naime – kontekst i bez njega se ne može. Na nj se pozivaju i tužitelji i odvjetnici, okrivljenici i oštećeni, povjesničari i znanstvenici, nogometni izbornici i zločinci. Pa zašto se onda i političari, kad lupe nešto što im se poslije nabija pod nos, ne bi pozivali na kontekst kao na 5. amandman? Pa ne bi zato što u opis njihova posla spada to da javnost za njima trčkara s metlicom i lopaticom kao za kućnim ljubimcima po parku, ali ne zato da njihov nestašluk pokupi i skloni u vrećicu, nego da im njime natrlja nos. Za to su izabrani na izborima i za to su plaćeni.