Peta je obljetnica smrti fra Zvjezdana Linića. Obilježena je nekako tiho i bez velike pompe, premda se očekivalo da bi se upravo ove godine moglo i službeno početi govoriti o mogućem pokretanju procesa beatifikacije, jer kanonske norme propisuju upravo rok od pet godina za otpočinjanje procesa u kojemu se utvrđuje je li kandidat umro na glasu svetosti.
A fra Zvjezdan jest. I to se pokazalo netom nakon njegove smrti, 7. prosinca 2013. godine kada su rijeke ljudi cijele noći prolazile pokraj njegova odra u samoborskoj crkvi, a na sprovodu je bilo desetak tisuća ljudi te se odmah tada počeo širiti glas svetosti života kojim je živio.
Nakon toga fra Zvjezdanov grob u zajedničkoj fratarskoj grobnici na samoborskom groblju postao je mjesto redovita hodočašćenja mnogih koji su ga poštivali, ali i polaznika duhovnih obnova u Taboru. Postoji i podeblja knjiga osobnih svjedočanstava onih kojima su, kako tvrde, po pokojnog fra Zvjezdana Linića uslišene molitve.
Zašto su se baš njemu odlučili zagovarati u svojim tjeskobama i problemima? Zacijelo zato što je još za života imao ljekovitu riječ i molitvu za svakoga tko je došao k njemu po duhovnu pomoć.
Počesto je to bio za mnoge iznenađujući i neočekivani odgovor, ponekad čak i mimo ljudske logike i rezona, jer se pater Zvjezdan držao “Božje logike”, koja mnogo puta ne ide istom ljudskom vododerinom života, nego životne sile tjera uzvodno, nukajući čovjeka da se mijenja iz korijena, ako doista želi promijeniti svoj život i svijet oko sebe. Jer čovjek se samo tako može promijeniti.
Ako odustane od sebe i svojih zahtjeva, ako prihvati činjenicu da je krhak, slab i neznatan i ako se posve prepusti Božjem vodstvu i naumu.
Tako je učio fra Zvjezdan. I mnogima nije bilo lako i jednostavno to čuti i poslušati, no svatko tko je uspio, kasnije je svjedočio da mu se život preokrenuo i obratio te da su događaji života počeli ići njemu ususret, a ne obratno kao dosad. Tako se na spomen fra Zvjezdanova imena i danas redovito mogu čuti svjedočanstva onih kojima je takva stvarnost njegove prisutnosti promijenila život.
Primjera ima svakakvih, od malih i naizgled beznačajnih, do velikih i sudbonosnih, praktički nezamislivih. I kada bi mu ljudi svjedočili o tim snažnim zahvatima u vlastitim sudbinama, fra Zvjezdan bi govorio kako on nema veze s time, već da je to u njihovu životu učinio Bog, kojemu su odlučili širom otvoriti svoja vrata. Zacijelo bi tako učinio i sada, pet godina nakon smrti i stečenih uvjeta za početak procesa beatifikacije, kada bi mogao pročitati sva ona ispunjena uslišanja zagovorom na njegovu grobu.
Ne pripisujući sebi ništa, nego vjeri onih koji su povjerovali u ono što je govorio i činio u Božje ime. “Ona vas je spasila, a ne ja”, siguran sam da bi i danas fra Zvjezdan rekao.
P. Zvjezdan je sigurno bio izuzetna osoba, ali se na žalost nisu stekli, niti će ikad biti stečeni, uvjeti za njegovu beatifikaciju. G. Pavičiću, ako ste voljeli p. Zvjezdana i želite da se poštuje uspomena na njega, primirite se.