Kolumna

Kamo vodi stihija ulične i trgovske 'direktne demokracije'

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Kamo vodi stihija ulične i trgovske 'direktne demokracije'
27.03.2015.
u 15:50
Uzmimo samo posljednji primjer sudbine jedne uistinu male reforme koju se svakako nazivalo, a najčešće (pogrešno) "monetizacija autocesta". Sve što je moglo poći naopako doista je i pošlo
Pogledaj originalni članak

Tužno je promatrati kako jedna po jedna dugoročno korisne reforme padaju pod naletima demagogije čije je jedino čvrsto uporište neinformiranost većine glasača na idućim izborima. Ne radi se samo o "privremenom" odgađanju. I ne samo zbog toga što su neki izbori (takav pametan sustav smo sami napravili) gotovo svaki tjedan. Radi se o trajnom odustajanju od reformi zbog gubitka vjerodostojnosti kompletnih političkih elita u sučeljavanju sa svojim biračkim tijelom. Nitko nikome ne vjeruje. Ni narod političarima koji pišu već stosedamdesetdeveti program (plan, strategiju), niti političari narodu koji svako malo prikupljanjem potpisa za referendume i sličnim akcijama minira upravo one programe za koje je prethodno dao glasove. Vodi nas stihija ulične i trgovske "direktne demokracije". Kuda nas pak to sve vodi nije teško zaključiti.

Uzmimo samo posljednji primjer sudbine jedne uistinu male reforme koju se svakako nazivalo, a najčešće (pogrešno) "monetizacija autocesta". Sve što je moglo poći naopako doista je i pošlo. I ostalo. Prvo motivacija i pretpostavke za samu reformu. Krenulo se od pogrešne pretpostavke da je nekakvim financijskim restrukturiranjem (da ne kažem trikovima) moguće "stvoriti" dodatne ogromne iznose, milijarde eura, kojima bi se pokrenula zamrla investicijska aktivnost. Sjetite se izjava – ili tri milijarde svježih eura ili ništa! Naglašavam, neki naivni ljudi na visokim funkcijama su povjerovali da je "ex nihilo" moguće stvoriti tri milijarde eura. Za takav iznos, mislili su, vrijedi otrpjeti i malo batina. Tragična je spoznaja da je toliki broj ljudi na tako važnim mjestima povjerovao u tu laž – tri milijarde leže na (auto)cesti, samo se sagneš i pokupiš ih. Drugo, izbjegavalo se stvari nazivati pravim imenima. Strah od glasača koji sve što miriše na privatizaciju izjednačavaju s pljačkom je, nažalost, vrlo opravdan. Ta sami smo ga stvarali godinama i pothranjivali bezbrojnim politikantskim podmetanjima jedni drugima. Pa je tako privatizacija poduzeća koje upravlja autocestama (a jedino to može donijeti neke dodatne koristi!) "lukavo" nazvana monetizacijom. Što god to Štefu ili Mari značilo. Monetizacija tobože zvuči svjetski, vuče na ono "ex nihilo" – moneta, monetarno, suvereno ... besplatno čak! Treće, istovremeno je formirana široka koalicija za napade na jednu političku stranku sa namjerom (po tko zna koji put) da ju se trajno ukloni sa političke scene. Malverzacije i pronevjere brojnih igrača povezanih sa izgradnjom autocesta pripisivane su isključivo "stranci opasnih namjera". Tako su i same autoceste u dobrom dijelu javnosti postale sinonim za "drugu pljačku stoljeća".

Naravno da ništa nema besplatno. Kako je rastao uobičajeni sindikalni otpor bilo kakvoj reformi u državnom sektoru, reformatori su počeli tražiti kojekakve dodatne argumente za "monetizaciju". Te ludo je desetljećima plaćati kamate, te smanjit će se javni dug, te poskupjet će gorivo ako to ne napravimo ... Ministar reformator založio je fotelju za uspjeh reforme zvane monetizacija autocesta. Sindikati su, sasvim očekivano, prikupili dovoljno potpisa za organizaciju referenduma. Cijelo to vrijeme javnost je bombardirana bezbrojnim krivim brojkama, dezinformacijama, lažnim argumentima, neodgovornim politikantstvom. Tako pripremljena javnost bila je spremna srušiti bilo što, kamoli ne nekakvu novu tobožnju pljačku stoljeća i "rasprodaju naših autocesta strancima". Uvođenje domaćih mirovinskih fondova u igru nije pomoglo, samo ih je dodatno kompromitiralo. Konačno, premijer iznenada objavljuje odustajanje. Obrazloženje – narod tako hoće, moramo ga slušati. Ipak smo mi uvjereni demokrate. Ministar? A što mu je preostalo. Još jedna žrtva politike koja ne obavlja svoj osnovni posao – promicanje dugoročnih interesa naroda i države. Sve priče u nastavku (javna ponuda dionica nekog HAC-ONC-a, "povoljno" refinanciranje, planovi B, C...) tek su priče za malu djecu. A možete zamisliti što o nama pričaju potencijalni strani investitori koje se tri godine uvjeravalo u ozbiljnost namjera. Kakva blamaža!

Zamislite samo kako će uvjerljivo djelovati neki novoizabrani ministri-reformatori kada počnu reklamirati svoje čudotvorne formule za izlazak iz krize. Opet će biti "opasne namjere". Na svu sreću Tsipras i Grčka idu ispred nas. Moraju.

>> Naš problem je gospodarstvo? Ne, sve ostalo je problem!

>> HDZ i SDP se mogu dogovoriti oko tečaja. Što oni imaju s tim?

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 11

DU
Deleted user
16:05 27.03.2015.

Do sada sam tvrdio da je Dončić lažljivac, što nije točno, Dončić je nesposobni lažljivac.

Avatar SINIŠA POLJAK
SINIŠA POLJAK
17:27 28.03.2015.

Kad Škegro komentira ministre iz Vlade neznanja potvrđuje se stara narodna izreka: Stalo ruglo nasred puta pa se ruglu ruga.

TO
tolitol
09:08 28.03.2015.

Samom činjenicom da se projekt davanja autocesta u 50-godišnju koncesiju javnosti na sva zvona i uz svesrdnu podršku režimskih medija pokušao uvaliti kao tobožnja "monetizacija" autocesta značilo je da se svemu pristupa s balkanskom lažljivom figom u džepu. A onda kad se uzme u obzir činjenica da se nikako nije moglo objasniti kako će to budućem koncesionaru biti itekako isplativo upravljati autocestama, a državi to nikako nije, moglo se samo zaključiti da je isključivi cilj "ubrati" tri milijarde eura i spiskati ih na proračunsku potrošnju. Ili, ako hoćemo sve to gledati s drugog ugla, zbog čega su autoceste takav problem da ih moramo praktično privatizirati a javni dug nam je istovremeno porastao za nevjerojatnih deset-petnaest milijardi dolara za Milanovićeva dosadašnja mandata?