Opsada Lenjingrada, koji je u njemačkom okruženju bio od 8. rujna 1941., prekinuta je napokon 27. siječnja 1944. godine. Bilo je to 900 dana patnji i užasa, skoro bez premca u povijesti. Bilo je tu nesebičnog pomaganja drugome, heroizma, ali i niskih i očajničkih poteza pa i kanibalizma.
Operacijom Nordlicht (Sjeverno svjetlo) njemačka grupa armija Sjever trebala je udariti na Lenjingrad, drugi po veličini i važnosti sovjetski grad. No, zbog velikih gubitaka odustalo se od neposrednog napada i prešlo na dugu opsadu zrakoplovstvom i topništvom. U okruženju se, osim vojske, našlo oko dva i pol milijuna stanovnika Lenjingrada, sto tisuća izbjeglica i više od 300.000 stanovnika iz okolnih naselja. Hrane je bilo za samo 35 dana, a dopremanje namirnica bilo je krajnje otežano.
Dnevnik male Tanje
Nijemci su svakodnevno bombardirali grad iz zraka i teškim topništvom. U nemogućim uvjetima, izbezumljeni od gladi i iscrpljenosti, po hladnoći od čak minus 40 Celizijevih stupnjeva i niže, do kraja opsade bilo je oko milijun i pol mrtvih vojnika i civila. U kolovozu 1942. Crvena je armija oslobodila kopnene prilaze gradu i on je djelomično deblokiran, ali to ni približno nije bio kraj muka.
Potresno svjedočanstvo je i dnevnik male Tatjane Nikolajevne Savičeve, koja je na početku opsade imala 11 godina. Kad je skoro čitava njezina obitelj stradala, u travnju 1942. evakuirana je s još 140 djece u sirotište. Skrbnica je odande pisala njezinu bratu da je Tanja živa, ali da je loše i da joj prije svega treba majčinska nježnost. No, Tanja je umrla 1. srpnja 1944. Iza nje je ostalo svega devet stranica dnevnika, ali one su kao dokaz predočen i na Nürnberškom procesu.
Koncert gladnih glazbenika
I mnogi velikani proživjeli su opsadu Lenjingrada. Dmitrij Šostakovič tada je skladao svoju najpoznatiju, 7. simfoniju nazvanu “Lenjingradska”. U kolovozu 1942. javno su je izveli gladni glazbenici, a za one koji nisu mogli kupiti ulaznice vani su postavljeni zvučnici. Ta je simfonija postala univerzalnim simbolom obrane protiv nacizma.