Donesite mi tamjan i žeravicu iz peći”, rekao je dok je “frkao” brkove. Upalio je potom svijeću, ustao i uzeo čašu vina. To je bio znak da se djed u obitelji Vranešić priprema za napijanje “Slave Bože”, grkokatoličkog običaja kojim bi se obilježio kraj višednevnog božićnog slavlja. Obredni čin sastavni je dio blagdana svetog Stjepana koji se kod grkokatolika, umjesto dan nakon Božića kada ga slave rimokatolici, obilježava 27. prosinca.
Iako imaju različite obrede, i rimokatolici i grkokatolici dio su jedne Katoličke crkve kojoj je na čelu – papa. Stoga se u oba oblika kršćanstva slavi i rođenje Kristovo, iako na ponešto drugačiji način. Kakvi su običaji kod grkokatolika Večernjakova je ekipa odlučila provjeriti na Žumberku, planini kraj Samobora, gdje je od davnina bila njihova središnjica. Danas ih je manje nego prije, s obzirom na činjenicu da je Žumberak jedan od najrjeđe naseljenih prostora. No bez obzira na to, oni koji su tamo ostali, njeguju običaje svojih predaka, pa tako i one vezane uz Božić koji, jednako kao i rimokatolici, slave uz okićenu jelku, no bez jaslica i adventskog vijenca.
Umjesto došašća, grkokatolici pripremu za svetkovinu Božića započinju s dvije predbožićne nedjelje:, Nedjelju Svetih Praotaca i Nedjelju Svetih Otaca, dok pet dana prije samog Božića započinje Predblagdan Rođenja Kristova (20. – 24. prosinca) kao neposredni uvod u slavlje.
Prema tradiciji bizantskog obreda sredinom studenoga počinje i svojevrsna “božićna korizma”, točnije božićni post, kao duhovna priprava za taj blagdan. A umjesto jaslica kiti se ikonostas, pregrada koja u crkvi dijeli svetište od prostora za vjernike, na kojoj je ikonografski prikazan Isusov život. Crkve su se nekad ukrašavale jabukama, kruškama i svijećama, a danas – lampicama. Ukrasi stoje i u grkokatoličkoj župi sv. Jurja u Stojdragi, čiji se župnik, ujedno i žumberački biskupski vikar vlč. Mile Vranešić trudi da stari običaji ne padnu u zaborav. Stoga se i dandanas živo sjeća svog djeda s početka ove priče koji je u njihovoj obitelji predvodio napijanje “Slave Bože”. U govoru koristi fraze na starohrvatskom jeziku, koji se još uvijek njeguje među grkokatolicima na Žumberku.
Sa 600 pali na 60 duša u selu
– Obred vodi najstariji ili najugledniji član obitelji, kod nas je to bio “đed”, a povezuje obiteljsku molitvu i priče o Bogorodici, našim pokojnicima, ali i povijesti naroda i kraja. Podijeljen je u četiri dijela, a svaki se vezuje uz određeni dio obroka. Prva molitva i prvo tumačenje uslijedili bi nakon juhe, druga nakon mesa sa zeljem ili repom te krumpirima, treća nakon pečenja, a četvrta nakon kolača. Uz svaki “govor” išla je i čaša vina – opisuje stojdraški župnik, dodajući da bi prvi dijelovi brzo završili, no kad bi se došlo do dijela u kojem se priča o prošlosti kraja, to bi potrajalo ovisno o inspiraciji onoga tko govori.
– Među žumberačkim obiteljima prepričavale su se uskočke bitke i zgode. Oni su naime stoljećima činili velik dio stanovništva. Doselili su se kad su 1530. potpisali ugovore s Habsburgovcima pa su na planini dobili zemljišta, a zauzvrat su se morali boriti protiv Osmanlija. Svatko je imao neku svoju priču koja se generacijama prenosila, pa se napijanjem “Slave Bože” čuvao i zavičajni te narodni identitet – kaže vikar Vranešić. Danas je taj običaj na Žumberku gotovo iščezao, no još uvijek poneke obitelji čuvaju tradiciju unošenja “Božića”, odnosno slame u kuću na Badnji dan. To je domaćinova dužnost, pa on kuca na vrata u svojoj najboljoj odjeći i izgovara riječi: “Hvaljen Isus i Marija! Čestit Vam Božić! Kako na Božić, tako i po Božiću! Rodila vam žitna polja, vinske gore, imali pune štale blaga, pune kokošinjce, a u kući najviše mira i Božjega blagoslova i da bi nas k ljetu više bilo!”. Slamu stavlja na stol i ispod njega, a supruga ga posipa zrnjem iz slamnate košarice, tzv. pejarca.
– Djecu, koja bi sjedila pod stolom na slami, darivao bi slatkišima, a potom bi uslijedila posna večera – kaže vlč. Vranešić. Na Badnjak se pekao i božićnjak, posebni kruh koji se radi od bijeloga pšeničnog brašna, a na njega se stavljaju ukrasi od tijesta, dok se oko kruha isplete pletenica. Jelka se kitila crvenim jabučicama, orasima, cvijećem izrađenim od krep-papira, ručno rađenim papirnatim lančićima... No ukrašavanje bora nije izvorna tradicija žumberačkih grkokatolika, naglasit će vlč. Mile Vranešić, već se na 24. prosinca u kuću unosilo metar dugačko cerovo drvo, tzv. badnjak, koji bi se potom položio na otvoreno ognjište da tinja. Kuće su se, pak, ukrašavale imelom, ali i božikovinom, koja i danas tjednima prije Božića stoji na dovratniku Đurđe Gojko, jedne od rijetkih stanovnica Stojdrage, a u njezinoj su se kući, pak, na Badnjak uvijek posluživala jela od krumpira, graha, zelja, razna variva...
– I pekla se povitica, svojevrsna štrudla koja može biti slana ili slatka. Punjenja znaju biti od oraha, sira... – kaže gospođa Đurđa i dodaje da se prije samog blagdana cijela kuća morala urediti, ali i “pobijeliti”, odnosno okrečiti. Veselo je bilo i nakon polnoćke.
– Prije smo imali tri “muzike” u selu. Muzikaši su išli od kuće do kuće i pjevali božićne pjesme, bilo je mladih, a danas su ostali samo starci – govori gospođa Đurđa. Iako je nekad po župi bilo 600, a danas 60 duša, kako kaže vlč. Vranešić, crkve su na polnoćke proteklih godina bile uvijek pune. Jer – Žumberka i svojih roditelja za blagdane se sjete njihova djeca iz svih krajeva pa je ovaj inače pusti kraj oko Božića uvijek živ. A što ove godine, s obzirom na epidemiološke mjere?
Pogača s novčićem za sreću
– Bit će kako će biti – kratko će vlč. Vranešić. Svojim roditeljima te bratu u Sošice rado bi i Milan Radić, koji je u tom žumberačkom mjestu odrastao, no danas živi u Zagrebu, a ujedno je i predsjednik Udruge Žumberački uskoci, koja također njeguje tamošnje običaje.
– No prilagodit ćemo se mjerama, nema nam druge – govori Radić i dodaje da je njegovo selo vezano, pak, uz samostan grkokatoličkih časnih sestara Bazilijanki koje su oduvijek blagdane provodile u druženju s mještanima, kićenju bora u crkvi... Prvi dan Božića, objašnjava Radić, obično svi članovi obitelji provode kod kuće, a na “mašu”, odnosno misu ide se oko 11 sati. Običaj je, dodaje, da se rodbini i susjedima u goste ide tek na drugi dan Božića, a drugog i trećeg dana Božića ide se i u druga sela čestitati. Prisjećaju se tradicije i potomci žumberačkih uskoka koji žive u obližnjem Samoboru, među kojima su i Mirjana Hrnjak i Nada Grčić, u čijim domovima se za božićne blagdane lomi pogača s novčićem koji simbolizira sreću, a tu je i zdjela s kolačićima i suhim voćem. Božićne delicije posložene su na stolnjacima s tradicijskim žumberačkim vezom, koje su Mirjana i Nada dobile od svojih predaka. One, pak, svoje božićne nedjelje provode u samoborskoj crkvi nazvanoj Grkokatolički duhovni centar praoca naše vjere Abrahama.
VIDEO Koronavirus kao da ne postoji: Sunčani Badnjak izmamio ljude na druženje
I Rimokatolici također za Badnjak unose slamu u kuću,doduše taj običaj polako izčezava ali ja se dobro sjećam slame za badnjak u kući.