Kako su novinari, uz veliku ‘pomoć’ autokrata, opet postali politički aktivisti i državni neprijatelji

Što povezuje sve desničarske populiste i obožavatelje Donalda Trumpa u tranzicijskoj Europi, od Jadrana do Baltika? I što je zajedničko svim wannabe diktatorima, realiziranim i nerealiziranim, kod nas i u našem neposrednom susjedstvu, od Slovenije, preko Mađarske do Srbije? To je u prvom redu njihov kriminalan odnos prema novinarima i novinarstvu, čija je ugrožena sloboda ponovno, kao i devedesetih godina, postala ključan orijentir po kojem danas razlikujemo demokracije od diktatura ili poludiktatura, odnosno demokratura, kako smo devedesetih godina nazivali režime u kojima su se održavali višestranački izbori i koji su formalno bili demokratski, ali u stvarnosti su se zakonodavne i ustavne odredbe iskrivljavale i prilagođavale političkim potrebama tadašnje nomenklature.

Svi naši autokrati u pravilu dovode u pitanje sve temelje demokratskog uređenja: vladavinu prava, trodiobu vlasti, toleranciju i civilni sektor, koji postaju meta režimskih napada. Međutim, njihova netrpeljivost prema medijima i novinarima u njihovim autokratskim planovima zauzima posebno mjesto. I dobiva posebnu dimenziju. Kontrolu medija shvaćaju kao preduvjet za uspostavu apsolutne vlasti, nakon čega slijedi kontrola sudstva i ostalih institucija. Međutim, napad na nezavisne medije, zahvaljujući naravi medija, dobiva snažan odjek u javnosti.

Svi ovdašnji populistički lideri sustavno guše medije i novinare i pokušavaju ih staviti pod svoju kontrolu, a ako im to ne uspije, onda ih različitim administrativnim mjerama pokušavaju ugasiti i uništiti. Svi su oni svesrdno prigrlili zloglasnu Trumpovu matricu, po kojoj su novinari i kritički mediji postali neprijatelji naroda i izdajice, koje samo šire lažne vijesti (fake news). Iako se očekivalo da će Trumpovim porazom i njihova pozicija oslabiti, to se zasad nije dogodilo. U njihovim brutalnim napadima na novinare, njihov integritet, a često i njihovu sigurnost, zrcali se tzv. nova politička normalnost, u kojoj je postalo normalno i prihvatljivo i neargumentirano prozivati novinare i medije samo zato što rade svoj posao i optuživati ih za politički aktivizam, bez obzira na to je li riječ o srpskoj premijerki Ani Brnabić, slovenskom premijeru Janezu Janši ili hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću. Brnabićka je televiziju N1 u Srbiji optužila za politički aktivizam, tvrdeći da N1 pokušava “srušiti plan vakcinacije” u Srbiji i tako dovesti u pitanje uspjeh što ga na tom planu postiže Srbija. Zbog toga je srpska premijerka na konferenciji za novinare istaknutu novinarku N1 Jelenu Zorić i cijeli N1 proglasila političkim protivnicima, dok je s druge strane predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (na slici) tu istu novinarku povodom srpskog Dana državnosti odlikovao državnim odličjem, Srebrnom medaljom za posebne zasluge, i to zbog njezinog izvještavanja o pandemiji. Novinarka “američke” i “plaćeničke” televizije, kako režimski mediji u Srbiji nazivaju N1, odlučila je primiti Vučićevo odlikovanje, odmah ga posvetivši svim zdravstvenim radnicima koji su preminuli zbog COVID-19 u Srbiji, kojih je u toj zemlji jako puno, ali to nije spriječilo burnu polemiku oko toga je li Jelena Zorić trebala primiti Vučićevo odličje ili nije.

To je vjerojatno i bio Vučićev cilj: izazvati podjele i svađe među svojim kritičarima. I u tome je, sudeći po žustroj i jalovoj polemici, uglavnom uspio. Vučić se u propagandnom ratu u Srbiji u pravilu oslanja na moć režimskih tabloida, u kojima je prikazan kao mučenik i stalna meta atentata, a u ovom je slučaju iskazao neuobičajenu kreativnost i perfidnost u želji da podijeli i ušutka svoje medijske kritičare, kojih je, na žalost, u Srbiji sve manje. I dok nagrađuje jednu od najistaknutijih novinarki “opozicijske televizije”, Vučić istodobno aktivno radi na gašenju signala N1 u Srbiji, i to putem dogovora državne kompanije Telekom Srbija i privatnog operatera Telenor, kojim se želi uništiti kabelski operater SBB, koji prenosi signal N1. Valja imati na umu da Vučić u Srbiji kontrolira sve ključne medije, dok je N1 je jedina neovisna televizija i jedini informativni televizijski kanal koji nije pod njegovom kontrolom. Vlasnik N1, kompanija United Media, o tome je obavijestila međunarodnu zajednicu i predstavnike europskih institucija, ali Europska unija se, kada je riječ o obrani novinarstva i novinarskih sloboda u srednjoj i istočnoj Europi, na žalost zadovoljava jalovim apelima i upozorenjima, na koje se trumpisti iz našeg susjedstva više i ne osvrću.

O tome svjedoči primjer Slovenije. Potpredsjednica Europska komisije Vera Jourova, koja je i povjerenica resora koji nosi pretenciozan naziv “vrijednosti i transparentnost”, tako je ovih dana Sloveniju pozvala da zaštiti novinare, koji su sve češće mete prijetnji i napada u toj zemlji, no slovenski šef diplomacije Anže Logar na takve prigovore uzvraća arogantnom tezom prema kojoj je sloboda medija u Sloveniji “potpuna”, smatrajući da su jedini problem “neprofesionalni novinari” i da treba napraviti razliku između novinara i političkih aktivista. Njegov šef Janez Janša u protekloj je godini, otkako se vratio na vlast u Sloveniji, poduzeo sve kako bi podredio javne medije, prvenstveno javnu televiziju i javnu novinsku agenciju, kojoj je, srećom samo privremeno, uskratio financiranje. Janša javne medije optužuje za širenje laži, dok mediji pod njegovom kontrolom objavljuju rasističke pamflete. Mediji i novinari u Janšinom režimu ponovno su postali mete, a Janšina je populistička i retrogradna politika polako postaje problem i za EU, ali isključivo u svjetlu činjenice da Slovenija za nekoliko mjeseci preuzima predsjedanje Vijećem EU.

Iako su Slovenija i Hrvatska danas članice EU, a Srbija nije, između njih, kada je o demokratskom deficitu riječ, nema suštinske razlike. Slične totalitarne tendencije, na žalost, vidimo i u Hrvatskoj. Kod predsjednika države Zorana Milanovića, primjerice, koji se često verbalno distancira od populističkih političara i oštro ih kritizira, od Trumpa do Orbana i Vučića, ali ga to ne sprečava da u svojim bjesomučnim obračunima s novinarima i nevladinim organizacijama koristi upravo njihovu retoriku i argumentaciju. Unatoč proeuropskom imidžu, i premijer Andrej Plenković novinare također optužuje za politički aktivizam i udruživanje s opozicijom u pokušaju rušenja, ili da budemo potpuno precizni, demontiranja države. Plenković pritom svjesno ili nesvjesno pribjegava istoj vrsti denuncijacija kakve pamtimo iz druge polovice devedesetih godina, kada je tadašnji Tuđmanov HDZ također optuživao medije i novinare da su se udružili s opozicijom radi “rušenja države”. Jer kritika vlasti i vladajuće stranke uvijek je rušenje države, s obzirom na to da su država i HDZ jedno. Devedesetih godina, a i danas.