Ovi su izbori, uz općepoznatu glasačku ćudljivost, pokazali i svu relativnost tumačenja naše političke realnosti. U tome tumačenju HDZ se osjeća izbornim pobjednikom, a SDP se ne osjeća izbornim gubitnikom! Istovremeno, Most se ćuti "apsolutnim izbornim pobjednikom"! Kako će takva različita i oprečna viđenja formirati Vladu? A upravo bi o toj vladi trebala ovisiti, barem kratkoročna, a možda i dugoročna budućnost Hrvatske. Bude li slijedila poslijeizborna trgovina, bit će to hrvatsko "vječno vraćanje istog", dok bi ipak njezin izostanak bio najava nečeg potpuno novog. Još bi čudnija i realnija mogla biti i gotovo nevjerojatna mogućnost stvaranja tzv. velike koalicije. Bi li se moglo dogoditi da ugledamo i to "čudo neviđeno", odnosno da na vlasti zajedno budu prijateljski HDZ i SDP?
I ovi su izbori iznova pokazali da je hrvatsko društvo uvelike podijeljeno. Ta podjela ne datira od prvih slobodnih hrvatskih izbora. Ona je stara sedamdesetak godina i potječe iz vremena kada su Hrvati pošli za dva svjetska totalitarizma, za fašizmom i komunizmom. Tada je počela višedesetljetna hrvatska trauma. Ona se u svakome nacionalno osjetljivijem trenutku javi kao više ili manje vidljivi recidiv. To se vidjelo i u ovim izborima kada su birači opet uglavnom birali dvije ideološki suprotne strane. Most se u toj podijeljenoj realnosti pojavio kao nova politička mogućnost. Sam naziv Most ima i višestruko simboličko značenje. Prije svega, on označava "inicijacijsko putovanje" i otvaranje mogućnosti za nešto novo. Dobiveni birački mandati svjedoče da su birači uočili bit Mosta kao nečega što nadilazi staro i postojeće.
Činjenica je da i HDZ i SDP, kao baštinici nekadašnje arhe-podjele, pokazuju nelagodu da će u sastavljanju nove vlasti morati uvažiti i Most. Ta stranačka udruga za svoju potporu HDZ-u ili SDP-u traži provođenje temeljitih ekonomskih i političkih reformi. Upravo će taj Mostov uvjet biti i test tih stranaka žele li istinske reforme ili samo vlast. Čelnici Mosta uvjeravaju da njih vlast sama po sebi ne zanima. Ako je, pak, ostanak na vlasti ili dolazak na nju osnovni motiv dviju najvećih naših stranaka, onda je čak moguće i naoko nemoguće, tj. da HDZ i SDP formiraju hrvatsku veliku koaliciju. Doduše, nju mogu stopirati stare nesnošljivosti i osobne taštine. Osim toga, tko bi u toj koaliciji po uzoru na Njemačku bio naša Angela Merkel? Mi niti imamo tu demokratsku tradiciju niti političku kulturu da bi osobne taštine i napuhane veličine mogle biti pod kontrolom te kulture i tradicije. Poslijeizborno vrijeme bit će ujedno i test veličine vlastohleplja tih dviju stranaka. Vrlo brzo će se vidjeti koliki je njihov eros vlasti.
Da žudnja za vlašću stalno postoji, najzornija su potvrda i nekoć najviši državni dužnosnici – bivši predsjednik Ivo Josipović, nekadašnja premijerka Jadranka Kosor i bivši ministar financija Slavko Linić. Oni su i najveći gubitnici nedavnih izbora. Usprkos fijasku koji su doživjeli, oni još ne pokazuju namjeru da se povuku iz politike! Iznova se na njihovome primjeru pokazalo da nekada moćni i poznati, nakon što otpadnu iz stranaka, ne mogu više samostalno politički preživjeti. Izuzetak su samo vidrasti Stipe Mesić i osebujni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Mesić je čak dva puta postao predsjednik države, dok je Bandić nakon raskida sa SDP-om postao dugovječni zagrebački gradonačelnik. A i dobitnik na ovim izborima, ostvarivši politički kapital koji bi mu mogao dati novi politički zamah. Takvu su mogućnost, upravo na ovim izborima, izgubile dvije političke dame: Mirela Holly i Željka Markić. Unatoč tome što se dugo vremena činilo da imaju velike i trajnije perspektive.
Danas se neusporedivo veće perspektive otvaraju pred predvodnicima Mosta. Ne uđe li u neke zagonetne kombinacije i političke kalkulacije, Most bi se mogao potvrditi kao skup autentičnih zagovornika interesa Hrvatske. Njegova vjerodostojnost bit će procjenjivana i vrednovana upravo po principima koje budu proklamirali te dosljednošću kojom ih se budu držali. No, politika je umijeće mogućega. Pretpostaviti je da to poštuju i Most i HDZ i SDP. U protivnom se ponašaju po glavnoj šezdesetosmaškoj paroli: "Budimo realni – tražimo nemoguće!" Bude li tako: "Bože, čuvaj Hrvatsku", u koju se svi javno zaklinju.