Kako se Vrdoljak našao 
u ulozi zahtjevnoj i za križanca 007 agenta i genija?

Nevjerojatno je koliko se u medijima spominje Ivana Vrdoljaka a da ga se ne prosuđuje, tj. kritički ne analizira. Gospodin je to koji je, zahvaljujući bizarnosti slavonske političke scene na krilima relativno dobrog HNS-ova lokalnog izbornog rezultata (za HNS je sve dobro) postao osječki dogradonačelnik te tako jedan od važnijih haenesovaca u trenutku kad pokraj Radimira Čačića i donekle Vesne Pusić zapravo nije bilo drugih naročito bitnih haenesovaca. Gospodin je to spreman na sve za osobnu političku promociju. Privukao je prvu ozbiljnu pažnju na nacionalnoj razini kad se poprilično lijepo sređen i u odijelu za potrebe jednog relevantnog političkog tjednika slikao sjedeći u – jezeru. Ima nešto simpatično i lako prihvatljivo u tom ostarjelom “mladiću s perspektivom” tako da ga javnost nije penalizirala za ponašanje koje bi mnogi okarakterizirali kao čudnjikavo čak da je posrijedi bila sredovječna pjevačka zvijezda koja u krizi srednjih godina očajnički želi što više javne pažnje, a ne netko tko pretendira biti ozbiljni političar. Zamislite da su se, primjerice, Linić ili Maras u punoj spremi za sjednicu vlade uvalili u neku baruštinu, okružili lopočima, lijepo nasmiješili i viknuli: “Slikaj!”. Riječi tipa kvasina ili vodenkonj lijepile bi se neugodno uz ta politička prezimena. Međutim, ne i uz Vrdoljakovo. Njemu to pozerstvo stoji sasvim prirodno.

Sve pet, ali malo je pri tome zabrinjavajuće što je čovjek čudnim spletom okolnosti postao važniji ministar gospodarstva nego što je trebao biti. A nekako je nejasno kako se ni usto što gospodarstvo kontinuirano tone šestu godinu zaredom nitko ozbiljan nije okomio na lik i djelo elektrotehničara bez naročitog menadžerskog iskustva u jednoj od najvažnijih fotelja u zemlji.

Kako se netko poput Vrdoljaka našao u funkciji velikog spasitelja Hrvatske u ovim teškim vremenima? Nije tajna. U podjeli izbornog plijena otužni HNS uz krupnog, taštog, hiperaktivnog i naprosto dominantnog Čačića nije u trenutku preuzimanja vlasti trebao nikog drugog i boljeg za ulogu pozadinskog igrača u Vladi. Drugim riječima, u blizini stranačke vatre koja je još lijepo i ugodno plamtjela na drvima koalicijske izborne pobjede u blizini nije bilo većeg i simpatičnijeg psa da mu vođa čopora (pardon, on i njegova glavna družica) baci komad mesa iz uspješnog izbornog lova. U tom i takvom HNS-u gotovo svatko tko je bio na pravom mjestu i sličio na nešto, dobro se pogostio pa kako ne bi i daroviti Ivan od Jezera u partijskim kadrovskim križaljkama prerastao u velikog Vrdoljaka, Ivana Vrdoljaka, 007 hrvatskog rada, Jamesa Bonda domaćeg poduzetništva.

Međutim, otada se puno toga promijenilo. Prvo, vođa čopora završio je u zatvoru, a mladi pretendent na najviše političke ambicije automatski je izišao iz njegove sjene i uspravio podvijeni rep. Više nije morao puštati starijeg i većeg vuka da ponosno čačićevski trči pred rudu. Politički gledano, situacija je Vrdoljaku blistava, perspektive sjajne: dojučerašnja zamjenica vođe, a sadašnja glavna politička primadona HNS-a Vesna Pusić već je izjavila dvije za našeg ostarjelog mladića i ostalu HNS-ovu sjedokosu stranačku mladež iliti budućnost stranke vrlo bitne stvari. Prvo, stari vođa čopora više nije poželjan u čoporu. To je obično tako i u prirodi. Drugo, i ona će kao stara prva dovučica još dvije godine do novog lova trčati na čelu, a onda će i ona u mirovinu. Čovjeku sa stilom, političaru iz bare s lopočima, preostalo je samo da sretno zavija uz puni mjesec i navija da južina na teritoriju HNS-a što dulje traje. Njemu dobro. Sve bolje. No? Uvijek ima to jedno malo, ali vrlo opasno no koje može zeznuti i najsretniju macu, pa čak i mister Vrdoljaka, čovjeka bez greške i afere, osim možda one kad je za novog šefa HEP-a izgurao prijatelja s kvalifikacijom vođenja slavonske pizzerije. No, s obzirom na to da je Čačić u HEP prije toga stavio Koračevića, takve uzaludne referencije za vođenje najvažnije nacionalne energetske kompanije bilo je teško nadmašiti. No, vratimo se onom malom no?

Postoje tri-četiri “omanja” problemčića.

Prvo, Vesna Pusić inače je vrlo šarmantna i inteligentna žena, ali teza o lakoj smjeni generacija u “interesedžijskoj” partiji nekako se ne čini da će proći.

Drugo, snažan je dojam da gospodarski tim Vlade, čiji je Vrdoljak postao vrlo važan član, ne funkcionira. Tako da, bez obzira na to što sam ne upada prečesto u pogreške, najvjerojatnije mora pripremiti karijeru za penaliziranje besperspektivnosti aktualnih akcija Vlade. Naime, očito je da Linić živčano, nesređeno i staromodno vuče na različite strane i samo je pitanje koliko su štete veće od koristi koje proizvodi. S druge strane, ne previše važni Maras svima “pomaže” tako što želi postati važniji (možda čak postati Linić) pa se svađa s Linićem i principijelno je u pravu, ali je potpuno nejasno kakve su tu opće javne koristi za nas građane i ponizne porezne obveznike. Čovjek zvan brojka (Grčić) ne uspijeva u koordinacijskim zadaćama, a pojavljuju se ozbiljne indicije da je u dramatičnom kašnjenju s projektima privlačenja sredstava EU, što bi u konačnici moglo presuditi Kukuriku koaliciji. Vrijedni Hajdaš Dončić hrve se s nemogućim naslijeđenim problemima u svojem resoru i očito teško uči, na greškama. Vrdoljak u tom ministarskom igrokazu počinje pucati iz krupnog PR i korektnog ideološkog oružja, ali ćorcima. Sve u svemu, gospodarski resor Vlade raštimani je orkestar neiskusnih svirača s izraubanim i kompromitiranim Linićem, koji pokušava dirigirati pokraj živog dirigenta Grčića, a nezaposlenost raste, raste, raste... dok gospodarstvo pada, pada, pada... A naš Vrdoljak, Ivan Vrdoljak, ipak nije kalibar teškaša koji bi tu bilo što značajno promijenio.

Treće, idemo se sad malo uozbiljiti. Zašto način rada ministra gospodarstva ne ulijeva previše povjerenja? Činjenica je da je do sada Hrvatska imala više vrlo neuvjerljivih te neshvatljivo pasivnih ministara gospodarstva (sjetimo se tamo nekih Porgesa ili Popijača), ali se sada otvara pitanje koliko je kvalitete u živahnoj proaktivnosti prvog čovjeka Ministarstva gospodarstva. Čini se, naime, da mu se previše toga krupnog i, recimo tako, kapitalnog obrušilo na glavu. Objektivno, to što on mora riješiti teško bi riješio i dobro koordinirani tim menadžera s višedesetljetnim iskustvom u velikim kompanijama, a nema naznaka da barem jedan od krupnih problema ministar Vrdoljak rješava dovoljno pedantno da bismo mogli biti relativno sigurni u uspjeh projekta. Jednog. Ne više njih. Štoviše, čini se, nažalost, da se ne zna dovesti u situaciju vođenja procesa, nego pri rješavanju problema pristupa isključivo reaktivno, a što nije (dokazano istraživanjima) karakteristika uspješnih lidera te posljedično organizacija koje takvi pojedinci vode.

Četvrto, ministar Vrdoljak u noćnoj je mori. Ne samo da se mora snalaziti u političkom metežu HNS-a i biti u poziciji novog političkog alfa-mužjaka kojem će stari vođa čopora baš “samo zbog toga” brzo doći glave, nego mora rješavati probleme koje su bivše vlade zapetljavale pa nisu rješavale godinama. Primjerice, iz Vlade je iznenada sijevnula tužba protiv MOL-a. Večernji je list o svim aspektima odnosa s Mađarima u Ini, koji se sada spominju u brifovima u novinama o tužbi protiv MOL-a pisao prije najmanje dvije godine. Dojam je da sve što Vlada sada želi upakirati MOL-u nalikuje na popis želja iz novinarske analize, koja si može dopustiti određenu razinu površnosti, nego na dokazive pravne sljedove. Maksimalno široko postavljene teze iz tužbe protiv MOL-a upozoravaju da netko vjerojatno nije znao čega bi se točno uhvatio, nego je zbog izbjegavanja zastare (reaktivno) pobrojio sve i svašta. Čini se da je to klasični Vrdoljakov PR pluton, precizan kao Maksim po diviziji.

Zamislite koliki bi kapacitet mozga ministar Vrdoljak trebao imati da, uz više nego skromne postojeće analitičke resurse koji su mu na raspolaganju, pripremi zaista adekvatnu reakciju na MOL-ovu možebitno protuzakonitu dominaciju u Ini, a da se istodobno pak opušteno slika nasmiješen s tim istim Mađarima; presijeca vrpce, pokreće projekte... Poprilično shizofreno, zar ne?

I uza sve to ministar Vrdoljak najednom otkriva iz svog PR topa zalihe ugljikovodika u Jadranu koje će od Hrvatske napraviti mediteransku Norvešku. Već dovodi i najveće svjetske naftne divove. Ne jednog ili dva. Njih pedesetak.

Ma to je samo sitnica. Ivan od Jezera još (malo s kacigom na glavi, malo bez nje, što na skuteru, što na gradilištu) vodi brigu o velikim projektima, o investicijskoj klimi koja je davno nestala iz zemlje, komentira, procjenjuje, privatizira najveće preostalo industrijsko postrojenjce u zemlji, kutinsku Petrokemiju...

Upravo je način prodaje državnog udjela u Petrokemiji jedan od ozbiljnih znakova da nam se ministar gospodarstva počeo ozbiljno i sasvim klasično politikantski gubiti. Naime, Petrokemija je dioničarsko društvo u kojem država više nema većinski paket te bi se traženje spasonosnog strateškog partnera isključivo u toj tvrtki pred stečajem trebalo voditi u trokutu skupština društva, Nadzorni odbor i uprava društva.

Međutim, spasitelj Vrdoljak toliko se ufurao u parainstitucionalnu i politikantsku logiku da je dezavuirao Zakon o trgovačkim društvima te odlučio potpuno neprofesionalno držati ne samo javnost nego i sve dioničare Petrokemije u oficijelnoj neinfomiranosti. Je, zdilao je probrane informacije o zainteresiranim ponuđačima za Petrokemiju u dijelu medija, ali uopće nije shvatio da posao vodi na krivi, netransparentan način. Na vlastitu štetu. Transparentnost i zakonitost postupanja jedino su što bilo kojeg ministra može zaštititi u budućnostima u graničnim i vrlo osjetljivim dealovima koje će morati potpisati.