Otkako je Bitka na Neretvi i službeno hrvatski film sve se čini jednostavnije i lakše. Nacionalna epopeja ili tek filmski spektakl koordinate su u kojima se kreće ovo djelo pa ispada da smo se mi u Hrvatskoj ogorčeno borili za ono čega se isto toliko ogorčeno odričemo u posljednjih dvadesetak godina.
Da je film naš, odjeknulo je poput eksplozije kojom je Yul Brynner uništio neretvanski most da bi ostvario genijalan Titov lažnjak i omogućio prelazak ranjenika preko zapjenjene rijeke. O veličanstvenoj Titovoj strategiji tako je snimljen film bez Tita u njemu. Genijalan je, navodno bio još jedan Titov manevar tih dana kojim je, prema teoretičarima zavjere, u dogovoru s njemačkim snagama ili uz njihovu prešutnu dobrohotnost, uništio četnike, čiju snagu i političku težinu filmski utjelovljuje Orson Welles.
Bitka za ranjenika, kako god okrenuli, postala je mitska bitka ovih prostora, Ilijada i Odiseja u jednom ili skandinavska mistična saga. Bez obzira na to što su Bosanci odmah ojađeno povikali da ih je Bulajić opljačkao i da na tome neće stati, meni je zadovoljština sama po sebi posve jasna i dovoljna da na nacionalni konto nabacimo još jedan dvojbeni uspjeh. A ono zašto mi se sve nakon toga čini lakšim jest da bi Bulajićeva Neretva danas mogla funkcionirati i kao dokumentarac.
Sve duže kolone izranjavanih, bandažiranih, gladnih, prokrvavljenih ranjenika i danas vijugaju ulicama grozničavo tražeći mjesto za prelazak preko rijeka problema; od poskupljenja, rata kredita i poreza, pa do otkaza i kopanja po kontejnerima. I danas možemo govoriti o stranim okupatorima i domaćim izdajnicima, možemo povlačiti paralele s bratoubilačkim ratom, možemo se uživjeti u scene u kojima nas operiraju i režu bez anestezije, možemo se doživjeti bez hrane, doma, goloruki bez oružja i municije. Možemo vapiti za pravednijim društvom, solidarnošću, jednakošću, ali za razliku od onih na Neretvi koji su još i mogli vjerovati da je takav svijet moguć, naše povijesno iskustvo nam govori da takav svijet nije dopušten.
Imamo još jednu manu; nedostaje nam genijalni strateg koji će srušiti naizgled ključni most i prevesti ranjenike na sigurno. Danas nema čovjeka ne kojem bi narod bezrezervno vjerovao, nego koji bi zaslužio minimum povjerenja. Odavno je postalo jasno da svi oni koji su se gurali na čelo kolone nisu željeli voditi, nego samo biti prvi na redu kad se otvori šalter naplate zasluga. Da se razumijemo, i ranjenici na pravoj Neretvi bili su žrtve kako vlastitog zanosa tako i manipulacije, ali je barem postojao pravo na zanos. Zanos u našem slučaju može biti jedino glupost očekivanja od imena, koja su sada u orbiti, da nam svima skupa žele nešto dobro i da rade u našu korist. To nema nikakve veze. Vladajući i opozicija tek su Janusova lica jedne te iste moći, donekle prozrena, ali još nedovoljno prezrena da bismo je postavili na mjesto koje zaslužuje.
Glumci u toj predstavi nisu čak ni Yul Brynner, nasinkronizirani glas ispod kojeg se pomiču usnice u ritmu originalnog teksta. Uloga im je svedena na nekoliko agresivnih fraza koje imaju zadatak zaustaviti i svaku akciju. Svi u današnjoj hrvatskoj politici svedeni su na političke statiste i iz te pozicije nemoći pokušavaju stvoriti privid da o nečemu odlučuju. Ono čega nisu svjesni jest da je njihova potencijalna snaga u jednom trenutku ovisila o njihovoj odluci kad su se morali opredijeliti za opće dobro ili za svoj interes. Utjehu su pronašli u ostvarivanju svog interesa, prepustivši time opće dobro na milost i nemilost raznoraznim protuhama. Sve što nam se događa zasluženo je šutnjom. Umjesto da sami određujemo svoju sudbinu, puštamo da se drugi njome poigravaju, umjesto da za svoj interes izađemo na ulice, puštamo da nas drugi na njih izvode. Bosanci, dakle, tvrde da im je Bulajić ukrao Bitku za ranjenike. Hoće li Hrvati dopustiti da im bitku za društvene ranjenike ukradu sindikati.
Hoće li pristati 1. svibnja na Prvi maj izaći na ulice na poziv onih koji nezaposlene i obespravljene zastupaju uz pravičnu naknadu od 18 tisuća kuna mjesečno. Nisam čuo da je itko od njih pristao barem dio svoje plaće podijeliti s onima koji je ne primaju, premda im tu istu plaću osiguravaju oni koji će vjerojatno uskoro ostati bez posla. Ribić i ekipa trebali bi tako ispasti najprogresivniji dio društva premda su dio ekipe koju također treba rušiti prosvjedima jer vlastitu moć pretpostavlja ranjenicima. I za takvima krenuti u bitku? Pitanje je samo na čijim će se izbornim listama pronaći nakon svega. Valjda su nas Kunst, Begović i Lesar naučili da u sadašnjem sindikalisti spava sutrašnji političar ili tajkunski sluga.
Ne, u ovu bitku za ranjenike ljudi će morati krenuti sami. Tada će i Neretva, bez obzira na Bulajića i Ribića, na stranu koprodukciju, gostujuće glavne glumce i domaće statiste i epizodiste, biti hrvatska.