Kanibalizam i eutanazija nisu bizarnost nego i snažne društvene sile

Ljudi ne umiru samo od korone. Recimo, u Berlinu su prošli tjedan uhitili Stefana R. koji je prije dva mjeseca, preko gay stranice za upoznavanje, pozvao doma 44-godišnjeg inženjera elektronike Stefana Trogischa, ali ne zbog druženja, nego da ga ubije i pojede. Da nije njegove oglodane kosti bacio u obližnji park, pitanje je kada bi berlinski ljudožder bio otkriven. 

Istog dana kad su nađene kosti nesretnog inženjera, u Essenu je uhićen liječnik Sveučilišne bolnice koji je dao smrtonosne injekcije dvama pacijentima, teško oboljelima od korone. Jedan je imao 47 godina, a drugi 50, i bili su na samrti, a doktor ih je koknuo u dogovoru s obitelji. Međutim, veliko je pitanje koliko su i kakvih zakona prekršili. Što se kanibalizma tiče, zakonodavac ga nije predvidio kao zločin, tako da zapravo nije kažnjivo jesti ljude. To se ustanovilo 2001. nakon stvarno bizarnog slučaja, a što se može, opet u Essenu.

Tamo je Armin Meiwes, tada 40-godišnjak, dao oglas na Internet u kojem je tražio muškarca starog između 18 i 30 godina da ga pojede. Javilo mu se nekoliko stotina ljudi, a Meiwes je izabrao Bernda Jürgena Brandesa. Brandes mu je zbilja došao doma, dao Meiwesu da ga sakati, a ovaj ga je poslije mjesecima vadio iz hladnjaka i jeo. S ubijanjem se isto Nijemci ne mogu dogovoriti je li zlo ili nije. Pomaganje pri samoubojstvu je zabranjeno, a do veljače ove godine bila je zabranjena i institucionalno organizirana eutanazija, ali tada je Savezni ustavni sud u Karlsruheu zaključio da se eutanazija ne smije zabranjivati.

Slučajevi toliko različiti, a toliko slični. I Stefan R. i liječnik Sveučilišne bolnice vole ljude, svaki na svoj način. Stefan R. voli ih onako kako ja volim čokoladu, ljubavlju pogubnom za objekt te strasti. Liječnik iz Essena voli ljude tako da im ne dozvoljava patiti – pa ako ih ne može izliječiti, uvijek ih može skratiti za glavu. Inženjer Trogisch nije došao nepoznatomu da ga ubije, došao je računajući na određeni zabavni i ugodni susret; ni eutanazirani, neimenovani sredovječni ljudi, nisu došli u bolnicu umrijeti, nego ozdraviti – ali, eto, njihove nade nisu bile ispunjene.

Čovjek bi pomislio da nitko neće svojevoljno doći kanibalu da ga pojede, ili da nitko neće svojevoljno od liječnika tražiti da ga ubije, ali baš se to događa. I mislili biste da ima neki zakon koji to brani, ali možete prevrtjeti sve one debele pravničke knjige, nema nijednog paragrafa da vas zaštiti. Kanibalizam i eutanazija nisu samo bizarnosti iz najcrnje kronike, one su i snažne društvene sile. U zatvaranju svega i svačega, tko će se oduprijeti, koga će zatvoriti kasnije, tko će preživjeti? Nemaju li ugostitelji, hotelijeri i treneri fitnessa osjećaj da će se njih jednostavno progutati?

I nemaju li stari osjećaj da ih mladi, svojim nemarnim ponašanjem, i imbecilnim tulumima, zapravo glođu, kost po kost, dok ništa neće ostati? A što je nego eutanazija, samo se tako ne naziva iz obzirnosti, ono opetovano izjavljivanje da nema respiratora za sve i da se mora birati tko će dobiti kisik, a tko ne? U ovoj krizi bez presedana, dok se društvo drobi kao u nekom divovskom stroju što nas steže sve više, i dok se urušavaju škole, bolnice i crkve, nije li svatko svakome neprijatelj, svatko svakomu vuk, i zar nije postalo jedino pravilo: pojedi ili ćeš biti pojeden?

Uz neminovni epilog da se one slabe i suvišne baca iza sebe. Bio bi to pakao na zemlji da nema požrtvovnosti: liječnika i medicinskih sestara koji svoje smjene odrađuju u onim užasnim svemirskim odijelima, nemoćno gledajući kako im pacijenti umiru; učiteljica i učitelja koji održavaju i on-line i off-line nastavu, ulažući neizmjeran trud da bi se ispredavali barem nešto; uopće svih onih koji skrbe o nekom drugom, i ne gledaju koga će pojesti, i ne razmišljaju o tome hoće li biti pojedeni. Nažalost, ubojice su glasniji – i oni koji vas ubiju jer ste im fini, i oni koji vas ubiju iz sažaljenja.

Uostalom, i kapitalizam je poredak kanibalizma i eutanazije: onoga koji još ima mesa na kostima oglodat ćemo, bez obzira na to jesmo li korporacija, banka, osiguravajuće društvo ili porezna uprava; onoga kojega smo oglodali, bacit ćemo preko palube. Nikakvo čudo da ljudi prihvate te vrijednosti i da im se prilagode – da se nude ljudožderu da ih pojede, i da u tome uživaju, i da mole doktora za otrovnu injekciju, pa da umru sa smiješkom na licu.