Došao cigo kod zubara i otvorio usta, a ono sve zlatni zubi.
- I što ja da radim?
- Doktore, da mi ugradiš alarm!
Ovo Zlatarovo zlato nema apsolutno nikakve veze s Dorom Krupićevom, njenim ćaćom, a ni s Augustom Šenoom. Povezano je s mojim prijateljem i učiteljem Perom Zlatarom koji me rečenicom: “PIŠI ONO ŠTO BI SAM ŽELIO PROČITATI” naučio baš sve o novinarstvu. Imao sam privilegij i zadovoljstvo što sam ga poznavao i često s njim ispijao putna u Karaki, Baltazaru, Taču, Charlieju, Gavelli, kod “Pere ustaše” na Šalati…
- Hoćemo na fileke, rođače? - bilo je prvo čime me trznuo kad bi iz Beograda došao u Zagreb. Oslovljavao me rođakom jer mu se kći udala za Mitrovića. Naslov Zlatarovo zlato vezan je uz naše druženje u Čardi kod Toplane. Naime, u nedefinirano doba jutra okružili su nas Cigani.
- Daj Peri Zlataru litru i vodu - naručio je Čedo Jovićević. Cigani se primiše tambura, violina, harmonika…
- Mi će da sviramo samo za zlatara! Bilo je veselo i raspjevano sve dok bezubi violinist Jovanović nije šapnuo Peri:
- Gazda, majke ti, može jedan prstenčić za moju ženu?
- Kakav prstenčić?
- Pa zar ti nisi zlatar?
- Jesam. Tako se prezivam.
- Au, majke ti ga nabijem - razočarao se cigo i povukao bend za drugi stol.
- Izdao sam desetke knjiga i samo nekoliko prijatelja, ali nikad onog najboljeg – Davora Štambuka - povjerio mi se Pero.
Taj Štambuk je, crtajući seksi karikature, stekao svjetsku slavu i Orden Legije časti. Valjda je jedini čovjek na svijetu odlikovan za seks.
- Zamisli što mi je taj karikaturist učinio na svadbi. Hvaleći me kao najboljeg prijatelja, reče kako smo često zajedno lovili komade i dodao, na čuđenje svatova: “Pero je imao samo jedan krevet i uvijek je puštao mene da ševim na krevetu, a on je ševio na podu.”
Tko će kome ako neće…
Pero, Miss teen i Tito
Uz Štambuka je vezana i jedna priča kojoj su kumovali Pero Zlatar i Dule Antunović. Sva trojica su često boravila u “Korčuli”. Kuhari i konobari dobro su ih poznavali.
- Poslao mi je Zlatko Marinović iz “Noštroma” par kila vrhunske, svježe ribe. Iz Pariza mi stižu žena i kći pa ćemo doći nakon Dnevnika na večeru - rekao je konobarima i ostavio ribu. Čuli to Pero i Dule pa oko podne navratiše u “Korčulu”.
- Poslao nas je Davor zbog nekakve ribe. Avion iz Pariza nije poletio pa nam pripremite to za ručak, da se ne pokvari - rekoše i dobro se pogostiše.
A nakon Dnevnika eto ti Štambuka s familijom u “Korčuli”. Mo’š mislit’ sreće kad je čuo što su mu prijatelji priredili. Kad bi Pero pričao, samo sam slušao, smijao se i upijao svaku riječ.
- Kad je Jasminka Martinović izabrana za Miss teen sve smo do detalja isplanirali i organizirali. Sve osim jedne sitnice za koju smo saznali dan prije izbora. Naime, ljudi iz policije su mi rekli da sve otkažem jer će u istom hotelu Tito čekati Novu godinu. Bio sam očajan. Kako je u žiriju bila Ruža Pospiš, miljenica Steve Krajačića, zamolio sam je da spašava što se spasiti da. Stevo je svoje odradio, pa kad je Tito došao u hotel prvo me pitao: “Boga ti, može li moja Jovanka u žiri?”. Presretan, kimnuo sam glavom, ali osiguranje se usprotivilo. Poslije proglašenja pobjednice, Tito je želio vidjeti Martinovićku s kojom se naslikavao, a fotke su obišle svijet. Družio se i sa žirijem u kojem su, uz Ružu, bili Veljko Bulajić, Gordana Bonetti, Đurđica Bjedov, Nikola Pilić, Edo Murtić, Nikica Kalogjera…
Uz Pilića povezana je i Perina avantura u JAR-u gdje je, među prvima, dobio ekskluzivni intervju s Christiaanom Barnardom koji je prvi presadio ljudsko srce.
Maradona je najveći, ali Bobek je broj 1
- Rekli su mi da je to nemoguća misija. Uz sitnu prevaru, puno mi je pomogla Barnardova prelijepa supruga Barbara koja je nekoć bila djevojka Nikole Pilića, pa me kao njegova prijatelja progurala kod supruga.
U društvu Bogdana Tanjevića, Vlahe Srezovića i Danila Mitrovića, žvakali smo sportske teme i pohane škembiće koje su specijalno za Peru pripremili kuhari hotela Majestic u Beogradu.
- Maradona je najveći nogometaš svih vremena, a što se tiče igrača s naših prostora, slažem se s Tuđmanom, da je Bobek broj 1. Naime, Franjo je gledao i Hitreca pa mi je potvrdio da je Štef bio bolji - reče Pero i prisjeti se svog direktorovanja u Dinamu.
- Nikad Haris Škoro ne bi potpisao za plave, niti bi Marko Mlinarić ostao u Maksimiru da nije bilo Zdravka Mamića, velikog navijača Dinama. Falilo nam je za Škoru 180.000 DEM, pa se Zdravko otisnuo u zagrebačke restorane i od konobara, u jednoj noći, skupio lovu. Za nagradu smo ga vodili na turnir u Pariz.
Kako je spriječen Mlinkin odlazak u Hajduk ispričao mi je šef sale kultnog Baltazara, Milan Martinko – Micek:
- Mamić je ispred kluba došao i rekao mi da će Mlinarić u Split ako ne nabavimo 120.000 DEM. Išli smo od lokala do lokala i od kolega konobara skupili potrebne pare.
Bio sam i u društvu Ivice Šerfezija, Stjepana Mihaljinca i Pere Zlatara kad su u “Zagorcu” tražili prostor za 50. godišnjicu mature.
- Ovo su vaši profesori? - pitali su mlađahnog Šerfezija znatiželjni konobari.
- Ne. Mi smo išli skup u isti razred 3. gimnazije u Kušlanovoj - pomalo ljutito uzvratio je Pero Zlatar koji je Šerfu prozvao Zlatnim dečkom.
Umjesto autorskih prava konzumirao gemišt
Prek puta, u Gavelli, Snježana Banović je s ekipom pripremala cabaret. Duško Valentić izvodio je kultnu zagrebačku pjesmu “Stari fijaker”, a Pero Zlatar bio je koautor songa koji je Viki Glovacki utkao u povijest glazbe.
- Gospon Pero, možemo li vašu pjesmu izvoditi u našem cabaretu?
- Tko vam brani! – uzvratio je Pero glumcu Valentiću i umjesto autorskih prava konzumirao omiljeni mu gemišt. Istini za volju, često je znao zadrijemati uz šank držeći u ruci punu čašu cuge a da pritom ne prolije ni kap. Ma, čudo od čovjeka!
I da nije bilo novinara Andreja Maksimovića, Zagreb se ne bi dostojno oprostio od novinarskog kralja. U Muzej suvremene umjetnosti Maks je pozvao i dva svirca koji su otpjevali Perinu omiljenu pjesmu “O, mama, mama, mama, ljubi Cigana Jana…”. Nije Maks znao da su za to odavno plaćeni Vlado, Rale, Emil, Nikica i Joža iz Paganini banda. Kad smo na Zelenjaku, kod Mamića, slavili rođendan Željka Klarića, naš je Perica futrao glazbenike.
- Sad mi ne svirajte ništa. Ovo vam dajem kao avans da na mom sprovodu otpjevate “Cigana Jana”. Paganinci nisu znali za komemoraciju pa su ostali Perini dužnici. Ma, srest će se oni jednoga dana. Tamo gore.
Na našim zadnjim tripicama od boškarina u Taču pričao je Pero Vlahi i Mari Srezoviću, gazdarici Vesni, gazdi Tihomiru i meni kako se u Skoplju kao klinac igrao s Oliverom Mlakarom, kako će njegova trilogija o Anti Paveliću biti “pretočena” u film, kako su mu knjige o Enveru Hoxhi i Albaniji othranile djecu, kako je iz Dubrovnika Božidarku Frajt sam Charlton Heston želio povesti u Hollywood, kako je obišao više od 180 zemalja.
- Nisam bio na Himalaji. Ma, zima, rođače! - rekao mi je Pero kod Tača, kad je uletio Vlado Marinčić iz Paganini banda.
- Ne zaboravi da sam platio da “Cigana Jana” otpjevate na mom sprovodu - reče i odveze se na aerodrom.
Odleti u Beograd. Pa poleti put neba. O, mama, mama, mama…