Kako se naoružavala Hrvatska? Strojnica Pleter danas se čuva u muzeju

Jedna od prvih strojnica hrvatske proizvodnje koje su se pojavile nakon početka Domovinskog rata svakako je i strojnica Pleter proizvedena u Oropletu u Pleternici kraj Požege. O njezinim karakteristikama i manama sve je već rečeno i napisano, no kako je nastajala i tko je sudjelovao u njezinoj konstrukciji i proizvodnji do sada je javnosti ostalo nepoznato.

Jedan bez kojih nikada ne bilo Pletera je 52 –godišnji Željko Starčević iz sela Šumanovci koje se nalazi između Kutjeva i Pleternice. Strastveni zaljubljenik u oružje i njegov izvrsni poznavatelj kao i kolekcionar postao je glavni stručnjak za Pleter.

Ekipa stručnjaka

– Radio sam u kutjevačkom kombinatu. Bilo je ljeto 1991.godine. Ljubo Protrka iz Kutjeva koji je bio u HDZ-u jednog dana me pitao da li bi se negdje kod nas moglo proizvoditi oružje i da li bi mogao doći na jedan sastanak u požešku ljevaonicu. Na sastanku je bio Tomislav Majnarić iz Oropleta, načelnik Policijske uprave u Požegi Nikola Janković i još neki ljudi. Rekao sam da nema ništa lakše nego napraviti strojnicu jer za nju je potreban jedan ‘feder’, pola kilograma željeza, cijev i to je to. Majnarić je kazao da bi se kod njih u Oropletu tako nešto moglo napraviti jer su oni imali jednu od boljih alatnica, ne samo u Hrvatskoj nego i na prostoru bivše Jugoslavije – prisjeća se Starčević koji tih dana ništa nije govorio svojoj obitelji tako da oni desetak dana nisu ni znali da on na posao umjesto u kutjevački kombinat odlazi u pleternički Oroplet. U ekipu koja je stvarala Pleter bili su uključeni Ivan Nikolić i Žarko Markota iz Oropleta, Ilija Brkan iz Zvečeva i Željko Matošević iz Plamena. Anto Barbarić, dipl. ing. strojarstva koji je tada imao svoju privatnu tvrtku i alatnicu Microplet, a koji je prije toga radio u Oropletu vratio se u njega kako bi pomagao u stvaranju pleterničke strojnice. On je bio voditelj ekipe.

– Željko Starčević je strašno inteligentna osoba i s velikim znanjem o oružju. Bez njega mi ne bismo mogli napraviti strojnicu jer nitko od nas nije imao pojma o oružju, ali smo zato svi bili dobri inženjeri, tehnolozi i konstruktori. Idejni začetnik pokretanja takve proizvodnje bio je Tomislav Majnarić. Njemu je palo na pamet da bi se tako nešto moglo raditi u Oropletu. Naime, mi u Hrvatskoj do tada nismo imali pristup oružju niti smo u tome imali kakvo iskustvo i ovo je za nas bilo jedno novo područje. Pleter je nastajao timski. Zahvaljujući tom poslu danas puno znam o oružju – ističe Barbarić koji je posebno ponosan na te dane kada je vladao neki čudan zanos i kada je bilo, kako kaže, toliko ljubavi za Hrvatsku da većini nije bio problem učiniti sve da se ostvari hrvatski san. Tada su volonterski od jutra do mraka radili na konstrukciji Pletera za čiju osnovu je poslužila britanska strojnica Sten. Naime, Željko Starčević je od djeda naslijedio Sten iz Drugog svjetskog rata, ali kako za njega nije imao dozvolu za držanje 1985. igrom slučaja tadašnja milicija mu ga je oduzela.

Spremnik po uzoru na Uzi

- Kada smo krenuli praviti strojnicu sjetio sam se toga Stena kojeg smo pronašli na skladištu u policiji. Spremnik smo izradili po uzoru na izraelsku strojnicu Uzi . Za Veliku Gospu koja se slavi 15.kolovoza napravili smo prototip koji je poslije otišao u Ministarstvo obrane, ali nam nikada nije bio vraćen. Kada smo ga napravili u dvorištu Oropleta smo nalagali fosne, napunili spremnik s 30 metaka i sve isprašili. Svi su bili sretni i zadovoljni jer se ni jedan metak nije zaglavio – prisjeća se Starčević koji inače nije imao nikakvih tehničkih znanja o konstrukciji i serijskoj proizvodnji. A nakon toga trebalo je organizirati serijsku proizvodnju što nije bilo ni malo lako. Naime, trebalo je prvo napraviti sve potrebe alate za proizvodnju, ali i nabaviti neke stvari kojih nije bilo u Hrvatskoj.

- Lako je bilo napraviti jedan uzorak, a onda je krenula potraga za posebnim limom za spremnik. Tada nismo znali da se običan lim može nitrirati kako bi postao tvrđi. Odlučili smo otići u Njemačku po njega. Tu nam je pomagao tadašnji župnik u Požeškim Sesvetama Antun Capan. On, Stjepan Odobašić Štefa iz Zagrađa sa svojim kombijem i ja krenuli smo po ‘humanitarnu pomoć’ u njemački Caritas – to je bio službeni razlog našeg puta. Otišli smo u neki gradić blizu belgijske granice, međutim spremnike koje smo tamo našli nisu odgovarali.

Napravili sami alate

Uz pomoć jednog svećenika iz naše katoličke misije otišli smo tada u Belgiju, ali tamošnji trgovac nam nije htio prodati, mislim da se bojao tako da smo se opet vratili u Njemačku, u München, i uz pomoć naših svećenika konačno smo uspjeli naći što tražimo. Na spremnike smo stavili humanitarnu pomoć, natovarili smo kombi toliko da ni igla nije mogla stati. Kada je carinik otvorio kombi na glavu su mu pale dječje cipelice te je odustao od kontrole – priča Željko. Nakon šest mjeseci priprema krenula je serijska proizvodnja. Da bi se uopće moglo krenuti u takvu proizvodnju trebalo je prvo napraviti 54 razna alata.

– Barbarić i njegova ekipa napravili su sjajne alate, a njegova plastična ručka je fantastično ispala – kaže Starčević. Proizvodnja Pletera u Oropletu trajala je oko godinu dana i u tom vremenu napravljeno je oko 4.500 komada.

– Do prije tri godine imao sam jedan primjerak strojnice, ali sada je više nemam. Naime, da bi je mogao zadržati moramo bi je staviti van funkcije, a kako ja nemam srca oružju oduzimati ono što ga čini oružjem vratio sam je u policiju – kaže Starčević koji čuva tehnički nacrt za Pleter koji je pomalo već izblijedio, a koji je nakon propasti Oropleta skinuo sa zida i ponio kući. Ali ovaj pasionirani poznavatelj oružja koji svoje znanje iskoristio za najplemenitiju stvar - obranu svoje domovine za što je odlikovan ordenom predsjednika Tuđmana, u svojoj kolekciji čuva mnogo zanimljivog starog oružja s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Pokazuje nam i njemačke stručne novine o oružju International Waffen-Magazin iz 1993.godine u kojem su opisane hrvatske strojnice nastale početkom Domovinskog rata među kojima je i Pleter.

Nakon Domovinskog rata Pleter koji je dobio i svoju verziju s prigušivačem prestaje se koristiti u sklopu Oružanih snaga RH. Dio proizvedenih primjeraka ostao je u privatnom vlasništvu, od čega je većina tijekom vremena predana MUP-u u sklopu akcije „Zbogom oružje“. Predani primjerci su uništavani, a nekoliko ih je završilo u muzejima.

>>U rat su ponijeli samo kubure