Kako su se ustaše još 1948. odrekli pozdrava Za dom spremni

Jesu li Hrvati zaboravili da je povijest učiteljica života, kako je to Ciceron zapisao davne 55. godine prije Krista, a cijeli svijet prihvatio kao temeljnu istinu?

Sudeći prema javnoj raspravi o simbolima iz Drugoga svjetskog rata – jesu. U toj raspravi čulo se svakakvih argumenata, pa i takvih da je poklik “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav koji su ustaše kompromitirale u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali su ga “očistili” hosovci svojom časnom borbom u Domovinskom ratu. Jesu li u zabludi svi koji tako misle, ili su u zabludi zagovornici teze o ustaškom pozdravu, odgovorit će Vladino Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

Dok čekamo službeni pravorijek, zanimljivo je vidjeti što su o tome govorili bivši pripadnici ustaškog pokreta. Jedan od njih, politički emigrant Srećko Rover, ostavio nam je svoje memoare “Svjedočanstva i sjećanja”, koja je 1995. za tisak priredio fra Martin Planinić. U njima Rover opširno opisuje vrijeme nakon rata, kad su odbjegle vođe NDH organizirali gerilske skupine i ubacivali ih u Jugoslaviju ne bi li povezali raštrkane skupine “križara”, digli narod na ustanak te uz pomoć Zapada srušili Titov režim.

U organizaciji i slanju takvih skupina najviše se istaknuo Zagrepčanin Božidar Kavran, bivši ustaški stožernik za grad Zagreb. Evo kako Srećko Rover, koji je bio vodič gerilaca prema granici, opisuje svoj susret s Kavranom i još petoricom Hrvata u šumskoj kolibi pokraj austrijskog gradića Trofaiacha u ožujku 1948. Bilo je to dan prije nego što će se petorica gerilaca zaputiti prema Jugoslaviji sa zadatkom da preko Slovenije uđu u Hrvatsku:

“Večer prije našeg odlaska iz Trofaiacha, Božo Kavran pozvao je nekoliko Hrvata u ‘gornju sobu’ naše prihvatnice u Trofaiachu. Ne sjećam se da sam i jednog od njih osobno poznavao od prije... Sumrak je već bio pao. U sobi smo bili samo Božo Kavran i pozvani Hrvati, do sada samo drvosječe austrijskih šuma u okolici Trofaiacha. Kavran im je rekao da ih je pozvao na razgovor prije odlaska u Hrvatsku. Posebice im je svima naglasio da su oni sami odlučili otići na taj teški i vrlo pogibeljni put. Vidio sam i čuo sam svojim ušima da je Kavran poznavao svakoga po imenu. Nakon toga predstavio je mene pod pseudonimom ‘Bimbo’. Kazao im je da ću ja do jednog mjesta biti njihov vodič, a poslije da će ih voditi zajedno sa mnom vodič pod imenom ‘Lojzek’.

Sve su to bili mladi ljudi. Kavran im je rastumačio temeljna načela cijelog pothvata. Naglasio je da se u našem budućem djelovanju u domovini neće više upotrebljavati naziv ‘ustaša’, a isto tako da se taktički moraju ukloniti nazivi ‘križari’ ili ‘mladi muslimani’. Svi smo samo Hrvati i ništa više. Kavran je posebice naglasio da se ne smije više upotrebljavati pozdrav ‘Za dom spremni’, a kamoli da tko smije pozdravljati podignutom desnom rukom. Govorio je kako u budućoj Hrvatskoj neće nikada više biti stranačka vojska, nego samo, jedino i isključivo hrvatska vojska.

Kavran je naglasio da je naš politički program vrlo jednostavan – odstraniti jugoslavensku okupaciju hrvatskih zemalja. Nakon toga govorio je da NDH pravno i stvarno živi. Ali ona više neće biti posebice stranačka kao prije, nego samo Hrvatska. To je sve. Zato se u tom smjeru mora djelovati i slušati zapovjednike. Nakon toga Kavran je pokušavao rastumačiti da će se samo jedinstven i odlučan hrvatski narod moći oduprijeti jugoslavenskoj okupaciji. Svatko ima pravo na svoje ideološke i stranačke poglede. Ali sada postoji ujedinjena borba svih Hrvata, a stranke i razni pogledi moći će se oživotvorivati tek u oslobođenoj državi Hrvatskoj. Kavran je također čitao izvatke iz svoga spisa koji je bio priredio o povijesnim hrvatskim narodnim neprijateljima. No nije govorio o Srbima, nego samo općenito. I nije spominjao Talijane, protiv kojih je uvijek bio.

Kazao je da je dr. Ante Pavelić i sada zakoniti nositelj vrhovništva države Hrvatske te da je i sada politički zapovjednik Hrvatskoga narodnog otpora (HNO). Glavni sadržaj Kavranova poduljeg govora bio je da samo jedinstvena hrvatska borba može uspjeti. I da smo mi koji odlazimo u Hrvatsku (sada tri godine nakon završetka rata) apostoli hrvatskog jedinstva, a ne bilo kakve skupine ili pak stranke: ‘Kada dođete u Hrvatsku, vaša je dužnost svima propovijedati ova načela!’ Tako je govorio Božo Kavran onima koji su odlazili u Hrvatsku. Znao je ponavljati da smo mi ‘apostoli neumrle hrvatske borbe’. Naše je geslo ‘Sve za Hrvatsku!’.

Nakon dugog razgovora Kavran je posebice naglasio: da se odmah predomisli i od svoga nauma odustane ako netko od njih ne želi otići sada u tu tešku borbu. To je ponovio više puta. Tada je nastavio govoriti: ‘Nitko mu neće zamjeriti i nema zašto zamjeriti, jer velika je vjerojatnost da može izgubiti život... Vi ste isključivo dragovoljci, i tijekom noći netko se može predomisliti. Nije grijeh ne otići u ovakvu borbu, jer i u tuđini se možete boriti za Hrvatsku!’ Pojedine dijelove svoga govora Kavran je čitao. Što je dulje govorio, sve je veći i vrući žar gorio u dušama svih nas. Kavran nije zamagljivao, nije obećavao ništa osim teške borbe te velikih tjelesnih i duševnih patnja koje su pratiteljice svih revolucionaraca. Kad je završio svoj govor i kad su uslijedila pitanja razne naravi, vidio sam da je bio jednoglasan zaključak: idemo u Hrvatsku!”

Vidljivo je, dakle, da se pripadnici poraženog pokreta odriču i naziva ustaša, i pozdrava uzdignutom rukom, i poklika “Za dom spremni”, umjesto kojeg uvode geslo “Sve za Hrvatsku”. Pavelić je zbog taktičkih razloga još 1946. u Argentini raspustio ustaški pokret i sve članove oslobodio prisege. Umjesto ustaškog, utemeljio je Hrvatski oslobodilački pokret te članovima okružnicom zabranio da se u javnom djelovanju koriste simbolima iz vremena NDH. Zabranio je i nacistički pozdrav. Emigrant Bože Vukušić pisao je početkom 2000-ih u tjedniku “Fokusu” kako je posljednji živući ministar iz vremena NDH Danijel Crljen, koji je potkraj 1990-ih umro u Buenos Airesu, “upozoravao 1992. da se pazimo provokatora koji će, predstavljajući se turbo-Hrvatima, tj. ustašama, zapravo raditi protiv hrvatskih interesa”. Nije li znakovito i čudno to da su se ustaških simbola odrekli pripadnici toga pokreta odmah nakon Drugoga svjetskog rata, a oživili su ih pojedinci i skupine početkom 1990-ih u Domovinskom ratu? I još ne znamo što ćemo s tim simbolima.

Pišući o geslu koje je zamijenilo pozdrav “Za dom spremni”, Srećko Rover donosi programatski politički proglas “Poruka Domovine – Otvorena riječ”, koji je u ožujku 1948. objavljen u časopisu “Hrvatska” u Buenos Airesu. Proglas je potpisalo vodstvo HNO-a, a zaključen je pozdravom “Odpor silniku! Sve za Hrvatsku!” Zanimljivo je da su taj proglas dijelili po organizacijama diljem svijeta kao da su ga napisali i poslali “naši iz šume”, a zapravo su ga sastavili Lovro Sušić i Ante Pavelić. Rover o tome piše:
“Ta poruka i mistifikacija – u koju sam ja onda vjerovao – da su je sastavili i napisali naši u domovini u našim šumama i planinama, zaista je bila do tolike mjere zavaravajuća i krivo predstavljena da je potaknula mnoge od nas da vjerujemo ono što uopće u Hrvatskoj u to vrijeme nije bilo. Tobožnja gerila, u čije su ime pisali Sušić i Mehičić na temelju lažnih izvješća koje je primao Kavran, tada nije postojala.” Napominjući da su takve lažne poruke poticale gerilce na odlazak u Hrvatsku, a njih vodiče uvjeravale da izvršavaju svoju rodoljubnu dužnost, Rover zaključuje da je bio “revolucionarni idealist koji je slušao svoje pretpostavljene s velikim povjerenjem”.

Takvi idealisti bili su i mnogi križari koji su nakon sloma NDH ostali u Hrvatskoj nadajući se da komunistički režim u Jugoslaviji neće potrajati. Oni su bili mahom ustaše, a za gerilu su se odlučili zbog dva razloga: da bi obnovili NDH te zbog straha od kazni za ratne zločine. Križari nisu bili vjerski pokret, ali su pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali svoje hrvatstvo. Ustaško vodstvo u emigraciji bilo je uvjereno da je gerilski pokret mnogo jači nego što je uistinu bio te je 1945. i 1946. organiziralo nekoliko misija ustaških dužnosnika i časnika u pokušaju da objedini križarske skupine. Akcija “10. travnja” bila je najambiciozniji takav pokušaj, ali ju je Udba – “Operacijom Gvardijan” od 1947. do 1948. – razbila i onemogućila. Dio križara odrekao se nekih simbola ustaškog pokreta i NDH te su većinom preuzeli znak križa i naziv križari da bi naglasili svoju protukomunističku orijentaciju.

Međutim, mnogi su na svojim kapama ili drugim dijelovima odora i dalje nosili slovo U u koje su umetnuli križ. Križara je bilo u gotovo cijeloj Hrvatskoj te u BiH, a najaktivniji su bili 1945. i 1946. godine. U zimu 1946./1947. Jugoslavija je slomila većinu križarskih skupina. Svoje posljednje akcije poduzeli su 1952. Pretpostavlja se da je od 1945. do 1950. bilo ukupno između 3500 i 4000 križara, pripadnika oružanih skupina, ali i “bunkeraša”. Godine 1949. bilo je desetak gerilaca, a do 1952. povremeno je djelovalo njih manje od deset.

Hrvatska je emigracija od početka svog progonstva nastojala ubaciti u Jugoslaviju ljude koji bi ustaško vodstvo u Austriji izvijestili o stanju u zemlji. Brojne grupe ubacio je ustaški zapovjednik Božidar Kavran. Neki prebjezi koji su se uspjeli prebaciti u Austriju preuveličavali su broj oružanih skupina u zemlji i njihove akcije, a znali su i izmišljati. Stvarali su dojam da su križari u zemlji jaki i dobro organizirani, a zapravo su bili niz nepovezanih skupina. Vodstvo u emigraciji maštalo je o povratku u zemlju i preuzimanju vlasti vjerujući i u sukob Istoka i Zapada. Govorilo se da Amerikanci stvaraju europski blok katoličkih zemalja u kojemu bi bile Austrija, Čehoslovačka, Mađarska i Hrvatska. Stoga su postrojnik Lovro Sučić i zapovjednik ustaša Božidar Kavran potaknuli stvaranje Hrvatskoga državnog odbora u Austriji koji bi pripremio i podigao ustanak na području bivše NDH.

Da je istinski vjerovao u takvu mogućnost, ustaški pukovnik Kavran pokazao je akcijom “10. travnja”: kao glavni organizator poveo je 96 naoružanih gerilaca i ubacio se u Hrvatsku 3. srpnja 1948. godine. Dobro obaviještena o svemu, Udba ga je dočekala i uhitila. Osuđen je na smrt vješanjem.