Kakva ljubav? Nit je EU željela Ukrajinu, nit je Kijev htio u Uniju

Može sada EU zazivati mir u Ukrajini, no šuplje zvuče ti pozivi. Između Unije i Ukrajine nikada nije bilo prave ljubavi, ali ni iskrenih namjera. EU je Ukrajinu uvijek držao na odmjerenoj distanci, a isto su radili i ukrajinski čelnici. I dandanas se među diplomatima s dugim stažem u Bruxellesu prepričava kako je netom nakon Narančaste revolucije 2005., kad je s vlasti prvi put maknut Viktor Janukovič, tipičan sovjetski lider, ukrajinski visoki izaslanik stigao u europsku prijestolnicu s namjerom da zapadna perspektiva, kako se to voli reći, podrži ukrajinsku novu demokratsku klimu.

Jadnoga su slali od nemila do nedraga po bruxelleskim bespućima birokracije. ‘Ajde sad na sastanak s ovim parlamentarcem, ‘ajde s onim, pa razgovaraj s ovim dužnosnikom, pa s onim... Govorili su mu o mjerilima, kriterijima za članstvo. Toliko je bio izluđen da se na odlasku povjerio poljskom veleposlaniku: “Kome se, dovraga, moram točno javiti da ubacim Ukrajinu u EU?” Obećanje Zapada trajalo je kratko: vođe Narančaste revolucije okomili su jedni na druge, političke osvete išle su ruku pod ruku s korupcijskim skandalima, a 2010. krug je bio zatvoren Janukovičevim povratkom na vlast.

Na papiru je bio za Europu, no Ukrajina je u stvarnom životu klizila sve dublje od “zapadnih” mjerila – opozicija iza rešetaka, pljuštale su optužbe za namještanje izbora, kontrolu medija...  EU nikad nije održao svoje obećanje. Jesu, sastavili su Sporazum o pridruživanju. Na tisuće stranica, Bruxelles je jako pazio da Ukrajinu ne nazove europskom državom.

Ukrajina je odbacila vize za državljane EU, ali nije bilo reciprociteta. Notorna je priča kako je 2007. njemačko veleposlanstvo u Kijevu natjeralo ukrajinski dječji zbor da im pjeva ispred zgrade, u snijegu, kako bi dokazali da su zaista zbor i da idu na neko natjecanje. A Rusija je djelovala. Prvo je u Gruziji – tenkovima i bombama – pokazala i Ukrajini “kako se treba ponašati”, 2009. odsjekla im je plin, a 2010. smjestila je mornaricu u luke na Krimu. Lani je, nekoliko tjedana prije potpisivanja sporazuma EU – Ukrajina u Vilniusu, “podsjetila” na dug od milijardu eura za plin. Zar je itko očekivao da će se Janukovič latiti olovke tog 21. studenoga?

I ukrajinska elita balansira između Rusije i EU na vlastitu korist. Janukovič pak, priznaju diplomati, nikada i nije bio za EU. Njemu je prostor između Rusije i EU poluga ostanka na vlasti. I dok kozmopolitski Ukrajinci gledaju na Zapad kao na bastion slobode, apstraktna sloboda malo znači u realnoj politici. Točno je da EU nikada nije mogao baciti adut na ruske ponude. Kad bi Putin pozivao ukrajinske čelnike na razgovore, nitko iz EU nije i neće reći: “Zaboravite Putina, prebacit ćemo vam milijardu dolara.” Ili: “Zazvecka li oružjem, eto nas.” Sad je kristalno jasno da EU ne zna djelovati u okviru postsovjetskih geopolitičkih pravila. Europski diplomati tako Ukrajincima govore o konceptima poput win-win situacije, a Ukrajinci ih dočekuju s votkom i kavijarom. Drugu je slabu točku sažeo bruxelleski dužnosnik u rečenici: “Kad radimo s Ukrajinom, treba mi graf da vidim koji političar podržava kojeg oligarha.” Jer obavještajci EU očito ne rade svoj posao. Teško se oteti dojmu da ovaj status quo odgovara EU. Jer, što su europski čelnici “teške kategorije” radili nakon debakla 21. studenoga?

Osovina Francuska – Njemačka je šutjela. Mnoge je šutnja Merkel i Hollandea podsjetilo na Jaltu 1945. – kao da su kimnuli su glavama i rekli: “Ovo nama. A ono preko, e to je rusko.”

>> Prosvjednici ne odlaze s ulica, Kličko: Borba se nastavlja!