Izjava premijera Milanovića: “Za mene, Katolička Crkva je Rim, Rimska crkva i njihovi predstavnici u Hrvatskoj, to jest papinski nuncij, a sa svima njima imamo odlične odnose. A Katoličku crkvu u Hrvatskoj teško je definirati. Svaki je dan predstavlja netko treći” - izazvala je podosta reakcija koje se odnose uglavnom na ustroj Crkve, pa i na sumnju da premijer hoće stvoriti razdor između Kaptola i Svete Stolice. Meni je pak misao krenula u posve drugom smjeru.
Prvo, gledajući s njegova bezbožničkog stajališta, Milanović je u pravu. Njega ne zanima vjera, narod, nego moć, vlast, a to u Katoličkoj Crkvi doista jest Rim. To bezbožničko mu stajalište očituje se i mimo vjere, za njega Hrvatska nisu građani, koje je izvarao prekršivši sva predizborna obećanja, nego je vlast, Banski dvori, mogućnost i spremnost da donosiš zakone po kojima narod guliš do krajnjega siromaštva. Budući da je baštinik komunista i partizana, među kojima kadšto s ponosom ističe i svoje djedove, i budući da je bezbožnik, od Milanovića se u politici i ne može očekivati bitno ništa drugo nego vlastohleplje, koje onda prenosi i u držanje prema Katoličkoj Crkvi u kojoj ga zanima isključivo hijerarhija te odnos između nje i hrvatske vlasti.
Milanović nije, kao golema većina djece i odraslih u Hrvatskoj, nikad doživio radosti prve svete pričesti, krizme, božićna i uskrsna veselja, nedjeljne male mise, blagoslovljene obiteljske ručkove sa zahvalom Bogu, molitve s majkom, braćom i sestrama, nije doživio ljepotu kumstva na krštenju ili crkvenom vjenčanju, zanosne pjesme crkvenih zborova i otajstva obreda u kojima ljudi dotiču nebo.
To govorim stoga što se gotovo sve što se zbiva u vjerničkom životu i u katoličkoj običnosti Hrvata – zbiva izvan bilo kakve ovisnosti i o Rimu, i o Vatikanu, i o papi, i o biskupima, i o svekolikoj hijerarhiji.
Središnji i jedini istinski lik u “hijerarhiji” za vjernike je njihov svećenik. To pokazuje i primjer jedinog narodskog biskupa u Hrvata iz novijeg vremena, Franje Kuharića. On nije bio silno omiljen zato što je bio nadbiskup i kardinal nego zato što je i na tim visinama zadržao običnost, stil i poniznost pučkoga svećenika. Kuharić je bio slika hrvatskoga pastira a baš nimalo slika moćnog Rima i Vatikana kakva prebiva u predodžbama poput Milanovićeve. U svakoj polemici u povodu bilo kakve premijerove izjave o Crkvi treba imati na mu da je on bezbožac te da je sve što kaže o toj temi i vjeri uopće određeno tim bezboštvom. Za njega Bog i Crkva nisu svetinje nego političke činjenice.
Osobno mi je potpuno neshvatljivo što je pribivanje političara bezbožaca iz vrha vlasti na misama za velike blagdane i u Crkvi a i u dobrom dijelu javnosti očekivano i poželjno, a izostanak s takve mise znači izostanak poštovanja prema golemoj vjerničkoj većini.
Dakle, vrh bi vlasti trebao poricati sebe da ne bi porekao vjeru u narodu koju inače poriče svojim nevjerništvom! Nasuprot toj logici trebalo bi reći – Milanoviću i Josipoviću na velikoblagdanskim misama nimalo niste poželjni. A o Katoličkoj Crkvi govorite što god vas je volja. Ne suzdržavajte se, ne obuzdavajte svoju narav, poštujte svoje tradicije, svoje ideološke učitelje i velike prethodnike, i ako baš želite, nastojte stvoriti razdor između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Svete Stolice, i tako zaslužite uspomenu kakvu je takvim nastojanjem zaslužio zločinac Tito. Zašto bi kraj tolikoga zla što ga vlast Kukuriku koalicije pravi hrvatskom narodu Katolička Crkva ostala pošteđena!?
Milanović, Pusićka i drugi uz nečije ulizištvo mogu stvoriti zlu krv, ali ne mogu utjecati na hrvatsku katoličku običnost koja time može samo ojačati i koja pamti. Na kraju, kakva je to Rimska Crkva koja je s Milanovićem u “odličnim odnosima”!?