Dan je 25. svibnja 1957., nebo nad Beogradom je olovne boje, a jaka kiša slijeva se iznad 50 tisuća ljudi natiskanih ispred Stadiona JNA. Među njima su i novinari iz svih jugoslavenskih republika koji pomalo skiciraju svoje izvještaje o "veličanstvenoj smotri mladosti", jer ona upravo treba kulminirati dolaskom štafete. "Od 5. maja, kad su krenule iz Kumrovca, stotine hiljada nosilaca palice u koju su utkana naša srca, mladalačke snage i radne sposobnosti koje poklanjamo socijalističkoj otadžbini, prevalile su oko 3.500 kilometara kroz sve krajeve naše zemlje, srdačno dočekivani i ispraćani", zabilježio je dopisnik sarajevskog Oslobođenja.
Na terenu stadiona već je postrojeno oko 1500 učenica srednjih škola čije su bijele bluze i plave hlačice živopisno odskakale od zelene boje trave kojom je teren prekriven. U središnjoj loži već čekaju najviši državni i partijski rukovodioci: Petar Stambolić, Edvard Kardelj, Rodoljub Čolaković, Svetozar Vukmanović, Lazar Koliševski, Franc Leskošek, general Armije Ivan Gošinjak, Koča Popović. U ostalim ložama nalaze se članovi Izvršnog vijeća Srbije, narodni zastupnici i drugi istaknuti javni i kulturni radnici, prisutne su i udovice Moše Pijade i Borisa Kidriča.
Predsjednik Republike Josip Broz Tito došao je na stadion sa suprugom Jovankom Broz točno u 16.25 sati. Predstavnici Saveznog odbora za proslavu Dana mladosti Milija Radovanović i Alija Vejzagić dočekali su ih na ulazu u stadion i srdačno ga pozdravili. Gledatelji na prepunom stadionu ustali su na noge i burno aklamirali predsjedniku Republike, a on je, nasmijan, dobro raspoložen, u plavoj maršalskoj uniformi, otpozdravljao rukom razdraganoj masi koja je skandirala "Tito, Tito".
POVEZANI ČLANCI:
"Jedinstvo Titova rođendana i Dana mladosti simbol je neraskidive povezanosti mlade generacije i životnog puta najvećeg sina naših naroda", odzvanjalo je s razglasa prije nego će mu uručiti štafetnu palicu s pozdravnim pismom, u kojem mu u prigodi maršalova 65. rođendana, narodi Jugoslavije izražavaju najsrdačnije želje za dug i sretan život.
Naposljetku, fanfare su objavile ulazak štafetne palice koju nose poznati sportaši Zvonko Sabolović, Vlado Marjanović, Cmiljka Kalušević, Milan Milakov, Veliša Mugoša i Milka Babović. Posljednji u nizu, štafetnu palicu je prihvatio predsjednik Narodne omladine Jugoslavije, 39-godišnji Mika Tripalo. Obučen u bijelu odjeću, on je specijalnim mostom koji je podignut preko cijelog zapadnog dijela stadiona stigao do središnje lože u kojoj se nalazio predsjednik Tito.
"Dragi druže Tito, u ovu štafetu utkana su osjećanja i želje miliona građana naše zemlje. Oni Ti povodom Tvog rođendana šalju tople pozdrave i srdačne čestitke. Radni ljudi naše zemlje, omladinci i omladinke, pripadnici naše Armije nosili su ovu štafetu tragom naših partizanskih slavnih brigada, nosili su je pokraj novih pruga i tvornica koje je omladina svojim rukama podigla, nosili su je preko tri i po hiljade kilometara diljem otadžbine. Druže Tito, omladina Jugoslavije uvijek je Tvoj rođendan slavila kao svoj praznik. Ona Ti i sada upućuje svoje srdačne čestitke", riječi su upućene Josipu Brozu prije nego će preuzeti palicu iz Tripalovih ruku.
Predsjednik je posebno razdragan, ne bez razloga. Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine na prijedlog omladine Kragujevca, kao Titova štafeta. Prve štafete Tito je preuzeo u Zagrebu, a u godinama koje slijede sve do 1956. osobno je primao posljednje nositelje štafete pred Belim dvorom u Beogradu, uz svečani doček na Trgu Republike. Na Titovu inicijativu taj događaj nazvan je Dan mladosti i upravo od spomenute i opisane 1957. godine štafetu će do smrti primati na Stadionu JNA u Beogradu. "Jedinstvo Titovog rođendana i Dana mladosti simbol je neraskidive povezanosti mlade generacije i životnog puta najvećeg sina naših naroda", čuje se sa svih strana na ovoj "smotri uspjeha omladine Jugoslavije".
FOTOGALERIJA Titova unuka, glumila u omiljenoj seriji i ostala bez oba filmska roditelja, a prije četiri godine se razvela
Tijekom 35 godina, koliko je bio na čelu države, Tito je postao i simbolom mladih. Zapravo, cijeli proces ideologizacije Tita u očima mladih bio je vrlo širok i kontinuiran te je obuhvaćao gotovo svaki aspekt života. Službeni početak tog procesa bio je u Bihaću 1942. osnivanjem Ujedinjenoga saveza antifašističke omladine Jugoslavije kada i započinje razdoblje Titovih pionira. Međusoban odnos bio je izuzetno očinski te su sva djeca pokraj roditelja i škole imali zajedničku figuru čije su savjete i mišljenja pozorno slušali i njima težili. Djeci je slao mandarine i druge darove, podupirao gradnju igrališta i parkova, a pioniri su sudjelovali u službenim ispraćajima i dočecima, o njemu pisali, darivali ga i posjećivali.
U godinama neposredno nakon rata, prosvjećivanje, opismenjavanje i ideološko usmjeravanje i oblikovanje mladih sukladno liniji vladajuće Komunističke partije, odgojenih na principima marksizma i lenjinizma bilo je izuzetno važno, kao integrirajući čimbenik u izgradnji zajedništva – "bratstva i jedinstva".
Ti su se procesi odvijali u obrazovnim ustanovama te na radnim mjestima mladih. Organizacija Narodna omladina Jugoslavije je uz državna i partijska tijela zadužena za nadzor i rad s djecom i omladinom u svim vrstama škola i na sveučilištima te da se intenzivno bavi kulturno-prosvjetnim radom s mladima. Ideološki rad provođen je smišljeno i putem raznih zabavnih sadržaja – organiziranjem izleta, drugarskih večeri, plesnih škola, posjeta kazalištima i kinima, koncertima i izložbama. Komunistička je vlast stvaranjem novih tradicija socijalističkog društva, usvojila i nove praznike – Dan dječje radosti ili Novu godinu (umjesto Božića) te uvela proslave nekih bitnih datuma iz života mladih kao što su početak i kraj školske godine ili ispraćaj i doček regruta u JNA. Za takve su se prigode organizirale proslave, narodna veselja, sportske igre i slično.
POVEZANI ČLANCI:
Omladinske organizacije, poput Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, u poslijeratnoj zemlji odigrale su veliku ulogu u odgoju i usmjeravanju mladih u duhu socijalizma, a sve s ciljem što većeg uključivanja mladih u svoje aktivnosti. U tome su u velikoj mjeri i uspjele, jer je većina mladih prihvaćala sudjelovanje u zadanim procesima – obnovi i izgradnji, industrijalizaciji, kolektivizaciji, prosvjećivanju i opismenjavanju te u drugim kulturnim i sportskim aktivnostima i manifestacijama. Mladi su pri tome bili provoditelji i bitni čimbenici vladine i partijske politike, ali istovremeno i objekt provedbe tih mjera.
"Kad omladina vidi stalan progres, kad vidi kako se neprekidno i dinamično razvija čitav život, kad vidi za sebe perspektivu, onda ne može biti nikakvog sukoba. Tu može biti samo prirodnog nastavka – jedni odlaze, a na njihovo mjesto dolaze drugi – i zato treba učiti omladinu da nas može zamijeniti", govorio je Tito.
Desetljećima unatrag, Dan mladosti ne egzistira kao državni praznik, taj datum počiva u ropotarnici povijesti, skupa s Jugoslavijom i Titovim likom izgrađenim kao personifikacija i simbol države i društvenoga sustava. Pa opet, posljednjih godina svakog 25. svibnja njegovo rodno mjesto Kumrovec pohodi čak 10.000 ljudi vođenih daškom nostalgije za prohujalim vremenima, a istog dana brojni građani hrle i Titovo posljednje počivalište u beogradskoj Kući cvijeća. Među njima, iznimno brojni su mladi, pa i oni rođeni nakon smrti Broza i Jugoslavije.
Povjesničar Dragan Markovina, koji je osobno posjetio obje manifestacije, potvrđuje kako su Kumrovec i Beograd u prošlosti primarno posjećivale starije generacije ljudi koji su dolazili s jugoslavenskim zastavama, sjećali se mladosti i bili jako nostalgični prema tom razdoblju, no da su prije petnaestak godina počeli dolaziti i bajkeri iz Slovenije, jako mladi ljudi sa svih strana bivše države koji su "negdje naslijedili, usvojili ili prihvatili socijalističku Jugoslaviju kao dio svog identiteta".
– Ideja iz vremena Titove Jugoslavije temeljila se na nekoliko stupova, a uz radništvo, ključni stup bila je omladina s kojim se ideološki radilo. To je vuklo tradiciju još iz Saveza komunističke omladine Jugoslavije koji je bio presudni faktor u Narodnooslobodilačkoj borbi, jer ako pogledamo strukturu ljudi koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu u partizanskim redovima, najvećim dijelom su to bili jako, jako mladi ljudi.
I negdje je ostala ideja da je mladost taj stup na koji bi se režim trebao oslanjati. Danom mladosti se na neki način pokušalo napraviti direktnu vezu između neupitnog vođe i onih na kojima režim planira počivati. Premda osobno, kada je riječ o odnosu prema omladini, cijenim to razdoblje i smatram ga vrlo pozitivnim, trčanje štafete i središnja manifestacija na beogradskom stadionu za mene je apsolutni cirkus koji je, realno, išao u smjeru kulta ličnosti – smatra Dragan Markovina.
Njegov kolega povjesničar Martin Previšić na početku razgovora u povodu obljetnice nekadašnjeg Dana mladosti, citirao je Vladimira Iljiča Lenjina koji je rekao: "Dajte mi jednu generaciju omladine, a ja ću vam pokazati što je komunizam." – U tom kontekstu, tko kontrolira mladost, on stvara budućnost. To zvuči kao neka općenita fraza, ali trebalo je tu omladinu u taj sistem i u tu ideologiju, čak i u političko zajedništvo uvoditi na sve moguće načine. To se provodilo kroz školske programe, obilježavanje obljetnica, razne ekskurzije, na koncu, tu je i Dan mladosti, tako da je bilo jako puno indoktrinacije. No u čemu je problem? S vremenom je sve to potpuno izgubilo smisao jer je postalo možda čak i kontraproduktivno.
I kako su išle sedamdesete i osamdesete godine, sve te radne akcije, nošenje štafeta, pioniri pa i neki segmenti vojske i sva ta indoktrinacija više nije padala na plodno tlo. Izgubljen je smisao. Jer, naravno, snaga režima ne ovisi samo indoktrinaciji, nego ovisi koliko je taj režim učinkovit. A on je tijekom vremena gubio svoju snagu pa su i te indoktrinacije imale manje smisla i, prema mom sudu, manje učinka na omladinu. Indoktrinacija je bila sveprisutna i na neki način je bila u ideologiji komunizma smislena. Ali i ona je imala smisla koliko je taj sistem bio jak, on je s vremenom slabio i to je postao oblik, zapravo samo karikature – kaže dr. sc. Martin Previšić, izvanredni profesor na Katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
No, je li povrh nesporne indoktrinacije, u odnosu bivše države prema mladima bilo i pozitivnih aspekata, u smislu da se djeca uče određenoj disciplini i redu, da se u tom razdoblju iznimno držalo do obrazovanja, da su sigurna radna mjesta praktički čekala na njih, da nije bilo mjesta za besperspektivnost?
– Bilo je tu i stvaranja socijalnoga kontakta i ispunjavanja svakodnevice. Nije to bilo samo ispiranje mozga. Nije sve bilo samo indoktrinacija, ja se s tim slažem. Pozitivni aspekti su druženje, pedagoški momenti koji su bili prisutni. Naravno, to je isto bio duh vremena, ne samo ideologija. Ideologija po pitanju pionira bila je napadna, ali tu je bilo i puno dječje svakodnevice koja bi na koncu uvijek završavala na druženjima, na stvaranjima radnih navika. Ne zaboravimo, u komunizmu je postojao jedan snažan kult rada. Ti, nazovimo ih pozitivni efekti, jesu u tom kontekstu postojali – kaže Martin Previšić, koji se potom složio s konstatacijom kako se tijekom dekada mijenjao odnos omladine prema sistemu i sistema prema omladini pa su se mogli čuti i sve glasniji disonantni tonovi kroz, primjerice, omladinski tisak poput Poleta ili Studentskog lista.
O mogućim pozitivnim aspektima odnosa prema omladini u socijalističkoj Jugoslaviji govori i dr. sc. Dragan Markovina. – I ti klubovi omladine, kao i fascinantne proslave odlazaka u vojsku, odnosno glorifikacija služenja vojnog roka i slično, s jedne strane smatram lošima, međutim, s druge strane su upravo ti omladinski klubovi bili platforma za cijelu novovalnu scenu, za cijelu rock-scenu, omladinski tisak koji je bila platforma za današnje novinarstvo u Hrvatskoj, kao i u ostalim postjugoslavenskim zemljama. Dakle, i ta druga linija je na kraju krajeva omogućila infrastrukturu za nešto što se najkreativnije dogodilo ovdje kod nas i mislim da ne treba gledati stvari kroz samo jednu prizmu – smatra povjesničar Markovina.
Obojicu naših sugovornika naposljetku smo pitali treba li današnjoj mladeži stanovito društveno političko usmjeravanje. Bi li bilo korisno i uopće izvedivo? Dragan Markovina kaže kako mu se bilo kakva natruha planskog utjecaja države na mlade ni najmanje ne sviđa. – Ta vrsta kolektivizacije danas više ne postoji, osim u jednom dijelu, putem crkvenih organizacija. Činjenica je da tisuće mladih ljudi hodočasti zajedno u Rim, u Međugorje, Gospi Sinjskoj. Premda naizgled vjerski, u prvom redu te su grupe mladih ipak politički organizirane. Može netko reći da Crkva nema veze s državnom politikom, ali nemojmo biti smiješni, tako da to zaista postoji u jednom dijelu društva koji itekako funkcionira. No, uz ovaj izuzetak naši mladi ljudi prepušteni su sami sebi. Mladi više i nemaju taj osjećaj što je društvo, oni su potpuno zarobljeni u nekom svom svijetu, svom mikrosvijetu i to je jednostavno duh vremena koji čak nema veze konkretno s aktualnom hrvatskom politikom – smatra Dragan Markovina.
POVEZANI ČLANCI:
Martin Previšić kaže kako su u današnje vrijeme takvi oblici uplitanja u odgoj, osobito u indoktrinaciju mladih, zapravo nemogući. – To je bilo moguće u sistemu koji je bio zatvoreniji i koji je imao kontrolu kanala, koji je imao potpunu kontrolu medija i koji je imao kontrolu svakodnevice. Danas, ti kolektivni oblici usmjeravanja mišljenja su prilično teško izvedivi i pitanje je s kojim ciljem bi se radili. Istina, stranke imaju svoje mladeži. Vjerske zajednice imaju svoje omladinske sekcije. U nekim demokratskim sistemima se na taj način određene političke, partikularne ili druge ideologije pokušavaju prenijeti na mlade, ali s razine države, kolektivno, nalik vremenu socijalističke Jugoslavije, to je jednostavno nemoguće, posebno u internetsko doba, na tako sistematizirani način.
Mislim da za time nema ni potrebe, iako smatram da današnja omladina ispred sebe ima izuzetno velike izazove, ali koji su više, prema mom sudu, problem društva u cjelini globalno, nego same Hrvatske, ali to je jedna sasvim druga tema. Ali da se razumijemo, i na njih će se prelijevati ideologija. No koliko su oni danas za to zainteresirani, to je pitanje od milijun eura. Iskreno, nisam do kraja siguran, premda na fakultetu radim s mladima, i teško mi je procijeniti, iskreno, koliki je njihov stvarni interes za ideologiju bilo koje vrste – zaključio je Martin Previšić.
No, interes za izučavanje fenomena Dana mladosti još uvijek postoji za povjesničare poput njega i njegova kolege, kao i za tisuće nostalgičnih poklonika Josipa Broza koji će danas pohrliti na njima sveta mjesta njegova rođenja i smrti. Jugoslavija mu je još za života okrenula leđa pa i njegovi najzaslužniji omladinci poput Mike Tripala, mladića sa štafetom koji će samo desetak godina kasnije stvarati pluralističko ozračje u nacionalno-demokratskom gibanju nazvanom Hrvatskim proljećem.
Kad je Tito umro 1980., štafeta se zatekla u Hrvatskoj. Prekinula je svoj put i položena je na odar predsjednika u Skupštini SFRJ. Idućih godina, štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije, a ona posljednja 1987. bila je orošena stiliziranim kapljicama krvi, poput svojevrsnog predskazanja sloma Jugoslavije. Država se naposljetku i raspala u krvi, u bezumnim ratovima 90-ih, kada je u rovovima ginula upravo mladost iz Titovih utopističkih vizija bratstva i jedinstva.
VIDEO Kolona automobila nakon usvajanja UN-ovog nacrta Rezolucije o Srebrenici
Falusni simbol za diktatora