Kamo je nestao izvještaj Komisije o istrazi komunističkih zločina koju je 2001. pokrenula Račanova Vlada

U Saboru jutros isti debilizam, čiji je stari bio ustaša, čiji partizan... Kakva simbolika. Dok pokušavam sortirati opsežan materijal vezan uz ovu temu, s radija odjekuju stihovi TBF-a, spjevani prije 10-ak godina koji do danas, na žalost, nisu izgubili na svojoj aktualnosti. Jer ustaše i partizani, njihovi zločini i ideologije jedina su konstanta hrvatske političke scene posljednjih 26 godina, pa bi netko neupućen nakon letimičnog pregleda hrvatskog medijskog prostora mogao zaključiti da je Drugi svjetski rat tek završio te da smo u 1945., a ne u 2016.

A u tim svakodnevnim jalovim raspravama, zaboravila se bitna stvar – svojevrsni nalog ili zapovijed za istraživanje ratnih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata dala je Vlada Ivice Račana na sjednici 9. ožujka 2001. Ispada tako da je nenarodna Vlada, kako bi je danas vjerojatno nazvao Tomislav Karamarko, jedan od najvećih zagovornika lustracije, krenula u obračun s komunističkim zločinima, iako bi bilo za očekivati da je nalog za sudskim progonom komunističkih zločinaca dala neka od HDZ-ovih vlada, budući su njima puna usta borbe protiv zamišljenih ili stvarnih komunista. Račanova Vlada je 2001. osnovala i Komisiju za istraživanje komunističkih zločina, a na čelu te Komisije bio je Goran Granić, potpredsjednik Račanove Vlade. Što je bio zadatak te Komisije, Granić je za Večernji list kazao 2011.

Ne želi sada govoriti

– Komisiji su bila podastrta dva izvješća s nizom podataka o zločinima, no trebalo je nastaviti istraživanje. Mi taj posao nismo dovršili samo zato što smo izgubili vlast na izborima. Dokumenti o tim odlukama morali bi postojati u Vladi, a svi materijali o zločinima koji su tada pribavljeni također moraju biti u MUP-u. Aktualno rukovodstvo MUP-a ne zna, ili pak sada namjerno prešućuje, da se na istraživanju komunističkih zločina radilo prije deset godina – kazao je 2011. za Večernjak Granić, aludirajući zadnjom rečenicom vjerojatno na Tomislava Karamarka, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, koji je u to vrijeme spektakularno uhitio Josipa Boljkovca te je najavljivao još uhićenja komunističkih zločinaca.

Granić je u spomenutom razgovoru za Večernji list kazao kako je Račanova Vlada 2001. donijela odluku da se ratni zločini istražuju na dva kolosijeka. Jednim dijelom istrage trebali su se baviti MUP i DORH, dok su se drugim dijelom trebali baviti znanstvenici i povjesničari kojima je zadatak bio da istraže i analiziraju tu materiju.

– Nakon šest mjeseci dobio sam prvo izvješće. Sjećam se da je riječ bila o petnaestak stranica materijala te da sam iz njega prvi put dobio informaciju o opsegu zločina počinjenih na području Hrvatske u poratnom razdoblju. No osim podataka o zločinima, u njima nije bilo naznaka o osobama koje bi za njih bile odgovorne, bilo kao počinitelji, bilo kao nalogodavci. Što se s tim izvješćima kasnije dogodilo, ne znam – kazao je 2011. za Večernji list Granić. O istoj tematici Granić sada nije bio voljan govoriti, a u pisanom odgovoru na upit tek je kazao kako se sjeća da je Vlada donijela odluku o istraživanju zločina iz Drugog svjetskog rata te je pojasnio da se zbog protoka vremena detalja ne sjeća. Da je Vlada Ivice Račana osnovala komisiju koja se bavila istraživanjem zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, sjeća se i Vesna Škare-Ožbolt, ministrica pravosuđa u sljedećoj Vladi, onoj Ive Sanadera. No detalja oko spomenutog izvješća o razmjerima zločina ni ona se ne sjeća.

– Znam da se po tome radilo još nešto godinu, dvije i onda je sve stalo. Sjećam se da je u moje vrijeme bilo potegnuto pitanje Milivoja Ašnera i njegova izručenja iz Austrije, no Austrija nam ga je odbila izručiti. Onda kada smo te stvari trebali procesuirati, nekako nije bilo moguće, a sada mi se čini da je pravda izgubila na snazi – kaže Škare-Ožbolt. Da je odluka o istraživanju ratnih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu bila donesena na sjednici Vlade u ožujku 2001., potvrdio je i tadašnji ministar policije Šime Lučin.

– Ne sjećam se detalja, no znam da je odluka donesena i da je kriminalistička policija dobila zadatak da provodi izvide. Kod takvih slučajeva radite ono što ima veću izvjesnost da ima neki rezultat – kazao je Lučin.

Upitan zašto se, ako su određeni izvidi provođeni još 2001. sada javno tvrdi da se takvi zločini nisu nikad istraživali, Lučin je kazao:

– Zato što ne postoji nikakav kontinuitet i svatko misli da sve počinje s njim. O svemu ovome u MUP-u mora postojati neki trag.

A taj trag, ako je suditi po odgovoru iz MUP-a, doista i postoji jer u MUP-u kažu kako je Račanova Vlada svojim zaključkom iz ožujka 2001. zadužila MUP da u suradnji s drugim nadležnim tijelima državne uprave poduzme odgovarajuće mjere kako bi se istražili zločini. Sukladno tom zaključku Vlade, MUP je prikupljao saznanja i dokumentaciju o zločinima, njihovim žrtvama i počiniteljima, te mogućim lokacijama grobišta. Informacije su dobivane od građana, područnih i državnih arhiva, udruga i instituta koji se bave ili su se bavili istraživanjima ratnih zločina počinjenih za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, nevladinih organizacija...

Ugovor je poslovna tajna

U MUP-u kažu da su sva kriminalistička istraživanja provođena u suradnji s DORH-om, koji je nakon pregleda prikupljenih podataka odlučivao što će dalje. A da su u DORH-u i MUP-u ozbiljno shvatili povjereni im posao, svjedoči i to što je DORH 2007. sklopio ugovor s Hrvatskim državnim arhivom o istraživanju arhivske građe iz Drugog svjetskog rata i poraća. Radilo se o istraživačkom projektu koji je trajao od 2007. do 2010., a voditelj projekta bio je dr. Josip Jurčević. Iako sada u Arhivu kažu da je sadržaj ugovora sklopljenog između njih i DORH-a poslovna tajna, kada je DORH nakon potpisivanja ugovora o tome obavijestio javnost, navedeno je da je svrha projekta istraživanje i prikupljanje dokumentacije vezano za Bleiburg i Križni put te istraživanje Vojnih arhiva u Beogradu i Londonu. Jesu li podaci dobiveni na takav način kasnije korišteni za pokretanje istražnih i sudskih postupaka, nije poznato. No zato je poznato da se istražitelji ovakvih zločina suočavaju s objektivnim problemima, kao što je protok vremena te činjenica da je većina svjedoka ili potencijalnih osumnjičenika odavno preminula.

Prema podacima MUP-a, zbog ratnih zločina počinjenih za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata obavljeno je više od 1800 obavijesnih razgovora, podneseno je pet kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja i dvije kaznene prijave protiv poznatih počinitelja, koje su rezultirale istragama, no one su obustavljene zbog smrti osumnjičenika. Podaci DORH-a kažu da su zbog ratnih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, s obje strane zločinačko-ideološkog spektra, suđene dvije osobe – Josip Boljkovac, koji je nepravomoćno oslobođen, te Dinko Šakić, zapovjednik logora Jasenovac, koji je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora te je umro 2008. u Lepoglavi. Istovremeno provedene su i tri istrage protiv Milivoja Ašnera, Sime Dubajića i Nade Šakić, a sve tri su obustavljene. U slučaju Nade Šakić istraga je obustavljena zbog nedostatka dokaza, dok je u slučaju Ašnera i Dubajića smrt bila brža od prava i pravde. Biologija je okončala i slučaj Josipa Boljkovca, prvog ministra hrvatske policije, koji je u poodmakloj dobi spektakularno uhićen u studenom 2011., a uhićenje je naložio Tomislav Karamarko. Karamarko je 2011. bio ministar unutarnjih poslova, a javnost je tada pomalo s podsmijehom gledala kako su pripadnici specijalne policije, najelitnije policijske postrojbe, poslani da uhite 91-godišnjaka, koji je jedva hodao uz pomoć štapa. Takav potez Karamarko je tada pravdao teškim optužbama koje su Boljkovcu stavljene na teret – teretio se da je kao šef Povjerenstva OZNA-a kotara Karlovac naredio uhićenje, a zatim i pogubljenje 20-ak civila. Boljkovac je u veljači 2014. kao 93-godišnjak sjeo na optuženičku klupu Županijskog suda u Zagrebu te je nakon suđenja nepravomoćno oslobođen optužbi. Prema obrazloženju presude, čiju pravomoćnost Boljkovac nije doživio jer je umro koji mjesec kasnije, sudskom vijeću pod predsjedanjem suca Tomislava Juriše nije bilo sporno da se dogodio ratni zločin nad civilima, no nije bilo dokaza da je Boljkovac za taj zločin i odgovoran jer je u to vrijeme bio odsutan iz Duge Rese. Prema stavu suda, u tom slučaju radilo se o čišćenju političkih klasnih neprijatelja, a likvidacija civila bila je politička odluka koju je provela OZNA.

– Nijedan dokument, nijedan svjedok ne govori da je nalogodavac bio Boljkovac. Naredba nije kreirana ni izdana na razini kotarske OZNA-e, ali i sada postoji stupanj sumnje da je naredbu izdao Boljkovac. No ta je sumnja dovoljna za optužnicu, ali ne za osudu. Boljkovac je prvi, a vjerojatno i posljednji pripadnik partizanskog pokreta koji je optužen za ratni zločin. Bilo bi nepravedno da sav teret komunističkih zločina od Bleiburga do Širokog Brijega padne na teret Boljkovca – kazao je tada u obrazloženju presude sudac Juriša.

No ako je Boljkovac bio prvi i zasad jedini pripadnik partizanskog pokreta koji je optužen i suđen, nije bio jedini protiv kojeg se vodila istraga. Još u ožujku 2009. istraga je pokrenuta i protiv Sime Dubajića kojeg se sumnjičilo da je od 26. svibnja do 5. lipnja 1945. na području Kočevja (Slovenija), kao zapovjednik mehaniziranog odreda 4. armije Jugoslavenske armije, iz njemu podređenih jedinica sastavio posebnu grupu vojnika te organizirao i zapovijedao prijevozom ratnih zarobljenika iz Kočevja do mjesta pogubljenja na Kočevskome rogu, gdje je, po njegovoj zapovijedi, ubijeno najmanje 13.000 ratnih zarobljenika. Trupla pobijenih pobacana su u prirodne jame.

Raspisali i tjeralicu

Za Dubajićem, koji je u to vrijeme živio u Beogradu, raspisana je i međunarodna tjeralica, no tri mjeseca od pokretanja istrage Dubajić je umro u Beogradu. Biologija je tu bila brža od pravde, kao što je bila brža i u slučaju Rade Bulata protiv kojeg je policija provodila izvide, no on je umro prije no što su ti izvidi pretočeni i u službenu istragu.

Kada se sve to zna, teško je vjerovati da će pravo i pravda vezano za zločine iz i nakon Drugog svjetskog rata ikada biti zadovoljena. Pitanje zadovoljštine žrtvama i njihovim obiteljima, bez obzira jesu li ih ubili ustaše ili partizani, fašisti ili komunisti, i dalje će biti zanimljivo samo kroz prizmu dnevnopolitičkih obračuna. I dok prizemni političari budu unedogled raspravljali tko je pobjednik, a tko gubitnik iz rata završenog 1945., te dok se u Saboru i dalje budu vodile debilne rasprave čiji je ćaća bio ustaša, a čiji partizan, žrtve zločinaca s obje strane ideoloških barikada moći će samo zdvajati jer ubojicama njihovih najmilijih nije presudilo pravo i pravda već – biologija.  

>> Komunistički zločini: Oko Siska u grobnicama zakopano 45.000 tijela