Mineralna voda preda mnom, gledam već deset minuta u mjehuriće u čaši. Čak ih i brojim. Jedan mjehurić, deset, pedeset mjehurića. Dižu se s dna čaše i na vrhu nestaju. Zgodno. Gledam u tu čašu jer, ako samo malo podignem pogled lijevo ili desno, vidjet ću samo nage ljude. Jednog, deset, pedeset, petsto... Gole. Bez odjeće. Treba se priviknuti. – Ajde, popij više to, idemo po kruh – kaže mi domaćin, njemački naturist Uwe Kotucz (50) koji me kao reportera "udomio" na jedan dan u nudističkom kampu Bunculuka pokraj Baške. Stišćem zube, krećemo u dućan, a kako bih uklonio tremu, pričam kako znam za njegova imenjaka Uwea Seelera koji je igrao nogomet u doba Pelea.
– Po njemu sam i dobio ime! – kaže Uwe. Lupa se ispred dućana po čelu, i dodaje: – Gol sam, zaboravio sam, samo u restoran i dućan u kampu ne mogu nag. Moram negdje naći ručnik. Imam rješenje, predlažem mu da "žica" nekog u tekstilu da kupi dva kruha. – Odlična ideja! – kaže Uwe, inženjer iz njemačkog Oberhausena, te mi pokazuje na jednu parcelu u kampu:
Na istome mjestu od '81.
– Ovdje sam 1981. godine prvi put došao u Bunculuku. S roditeljima, imao sam tada 16 godina. I odonda, svakog ljeta, ja sam tu. Nisam bio jedino u doba rata, no bili su moji roditelji. Ja sam tada išao po nudističkim kampovima u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, ali tamo nigdje nije tako lijepo kao u ovoj uvali u Baški. Mojim se roditeljima tada, dakle, prije 34 godine svidjelo, jer je priroda drugačija nego kod nas u Njemačkoj, gdje jer sve isto.
Kuća – vrt, kuća – vrt, kuća – vrt. Tu je divljina, ljepota, plaže, more, boje, mirisi... Pokazuje mi prema uvali, u kojoj je 30-ak brodića i govori: – Imamo čamac, plovimo prema Rabu, Prviću, Golom otoku, Cresu, Staroj Baški... – govori dok se vraćamo do njegove terase u kampu. Supruga Daniela (50) čeka nas sa smiješkom:
– Tu su svi sramežljivi prvi dan, bilo je tako i meni kad sam stigla prvi put. No, trebaš znati da mi nudisti ne gledamo druge. Ne mjerkamo ima li tko veliki trbuh, malu stražnjicu, ovdje se jednostavno ljudi međusobno ne uspoređuju. Naši prijatelji u Njemačkoj nam se čude jer nas pitaju, kad čuju da smo nudisti, kako možemo provesti godišnji kad su oko nas debeli. Ili stari. Ma tko to primjećuje? To je kao da vas ja pitam kako ste se u autobusu mogli voziti s nekim tko je gojazan. Eto, ja da sad prošećem centrom Baške, i da su tamo svi goli, ja to ne bih ni primijetila. Navikneš se, ne obraćaš pažnju na druge, niti tu itko ikoga gleda i osuđuje zato što mu je tijelo ovakvo ili onakvo – govori Njemica Daniela.
Pa u čemu je glavni štos s nudizmom, što vas vuče?, pitam svog domaćina.
– Vrlo je jednostavno – odgovara mi Uwe. – Nemaš mokre kupaće na sebi. U prirodi si, posve gol, slobodan. Ovdje nema sramežljivih. Svi su vrlo otvoreni, komunikativni, ne bojimo se drugih. Sjedimo na terasama, družimo se, ovdje nitko ne gleda navečer TV. Čak ni stvari ne zaključavamo jer nemamo straha da će nam susjed nešto ukrasti. Uostalom, znamo se već godinama, mnogi od nas dolaze u istim terminima, na ista mjesta.
Kako je to sjediti gol navečer za stolom, jasno mi je kad ste sami, ali kad, recimo, odete do susjeda na piće?, pitam ga.
– Prijatelji u Njemačkoj me znaju pitati: "OK, znači vi svi sjednete za stol goli, svaki sa svojom suprugom, i družite se kao kod nekog u vrtu?" Da, odgovaram im, a onda oni inzistiraju i gledaju me sa zanimanjem, te pitaju: "A je l' onda, kada ste svi goli, i međusobno mijenjate supruge, spavate svi sa svima?" Tada se slatko nasmijem, pa im kažem da su malo pretjerali s fantazijama, da svatko od nas brižno čuva svoju ženu, a to što je susjeda isto bez odjeće, i ne primjećujemo – govori mi Uwe te otkriva što je najveći strah nudista:
Dvije majice za cijelo ljeto
– FKK (po njemačkom Frei Körper Kultur – kultura slobodnog tijela, nap. a.) polako nestaje. Kampovi se zatvaraju. Sve više, a takav je trend i u Hrvatskoj, kampovi koji su bili nudistički postaju tekstilni. Jer, takvih je gostiju sve više, a novac diktira trendove. I svake godine, kad odlazimo iz Bunculuke, smo zaista u strahu te se međusobno pitamo: "Bože, samo da naš kamp ne pretvore u tekstilni, jer što ćemo onda?" – govori mi dok sjedimo za njegovim stolom. Ja opet po mineralnoj, a njih dvoje u ležaljci.
A što ste ponijeli od odjeće na ljetovanje, pitam ih. Ako su nudisti, vjerujem, torbe su male?
– Haha, evo, dođi, pokazat ću ti. Ovo su mi jedine kupaće. I rijetko ih koristim, samo kad moram do dućana. Imam jedne kratke hlače koje oblačim kad idem navečer do Baške u šetnju, te dvije majice. I to je to! Četiri odjevna predmeta za cijelo ljeto – govori Uwe, a supruga Daniel dodaje:
– Ja sam za tri tjedna ljetovanja ponijela četiri haljine! Dobra je stvar kod nudizma i to što ne morate svake večeri brinuti što ćete odjenuti za šetnju, što za restoran, što za piće... A to su sve problemi kojima glavu razbijaju žene koje odsjedaju u hotelima. Tu nema brige. Pitam ih, jesu li goli i preko godine, kad recimo dođu kući s posla, skinu li odjeću?
– Da, vrlo često! Imamo i vrt ispred kuće, pa se neki puta znamo čak i zaboraviti, tek u posljednji tren se zaustavimo prije nego što nagi izađemo iz kuće, kako nam susjedi ne bi dobili srčani udar od šoka – šale se Nijemci.
S njima je na ljetovanju i sin, no on je u hotelu.
– Sin je došao je s djevojkom, koja nije nudistica, pa su odsjeli u gradu. No, i njoj je prvih nekoliko dana bilo ovdje neugodno, ali sad kad idemo na plažu, i ona već skida u toples... Inače sina smo nazvali Kai, pa je štos kad god ga zovemo na plaži i vičemo "Kai", odmah se okreću svi Slovenci i gledaju što hoćemo, jer to na njihovom znači "što?" – objašnjavaju mi. Znači to i na hrvatskom isto, gorim im, na kajkavskom, ali sliježu ramenima.
– Hrvate nudiste srećemo rijetko. Možda ih je tek deset na tisuću gostiju. Iako smo godinama ovdje, zapravo ne poznajemo mnogo hrvatskih nudista.
I to je istina, šećući se po kampu, vidio sam tek jedan VW passat zagrebačkih registracija. Potražio sam vlasnika, Zagrepčanina nudista, što je egzotika u nudističkima krugovima, tu su gosti redom Austrijanci, Slovenci i Nijemci, no otišao je na kupanje. Na prekrasnoj plaži gužva. A sad da idem od jednog do drugog i ispitujem tko je iz Zagreba, šanse da ću domaćeg naći, vrlo su male. Sjedam u restoran Boneta, vrlo zgodan pod bijelim suncobranima, a društvo mi pravi direktorica kampa Loredana Lolić (51). Ona je, jedna od rijetkih, uz konobare i kuhare, koja je u tekstilu. Štoviše, u uniformi.
– Ovi prozori na restoranu, njih sam prala 1978. godine, prije nego što se kamp otvorio. Počela sam raditi na šanku, kao studentica, a sjećam se prvog dana na poslu, u licu sam bila crvena kao paprika. Bilo mi je neugodno – prisjeća se direktorica nudističkog kampa Bunculuka, pa dodaje:
– Brzo sam se navikla. Bila sam na poslu... Radila sam kasnije kao pomoć na recepciji, pa sam dizala rampu, pa gostima pokazivala koja je njihova parcela, pa preuzela posao na recepciji, bila i šefica recepcije... I došla do najvišeg mjesta u kampu u 37 godina.
Dan za šator od – 60 eura
Lijepa priča, nije od onih koji su preko veze i preko noći došli na vodeće pozicije, primjer kakav se sve rjeđe čuje.
– Neobičan je trend posljednjih godina, 70-ih i 80-ih naturizam je u Europi doživio bum. Kao što je do prije nekoliko godina bio trend da su žene na plaži u toplesu, danas je i to rijetkost. I nemoguće je uopće znati što će biti sutra. Meni je ovdje lijepo raditi, gosti su nam fantastični, a to što su nagi, i ne primjećujemo. Brzo se navikneš. Štoviše, mnogi mjesto u kampu, a imamo lokacije za šatore, kampere i kamp-kućice te tridesetak luksuznih mobilnih kućica, rezerviraju godinu dana unaprijed. Čim odlaze kući, traže termin za dogodine. Imamo i mnogo mladih gostiju, a znamo i za mnoge lijepe ljubavne priče, neki koji su se ovdje upoznali, poslije se vjenčali, imali djecu te sada njihova djeca ovdje ljetuje sa svojom djecom... Atmosfera je opuštena, čuju se cvrcči, na plaži nije gužva – dodaje Loredana. I zaista, primjećujem da, iako je oko nas više od 600 kupača, na plaži širokoj oko 600 metara, nema galame. Nema vriske. Neobično. Svi su mirni.
– Po Istri, ali i Krku, nudistički se kampovi pretvaraju u tekstilne jer se broj onih koji odlaze u takve kampove ipak povećava, a broj gostiju koji su nudisti ipak stagnira – objašnjava mi Valentina Topić Sever (36), koja je jedna od zaposlenica marketinga tvrtke Hoteli Baška, koja vodi kamp.
– Naši su gosti redom sportski nastrojeni. Ujutro mnogi trče, voze bicikl, igraju tenis, odbojku, stolni tenis, a oko 10 ujutro druže se na terasi restorana uz kavu i kroasan. Navečer im organiziramo igre, koncerte, a petkom prije nego što odlaze kući i "Kamp fest", u kojima im dijelimo večeru, recimo, rižoto s plodovima mora, dajemo popust na piće, a sve kao zahvalu što su nam bili gosti – kaže Valentina.
Gosti su, redom, visokoobrazovani, s titulama inženjera, arhitekata, menadžera, rukovodećih ljudi u svojim tvrtkama, mnogo privatnika, ljudi s dobrim plaćama... I sa širokim pogledima.
– Samo za šator i struju po danu za dvoje plaćamo 60 eura – govori mi dvoje "šatoraša" te dodaje:
– Za taj bismo novac bez problema mogli dobiti hotelsku sobu ili apartman, ali to nije to! Nedavno su nam susjedi bili jedan poljski par, koji je rezervirao ovdje mjesto u kampu preko Bookinga, no kad su došli, shvatili su da je to isključivo nudistički kamp. Odlučili su jednu noć ipak ostati iako nisu nudisti, skinuli su se jer su takva pravila, a sljedeće jutro odlučili da neće odmah na put, već se otići okupati. Pogađate, ostali su dva tjedna. Savjet? Samo probajte, skinite odjeću, otiđite na plažu, a onda probajte skinuti kupaće gaće i vidjet ćete kakav je život nas nudista. Pravi život...