Početkom veljače glasoviti Gewandhaus orkestar iz Leipziga na svom je koncertnom programu imao i Simfoniju u fis-molu op. 41 hrvatske skladateljice Dore Pejačević.
Dirigirao je ugledni latvijski maestro Andris Nelsons, šef dirigent Gewandhausa, što će ostati sve do 2027. godine, jedan od trenutačno najpropulzivnijih dirigenata u svijetu. Koncert je održan u čast madžarskog dirigenta Artura Nikischa koji je u siječnju 1922. godine trebao dirigirati Simfonijom Dore Pejačević, ali ga je u tome spriječila smrt.
Slaveći uspomenu na velikog maestra, Lajpcižani su odlučili izvesti onaj program koji Nikisch nije dospio prije doslovno stotinjak godina. I tako se Dora Pejačević našla na programu jednog od najboljih europskih orkestara, što je, između ostalih, zabilježila i vrijedna emisija Vijesti iz kulture Hrvatske televizije.
Tu valja istaknuti i činjenicu da je Simfonija Dore Pejačević praizvedena u Dresdenu 10. veljače 1920. godine pod ravnanjem Edwina Lindnera, koji je i potaknuo maestra Nikischa da istu skladbu izvede i u Leipzigu. No, ono što je iznimno važno hrvatskoj javnosti, a to je činjenica da su članovi njemačkog orkestra (koji svake godine sviraju i na dodjeli nagrade za europsko razumijevanje uoči otvaranja sajma knjiga u Leipzigu koju je svojedobno dobila i Slavenka Drakulić) Pejačevićkinu simfoniju svirali iz nota koje su objavljene zaslugom Muzičkog informativnog centra i to 2009. godine.
Riječ je o instituciji poznatoj pod kraticom MIC koja je nekada djelovala pod paskom Koncertne direkcije Zagreb, a sada je već neko vrijeme pridružena dvorani Vatroslav Lisinski. Da MIC nije objavio partituru Dore Pejačević, do koncerta u Leipzigu sasvim sigurno ne bi došlo. A Simfonija u fis-molu Dore Pejačević ne bi bila izvođena ni u drugim svjetskim dvoranama, primjerice u londonskom Barbicanu u svibnju 2020. godine, gdje ju je izveo također ugledni Simfonijski orkestar BBC-ja, pod ravnanjem svog šefa dirigenta Sakarija Orame.
Naravno, koncert je mogla slušati i publika koja nije bila u Barbicanu, zahvaljujući izravnom prijenosu BBC-ja. Simfonija Dore Pejačević izvedena je i u Varšavi i Katowicama i to u izvedbi Nacionalnog simfonijskog orkestra Poljskog radija Katowice pod ravnanjem Ane Tali. Zanimljivo, Simfonija u fis-molu Dore Pejačević našla je mjesto i na programu Malezijske filharmonije na koncertima kojima su Malezijci 2019. u ožujku obilježavali Dan žena.
Koncertom je ravnala australsko-britanska dirigentica Jessica Cottis. Naravno, ni tog malezijskog koncerta ne bi bilo bez izvedbenog notnog materijala koji je osigurao zagrebački Muzički informativni centar, koji, na svu sreću, ima i svoju web trgovinu, pa su note hrvatskih skladateljica i skladatelja dostupne ljubiteljima glazbe iz cijeloga svijeta. Simfonija u fis-molu nije jedina partitura Dore Pejačević koju je objavio MIC.
I Dora Pejačević svakako nije jedina skladateljica ni skladatelj kojim se MIC kontinuirano bavi. Ali, Dora Pejačević svakako je jedan od i dalje premalo poznatih bisera hrvatske glazbene kulture i kulture uopće, bisera koji bez objavljenih notnih izdanja nema nikakvu budućnost i to niti u domovini niti u inozemstvu. A iza objavljivanja notnih izdanja često se krije pravi arheološki, da ne kažem i detektivski prekarni rad kako bi se neki skladateljski autografi izvukli na svjetlo dana i predočili javnosti u onoj formi u kojoj to zaslužuju.
Jer, iza brojnih naših skladatelja ostala je ostavština koju su nasljednici držali ili na tavanima ili u podrumima. Mnogo je autografa skupljalo prašinu, neki su završili i na smetlištu, a neki u tihom zaboravu. I doista je potreban neki upućeni Indiana Jones kako bi ih pronašao i doslovno iščupao iz zaborava. A taj Indiana Jones mora biti strpljiv, marljiv, ali i uporan. Kao magarac. Jer mu na putu stoje brojne prepreke. Jednog takvog osobno poznajem, pa ga ne želim imenovati, jer njemu najmanje trebaju pohvale u medijima.
On ne živi na lovorikama niti od njih. Živi od istraživačke strasti prema zaboravljenoj i zapuštenoj hrvatskoj glazbi koja u golemom postotku još uvijek nije prisutna u partiturama koje su široko dostupne korisnicima diljem svijeta. Pa mi smo ne tako davno dobili notne zapise svojih najpopularnijih opera! Tako su notna izdanja opera “Porin” ili pak “Nikola Šubić Zrinjski” prvi put objavljena stoljeće i pol nakon praizvedbi!?
A samo od nas ovisi hoće li naše domaće skladateljice i skladatelji biti češće prisutni na svjetskim koncertnim pozornicama. Jer, nitko ih neće otkrivati umjesto nas. I nitko umjesto nas neće objavljivati notna izdanja koja šute po prezatrpanim arhivima i ostavštinama. A kada se jednog dana note objave, na njima se može čak i zarađivati i to u svakom smislu. I onom financijskom. I onom mnogo vrjednijem, kulturološkom.