Obzirom da je Europa četvrti najveći svjetski proizvođač i treći najveći uvoznik proizvoda ribarstva, organizacija velikog tržišta prilično je važno pitanje. Uz takvu konkurenciju, kako postići da ono što stavljate na tržište postigne najbolju moguću cijenu jedno je od ključnih pitanja. Okvir koji daje neke odgovore na ovo pitanje naziva se zajednička organizacija tržišta proizvodima ribarstva Europske unije.
Zajednička organizacija tržišta – suprotno možda najučestalijem mišljenju – nema nikakve veze s time u kakvim se tehničkim uvjetima riba mora prodavati. Ona ne obuhvaća ni aukcije, ni veletržnice ni maloprodaju. Zajednička organizacija tržišta podrazumijeva mehanizme čiji je prvi i osnovni cilj stabilizacija tržišta – ili, jednostavno rečeno, kako pomiriti ponudu i potražnju i osigurati postizanje najviših cijena.
Prvi korijeni tržišne politike nastali su davno – još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i inicijalno su obuhvaćali osnovne odredbe o izvozu i uvozu. Ništa previše. No, kako je svjetsko tržište ribom raslo, javljali su se sve veći problemi. Proizvođači su se suočili s rastom uvoza koji je onda rušio cijene domaćim proizvodima, a opći svjetski propisi o trgovini branili su uvođenje carina i sličnih ograničenja. Rezultat svih tih zbivanja bile su – organizacije proizvođača.
Organizacije proizvođača nastale su na temeljima starijih i tradicionalnijih organizacija u sektoru, poput zadruga, kooperativa i kofradija. Ovi su oblici udruživanja nastajali sa sličnim ciljem, ali na nešto drugačijim osnovama. I zadruge i kooperative i kofradije (što su zapravo zadruge u Španjolskoj) okupljale su ribare, te im omogućavale da zajedno stavljaju svoje proizvode na tržište, ali i da zajedno zastupaju šire interese – poput utjecaja u donošenju propisa, nabavke opreme, jednostavnije organizacije logistike i opremanja plovila. Organizacije proizvođača u svom temelju imaju samo jedan cilj – reguliranje tržišta i utjecaj na ritam ponude i potražnje. Prve organizacije proizvođača nastale su na sjeveru Europe, gdje su i danas najaktivnije – u Belgiji, Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Danskoj. Razlog zašto je u tim krajevima bilo lakše uspostaviti ovaj oblik organizacije leži u činjenici da sve ove države u principu love jednu vrstu – bakalar, haringu, skušu ili plosnatice – i da su sve te vrste već dugi niz u sustavu ulovnih kvota. Što to zapravo znači?
Sjeverna su mora relativno siromašna vrstama, ali svake pojedine ima u velikim količinama. Dodatno, na sjevernim morima ulov se odvija mahom izvan teritorijalnih voda pojedinih država, a riblja su bogatstva „na udaru“ različitih država. U takvim uvjetima, relativno je jednostavno odrediti maksimalne ulove – kvote. Kada je određen ukupan ulov, kvote se dijele među državama koje u ribolovu sudjeluju, a onda svaka država svojim ribarima dodjeljuje individualnu kvotu. Tijekom sezone ulova, mogu se dogoditi situacije kada svi ribari koji imaju kvotu odluče loviti u isto vrijeme. Tada na tržište odjednom dođe velika količina istog proizvoda, a cijena automatski pada. Upravo da se takva situacija ne bi događala, osnovane su organizacije proizvođača. Organizacije proizvođača dobile bi kvote po vrstama – ukupne, koje su onda mogle podijeliti svojim članovima. One su također bile odgovorne i za praćenje poštivanja kvote, ali i za dogovor oko ritma kojim se neka kvota iskorištava. Planiranjem rada svojih članova, i planiranjem količina koje su dolazile na tržište, organizacije proizvođača stekle su značajnu poziciju u reguliranju tržišta i cijena.
Da bi potaknula ribare na ovaj oblik udruživanja, Europa je u proteklom razdoblju financirala čitav niz mehanizama koje su organizacije proizvođača mogle provoditi. Tako su sufinancirani njihovi operativni troškovi i uspostavljen je sustav standarda i cijena, koji je bio temelj za određivanje iznosa za pojedine mehanizme. Na razini EU odredila bi se godišnja, referentna cijena neke vrste za pojedinu njezinu kategoriju, i ukoliko bi se na tržištu dogodila situacija da cijena padne ispod tako određenog iznosa, organizacije su mogle vršiti različite intervencije – skladištiti ulov, prerađivati ulov i slično. Razlika u cijeni se nadomještala iz sredstava Europske unije. Pored velike uloge u reguliranju tržišta, organizacije proizvođača omogućile su svojim članovima i bolje uvjete kopnene logistike – upravljale su aukcijama, iskrcajnim mjestima i lukama, nabavljale su alate i opremu, u nekim slučajevima čak i gorivo, uspostavljale su izravne veze s burzama i aukcijama u drugim gradovima i državama Unije. Sve to rezultiralo je značajnim olakšanjem poslovanja samih ribara i jednostavnijom komunikacijom s administracijom putem predstavnika samih organizacija.
Nasuprot sjevernim morima, ovaj mehanizam na Mediteranu nije uspostavljen tako brzo, niti je imao tako veliku ulogu. Jedan od razloga je i činjenica da na Mediteranu nema sustava kvota, pa uloga organizacija proizvođača nije mogla biti tako precizno definirana kao ona u slučaju sjevernih zemalja. Ipak, i u mediteranskim državama – poput Italije ili Grčke – postoje i djeluju organizacije proizvođača. Njihova primarna uloga je u pružanju podrške svojim članovima u procesu pronalaska tržišta – one upravljaju iskrcajnim mjestima i aukcijama, i osiguravaju da se proizvodi i ulovi njihovih članova odmah po iskrcaju „upute“ na mjesto na kojem su postignute najbolje moguće cijene.
Stvari se sada ponovno mijenjanju. Organizacije proizvođača i dalje imaju prvenstvenu ulogu u reguliranju tržišta – moraju brinuti o tome da se na pravi način uspostavi ravnoteža ponude i potražnje i osigura najveća moguća cijena za ribare, ali sada dobivaju i značajnije mjesto u općim mehanizmima upravljanja resursima. Kako će i na koji način države urediti pitanja dodjele odgovornosti u procesu upravljanja ovim organizacijama tek će se definirati.
Što sve ovo znači za hrvatske proizvođače? U Hrvatskoj danas nema organizacija proizvođača, ali postoje ribarske zadruge, koje su osnovane s ciljem poboljšanja uvjeta rada svojih članova. No, zadruge ne mogu postati organizacije proizvođača automatski – potreban je niz zahvata i promjena u načinu njihova rada. Organizacije proizvođača imaju puno veće obaveze – moraju biti neprofitne, moraju voditi zasebno računovodstvo, moraju izrađivati planove rada i stavljanja na tržište svojih proizvoda. S druge strane, one mogu dobiti i prava u procesu provedbe različitih mehanizama. Izazov s kojim se Hrvatska susreće u ovom segmentu dijelom je posljedica činjenice da prema hrvatskim zakonima nema teritorijalnih ograničenja na pravo pristupa resursima – ribar iz Pule, ukoliko ima upisanu ribolovnu zonu u svoju povlasticu, može loviti u Bračkom kanalu. Da bi imale mogućnost uređenja rada članova i reguliranja iskorištavanja resursa, organizacije koje postaju priznate kao organizacije proizvođača morale bi imati i mogućnost utjecanja na ribolov na nekom području ili ribolov neke vrste. Danas najizgledniji kandidati za organizacije proizvođača kako ih prepoznaje EU su oni oblici udruživanja u ribarstvu koji imaju relativno uzak spektar interesa – drugim riječima, koji recimo okupljaju ribare koji love srdele ili inćune. Ovaj segment ulova je najčešće ograničen – ribari uvijek love dvije ili tri vrste koje čine najveći dio ulova. U takvim uvjetima moguće je planirati proizvodnju i sudjelovati u procesu tehničkog upravljanja. S druge strane, niti jedna država nije obvezna uspostaviti organizacije proizvođača – to je zapravo inicijativa koja mora doći od samih ribara ili uzgajivača. Država sa svoje strane mora osigurati da se – ukoliko takav interes postoji – priznavanje i poslovanje takvih organizacija odvija prema opće prihvaćenim i ujednačenim uvjetima.
Hoće li i na koji način Hrvatska uključiti organizacije proizvođača u uređenje tržišta ili ne, ovisit će prvenstveno o prepoznavanju interesa u ovakvim organizacijama samih ribara, potom o načinu na koji će Hrvatska izraditi svoje planove upravljanja i donijeti tehničke propise o ribolovu, ali i o rezultatima reforme politike ribarstva na razini EU.