Kako se političar odnosi prema zdravlju tako se odnosi i prema građanima

Kad je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić prije nekoliko dana završio u bolnici s dijagnozom plućne embolije koja ga je mogla ubiti i kad je postalo jasno da je sam sebe doveo nedaleko od ruba života zato što nije htio poslušati liječnički savjet da lom kosti noge zahtijeva mirovanje, ljudi su slijegali ramenima i zaključili: „Tipični Bandić. Misli da je neuništiv, da je jači od svega…“ Mnogi su tome dodali i da je pao kao žrtva vlastite vječne kampanje i da mu se jednom moralo dogoditi nešto fatalno ili blizu fatalnome.

Jer, Bandićev politički stil u mnogim se detaljima svodi na prikazivanje sebe svojevrsnim nadčovjekom, gotovo nekakvim mitskim, polubožanskim bićem, koje prije sunca izlazi na Sljeme i trči šumskim stazama, pa s prvim zrakama sunca juri kući na tuširanje i presvlačenje, potom u svoj ured, u trku obavljajući mnoštvo stvari i donoseći mnoštvo odluka, da bi do kraja dana obišao desetke zagrebačkih lokacija, susreo se s desecima ljudi, stisnuo stotine ruku, podragao što više djece, „hofirao“, što od iznenadne stidljivosti, a što od vrckavosti zarumenjenim gospođama, zapjevao jednu-dvije s tamburašima ili dalmatinskom klapom… I tako 365 dana u godini.

Bandićev populistički pristup politici svodi se na poruke tipa – dok njegovi politički konkurenti spavaju, meškolje se u krevetu i ne da im se iskoračiti iz tople postelje, on već satima „dela“ i susreće se sa svojim narodom… Neizgovorene poruke koje šalje su: „Ja sam jak i snažan…“, „Kod mene nećete vidjeti nikakvu slabost…“, „Ja se ne umaram…“, „Ja sam uvijek tu…“, „Ja mogu riješiti svaki vaš problem, ispuniti svaku želju…“ I onda, odjednom – plućna embolija! U njegovom slučaju uistinu se može postaviti pitanje postoji li granica koju neće prijeći i što ga kao političara motivira da svojim postupcima usmjerenim isključivo prema održavanju svoje goleme političke moći dovede u pitanje čak i vlastiti život.

Otkrio ga CNN

Milan Bandić posebno je ilustrativan primjer iako političara toga tipa nema puno. On stvarno ostavlja dojam da mu je čak i život prihvatljiva cijena za političku moć. No, općenito gledajući, većina političara ima u sebi potrebu skrivati da su, u konačnici, ipak slabi poput svih ostalih ljudi. Nerado priznaju da su bolesni, da se boje, glume da su jaki čak i kad se iznutra raspadaju. Imamo mi svojih primjera, naravno, ali nije ni svijet cijepljen od te pojave. I to kako onaj nedovoljno demokratski tako i onaj dio koji sebe naziva perjanicom demokracije.

Demokratkinja Hillary Clinton, primjerice, tijekom kampanje 2016. godine tjednima je glumila da je dobro, iako su portali i društvene mreže, potaknuti, naravno, nagađanjima iz suparničkog tabora, brujali o njezinu lošem zdravstvenom stanju. Tek kad je tijelo kolabiralo, zbog čega je morala otkazati neka događanja, objavljeno je da ima jaku upalu pluća. Da je fizička snaga nije izdala, vjerojatno bi i dalje nastavila s taktikom skrivanja stvarnosti. Nakon toga, njezin je medijski tim morao objašnjavati zašto je kandidatkinja za predsjednicu lagala američkom narodu… Venezuelski predsjednik Hugo Chavez umro je 2013. godine od karcinoma s kojim se borio od 2011. godine a da javnost nikad nije doznala o čemu je točno bila riječ. Štoviše, građani nisu imali pojma da je bolestan dok nije nakon operacije izvedene u Havani objavljena kratka vijest da mu je operiran karcinom i da se dobro oporavlja. Nakon toga prolazio je kroz teške postoperativne terapije, bolest ga je nastavila izjedati, ali je njegov ured žestoko opovrgavao da predsjednik ima bilo kakvih problema. Štoviše, Chavez je čak pobjedonosno objavio da je pobijedio rak pa je 2012. godine izabran i četvrti put za predsjednika Venezuele.

Hrvatska ima iskustvo sa zatajenom bolesti od koje je stvarno bolovao prvi predsjednik Franje Tuđmana. Kroz njegovu bolest, odnosno njezinu javnu prezentaciju, društvo je sazrijevalo i danas je teško zamisliti da bi nekom ozbiljnom političaru u sličnoj situaciji palo na pamet da pribjegne takvome poricanju istine.

No predsjednik Tuđman u svoje vrijeme nije želio da se zna išta o njegovoj bolesti, tumačeći je vjerojatno znakom vlastite slabosti koju ne smije pokazati javnosti. Njegovi suradnici i liječnički tim dugo su sudjelovali u uroti skrivanja istine. Opovrgavali su je čak i kad je bilo vidljivo golim okom da njegova bolest nije nikakav čir na želucu, nego opaki karcinom. U želji da prikrije stvarno stanje, hrvatski je predsjednik obavljao svoje dužnosti i onda kad je bilo očito da za to nema snage.

Tek kad je zbog pogoršanja hitno prevezen u bolnicu Walter Reed u Washingtonu, domaća je javnost doznala od čega boluje državni poglavar, ali ne iz domaćih izvora, nego od – CNN-a. Njegova pojavljivanja u javnosti samo su bila dokaz da mu je sve gore, ali nije odustajao. Sastajao se sa stranačkim ljudima, veleposlanicima u Hrvatskoj, stranim gostima, a nakon posjeta Vatikanu čak je otišao položiti vijenac na Oltar domovine na Medvedgradu… Takvo informiranje javnosti o nečemu iznimno važnome, kao što je bolest čovjeka koji vodi državu, danas nije zamislivo… U tome je hrvatsko društvo ipak sazrelo.

Ovi primjeri otvaraju pitanje što goni političare, barem neke, da dovedu sebe do točke pucanja, kao što je učinio Bandić. Ali i što mnoge među njima motivira da skrivaju istinu. Boje li se da će ih birači doživjeti kao slabiće ili da će im s priznanjem početi opadati politička moć?

– Pokušaji skrivanja istine odraz su velike nesigurnosti i neshvaćanja da se nijedna tajna ne može sačuvati. Dovoljno je da neki političar ode dvama liječnicima i ja ću to za 20 minuta doznati. Jednostavno je to nemoguće sakriti. I zato je nerazumno i potpuno neodgovorno prema javnosti to i pokušavati – kaže komunikacijska savjetnica Ankica Mamić. Političari su na svoje dužnosti izabrani voljom birača i odgovorni su biračima dati relevantne informacije o sebi i promjenama koje im se događaju.

– Svatko se može razboljeti. I svatko ima pravo biti bolestan. Politika je izuzetno stresan posao, a stres je među glavnim uzrocima mnogih bolesti. No svaki bi političar morao shvatiti i da njegova odgovornost prema biračima podrazumijeva i obvezu da vodi računa o svom tjelesnom i mentalnom zdravlju. Odnos koji Milan Bandić ima prema sebi jednak je odnosu koji ima prema građanima. Puno je puta pokazao da ne drži ni do čega i ni do koga, a odnosom prema vlastitom zdravlju pokazao je da ne drži ni do sebe… U njegovu slučaju mi birači ne možemo biti sigurni što upravlja njegovim postupcima. Je li neka odluka bila posljedica teškog moždanog udara koji je preživio? Je li prometna nesreća koju je skrivio bila posljedica alkoholizma? Kad nema informacija, otvara se prostor nagađanjima i glasine je nemoguće kontrolirati… – kaže Ankica Mamić ocjenjujući Bandićev komunikacijski stil kao potpuni promašaj.

Iskrenost i autentičnost glavne su poluge dobre komunikacije. Građani neće zamjeriti nekome što je bolestan niti će mu zbog toga automatski pasti politički utjecaj. No zamjerit će skrivanje i laganje, a tada i politički utjecaj dolazi u pitanje. Kao izvrstan primjer komunikacije ističe splitskog gradonačelnika Andru Krstulovića Oparu koji je bez odugovlačenja objavio sve važne informacije o svojoj bolesti.

Zakon života

– Ne samo da mu zbog toga nije pao rejting nego je njegov otvoren i iskren pristup nagrađen snažnom pozitivnom energijom, razumijevanjem i potporom građana. Iskrenošću prema javnosti i sebi olakšao jednu iznimno zahtjevnu životnu fazu koja bi bila još teža da se mora boriti s glasinama koje je nemoguće zaustaviti – zaključuje A. Mamić.

Politolog Anđelko Milardović kaže da je u tipologiji moći politička moć – najveća. Kod nekih ljudi u politici bilo koja tjelesna slabost aktivira strah od gubitka te moći i zato su skloni postupati neracionalno i protivno svim savjetima, pa i izbjegavati priznavanje te slabosti javnosti. Čine tako jer im se čini da će gubitkom političke moći i oni nestati, pa pod svaku cijenu to žele spriječiti. To su, kaže, te „muške“ fantazije o političkoj moći kao ekstenziji vlastite osobe. Takvim se ljudima čini da je sve što imaju ili barem ono što im je važno nastalo kao rezultat njihove političke moći te da će urušavanjem toga i oni nestati.

– Kad bih ja morao birati između političkog nestajanja i nestanka s ove životne pozornice, ja bih uvijek izabrao nestanak iz politike. Politika je varljiva, možeš pasti, ali se možeš i dignuti. No, kad te nema, sve je konačno i nepovratno. Zakon života trebao bi biti jači od politike – kaže Milardović, bez namjere, veli, da time analizira stil djelovanja zagrebačkog gradonačelnika.

Pogledajte video: Otkrivanje spomenika Franji Tuđmanu

Video: Mateja Šobak